Božić - blagdan obitelji Ispis E-mail
Petak, 24 Prosinac 2010 00:00
Share

BOŽIĆNA ČESTITKA BISKUPA KOŠIĆA VJERNICIMA SISAČKE BISKUPIJE

Draga braćo i sestre u Kristu,

drage naše kršćanske obitelji!

            Pišem Vam ovo pismo u božićnom ozračju i ispunjen božićnom radošću. Želim da ovogodišnja proslava Božića donese u sve naše obitelji i u srca svih naših ljudi obilje mira i radosti, te da ispunjeni tom milošću Božića proživite sretnu i blagoslovljenu novu 2011. godinu!

 

            Ovo sam obraćanje Vama, dragi moji vjernici i ljudi dobre volje na području Sisačke biskupije, naslovio „Božić – blagdan obitelji“ jer se nalazimo pred godinom obitelji, odnosno u pripremi za dolazak Svetog Oca pape Benedikta XVI. našoj domovini Hrvatskoj sljedeće 2011. godine. Papa nam dolazi upravo na blagdan našega zaštitnika sv. Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika, dakle 4. lipnja 2011. U nedjelju pak, 5. lipnja, bit će Nacionalni dan hrvatskih katoličkih obitelji. Stoga Papin dolazak želi ohrabriti naše obitelji, pomoći nama svima da više cijenimo i podupiremo obitelj, obiteljski život i obiteljske vrijednosti u našem narodu.

            Sama riječ „obitelj“ dolazi od riječi „obitavati“, što znači: zajedno živjeti. Hrvatski su biskupi za geslo ovog Papina pohoda uzeli riječi: „Zajedno u Kristu“. Doista, obitelj znači zajednicu koja živi međusobnu blizinu. Ipak, samo ljudska blizina, ako nije otvorena Božjoj, može dovesti ljude do njihovih granica, što se u našim danima pokazuje u tolikim prežalosnim rastavama i napuštenoj djeci te na kraju i u potpunom rasapu obiteljskog gnijezda. Da se to ne bi dogodilo, potrebno je dopustiti Bogu da On svojom blizinom uđe u naše obitelji. To nije nemoguće budući da je Bog upravo to i želio kada je svoga Sina poslao u ovaj naš svijet da on postane članom naše ljudske obitelji.

            Blažena Djevica Marija i sveti Josip brinuli su se za Isusa, jer je on bio član njihove obitelji, ali ujedno je ostao i dalje u savršenom jedinstvu sa svojim jedinim Ocem, Bogom nebeskim, i u jedinstvu s Duhom Svetim. Kad je dakle Isus istovremeno i sin čovječji i Sin Božji, on je u sebi ujedinio i ljudstvo i božanstvo. Povezao je u svojoj božanskoj osobi i u svojem ljudskom životu nebo i zemlju, Presveto Trojstvo i čovjeka. Tako je došlo Božje kraljevstvo na ovaj svijet: „Kraljevstvo je Božje među vama“ (Lk 17,21), rekao nam je Gospodin Isus.

            U Isusu Kristu našemu Gospodinu gledamo stoga ispunjenje svih naših ljudskih težnji, svega smisla i svrhe ljudskog života. Drugi je vatikanski sabor jasno izrekao tu istinu: „Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi…Svojim se naime utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem.“ (Gaudium et spes, br. 22). Krist je dakle oplemenio i osmislio sav čovjekov život. Čovjek je u njemu savršeno ostvaren (homo perfectus).

