Uskrsna čestitka 2012. Ispis E-mail
Nedjelja, 08 Travanj 2012 00:00
Share

Mons. Vlado Košić, sisački biskup

Čestitka, Uskrs 2012. godine

Dragi vjernici, poštovani slavitelji Uskrsa!

Slaveći uskrsnuće Kristovo mi se spominjemo Isusove pobjede života nad smrću, ali u tom događaju mi kršćani slavimo i našu nadu, jer Krist svojim uskrsnućem otvara vrata života svima koji ga slijede.

Bez Uskrsa mi ne bismo bili vjernici. Sv. Pavao kaže: ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno bilo bi naše vjerovanje, i uzaludno propovijedanje naše. Doista, Uskrs daje smisao sveukupnom našem životu. On je temelj nade da život ima smisla, jer – da je ne znam kako ispunjen i dobar naš život - ako on jednom nestaje u ništavilu, zašto bismo se trudili da ga učinimo boljim, da živimo čestito, da pomažemo jedni drugima, da ne mislimo samo na sebe, dapače da budemo spremni i žrtvovati sebe i svoj život za druge? U tome nam je Isus Krist učitelj i primjer. On je ispunio „mjeru punine“ ljudskosti i pokazao nam da je čovjekov život vrijedan ukoliko ga se živi iz ljubavi i radi ljubavi. Ta on je Bog, a Bog je ljubav (1 Iv 4,8). I dok sve nestaje i kad-tad prestaje, ljubav je vječna, „ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,8). I zato je Krist uskrsnuo jer Bog-ljubav ne može nestati, ljubav i kada se čini da je poražena, na kraju pobjeđuje!

Slaveći pobjedu života u slavlju Uskrsnuća Kristova, pitamo se kako možemo i mi pridonijeti da život nas osobno, a onda i naših bližnjih, naše zajednice, obitelji, mjesta, domovine, čitavoga svijeta učinimo više uskrsnim, tj. ispunjenim ljubavlju koja ne prestaje. Dok se radujemo toj poruci vjere i dok slavimo život, želimo jasno reći „Ne!“ smrti i svemu što ugrožava život koji daje Bog i koji on želi sačuvati u vječnosti. Premda Crkva neprestano poziva na poštivanje života, u našem društvu njezin se glas ignorira – kad se, i to po hitnom postupku, donose zakoni koji omogućuju da se ljudskim životom neki samozvani gospodari života poigravaju i proizvoljno odabiru koji će život odmrznuti, koji zamrznuti, a koji odbaciti. Je li to dostojno čovjeka koji bi trebao čuvati život, poštivati život i promicati život u svim njegovim vidovima? I nije li nedopustivo da se o tako prevažnoj stvari ne dopušta javna rasprava, nego se – i to upravo u ovo, blagdansko vrijeme – na brzinu priprema donošenje takvog zakona?

Ispunjeni radošću zbog Kristove pobjede nad smrću molimo Uskrsnulog Gospodina da i nama udahne svoga Duha života da ne budemo ubojice nego zaštitnici i promicatelji života! Da i kao pojedinci i kao društvo štitimo istinu, promičemo pravdu i unosimo u ovaj svijet uskrsne vrijednosti – a to je prije svega uvjerenje da je život jači od smrti, da ljubav pobjeđuje svako zlo i mržnju te da je svaki čovjek pozvan stati na stranu dobra a ne zla!

Kad govorimo o promicanju života, želim reći da Crkva oduvijek smatra da je u njegov boljitak uključena briga za konkretnog čovjeka koji je i dijete, i učenik i student, i radnik, i obiteljski čovjek, i član društva koji živi i radi na različitim mjestima i pridonosi ukupnom napretku ljudske zajednice. Pojedinac to može samo ako je poštovan i zaštićen, ako ga društvo u cjelini prepoznaje kao svoj prioritet i štiti ga. Kako može npr. radnik biti poštovan u svojem ljudskom dostojanstvu ako je nesiguran za svoje radno mjesto i često ovisi o samovoljnom prohtjevu onih koji ga zapošljavaju, ako njima nije na prvom mjestu dobro čovjeka kao osobe nego jedino njihov profit? Pitamo se zašto država dopušta takve uvjete koji zatiru prava pojedinaca, a pogoduje u pravilu samo velikim kompanijama, osobito trgovcima koji se šire u našoj domovini bez dostatne državne kontrole, te iscrpljuju i zadnje zalihe naših ljudi, odnosno zdravlje i ponos radnika koji  moraju raditi i nedjeljom, te se ne mogu sami boriti i protiv poslodavaca i države? Zar država ne bi morala štititi pojedinca, a onda i obitelj iznad svega, a onda dakako omogućiti i uvjete poštenog natjecanja za sve poduzetnike koji pridonose otvaranju radnih mjesta i promicanju kulture rada u našoj domovini? Zašto u našoj domovini koja je doista ne samo lijepa nego i prelijepa naša, nije moguće da država upravlja i gospodari bitnim prirodnim izvorima, već sve želi dati strancima? Ako želimo graditi bolju budućnost, nismo li dužni misliti na nove naraštaje i pobrinuti se da i oni imaju od čega živjeti?

I još je jedno prevažno pitanje koje je preduvjet života, dapače opstanka našega društva i njegove budućnosti. To je istina o nama samima, o našoj prošlosti i sadašnjosti. Tužno je što se u ovih 20 godina državne neovisnosti još uvijek nije stvorilo suglasje u hrvatskom društvu što je ono u prošlosti što treba osuditi i odbaciti, te što je istina i o našim nedavnim događajima te kako se odnositi prema njima. Najgore je što se djecu i mlade ostavlja tako bez uporišta i izručuje mogućim novim nepravdama i ugrozama. Ako želimo biti ljudi Uskrsnuća, oni koji promiču život i vjeruju u pobjedu dobra nad zlom, ne smijemo nijekati istinu i govoriti poluistine. Istina je da je naš narod najviše stradao u prošlom stoljeću od komunističkog terora i to bi već jednom trebalo priznati. I drugo, Domovinski je rat bio pravedan jer naša je zemlja bila napadnuta i zato su naši branitelji heroji koje treba poštovati i čuvati, a ne progoniti ih i neprestano ponižavati. Gospodin je za nas trpio i umro, ali on je i uskrsnuo. Stoga i mi moramo biti optimisti i vjerovati da će on i naše patnje i poniženja preobraziti u novi život. Svima bio sretan Uskrs! Fellix Alleluia!

 

Twitter