            Međutim svjesni smo koliko je taj naš ljudski život krhak i težak. Svi govore o velikim suvremenim problemima, toliki radnici ostaju bez posla, toliki ne dobivaju zasluženu plaću. Kao da se proširio posvuda nemoral i prijevara; oni koji bi se morali skrbiti za zajedničko dobro često su vođeni samo brigom za svoje osobno dobro. Kad netko postane nositelj viših službi u društvu, on često više ne misli na svoje bližnje, već misli samo na sebe. Kao da se posve izokrenula ljestvica moralnih vrjednota koje je stoljećima u našem narodu nadahnjivao upravo Isus Krist koji „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dadne kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28). Njegov dolazak već na početku pokazuje svu njegovu skromnost. Tako on poručuje da nije veličina čovjekova u vanjskim uvjetima nego u bogatstvu srca. Nije se pojavio u raskoši i sjaju, već u običnosti betlehemske štale, u siromaštvu jedne ljudske obitelji koju su mnogi zbrinuti bez razmišljanja otjerali od svoga praga. Kao da se ta scena neprestano ponavlja kroz povijest. Ali njegovo je duhovno bogatstvo obdarilo sav svijet neizmjernim darovima. Ono što se ne vidi postalo je važnije od onoga što se vidi. Dobro ljudsko srce i čovjekova ispunjenost ljubavlju najveći je dar što se može poželjeti. Pitajmo se: imamo li ga i mi danas?

            Draga braćo i sestre, dok Vas u duhu gledam kako uzimate u ruke ovu moju poruku, vidim sve Vaše brige i teškoće, vidim Vašu bojazan pred budućom godinom koja dolazi i znam da Vam nije uvijek lako. Ali vidim i u Vašim očima pouzdanje u Boga, koji je naš narod vodio upravo kad mu je bilo najteže. I uvijek se pokazalo najboljim izborom kad su se naši stari znali uteći Bogu u zaštitu jer se u čovjeka teško pouzdati. No, baš to želi Bog: da raste povjerenje među nama ljudima, da se mognemo više jedni na druge osloniti. Nije nestalo ljudske solidarnosti, nije se izgubila ljubav i vjernost u našim obiteljima, nije nestalo dječjeg osmjeha i nije sve pretvoreno samo u utrku za stjecanjem onoga što danas jest, a sutra prolazi i nestaje.

            Svi smo mi duboko svjesni kako ne možemo živjeti bez ića i pića, ali nam je još više od toga potrebna dobra topla i prijateljska riječ, međusobno razumijevanje, pomoć i potpora. Ta je ljepota tim veća što je ponegdje rjeđe susrećemo, a siguran sam da se neće nikada izgubiti iz naših srdaca, dok god budemo svoje oči duše upirali u Isusa Krista i njemu izručivali svoje živote i živote svojih bližnjih. „Bez njega ne možemo učiniti ništa“ (usp. Iv 15,5) i sve što postignemo, samo u njemu i s njim dobiva svoju vrijednost i veličinu.

            Budimo zahvalni Kristu koji je došao, njegovoj neviđenoj ljubavi. Jer Bog je učinio sve za nas, kako mu to izriče i vazmeni hvalospjev riječima: „da roba otkupiš Sina si predao“ (Exultet). Mi smo bili razlog zašto nam je Otac predao svoga Sina. Na nama je hoćemo li ga slušati i slijediti ili ga pak odbaciti i raspeti. A to činimo neprestano, ne tek riječima nego ponajviše djelima: ako ljubimo ili ne ljubimo svoju braću, ako se od njih ne dijelimo ili se dijelimo, ako mislimo na druge ili samo na sebe i jesmo li ili nismo solidarni s onima koji trpe ili su u bilo kojoj potrebi.

            Braćo i sestre, obitelj je prva škola ljudskosti. Tu se mali čovjek od svojih prvih koraka uči ne samo fizički hodati nego i učiti pravom načinu ophođenja s drugim ljudima, jednom riječju – usvajati životne vrijednosti. A to su upravo vrjednote Evanđelja. Samo ako rastemo u evanđeoskim spoznajama i slijedimo Krista našega Gospodina, postajemo sposobni graditi i ovozemaljsko društvo prožeto Kraljevstvom Božjim, novim vrijednostima poštivanja života, prihvaćanja djece, nesebičnosti u darivanju i žrtvovanju za druge, u velikodušnosti i spremnosti da naš život bude drugima dar. Samo tako obitelj postaje duhovna oaza u kojoj svatko želi biti, od koje se ne bježi jer ona pruža i čuva život, dok naprotiv izvan nje vreba zlo i smrt.

            Potičem Vas, dragi vjernici, dragi moji prijatelji i suradnici, da se ovog Božića i ove nove godine koja dolazi zajedno i pojedinačno više molimo za naše hrvatske obitelji. Molimo se za to da one ne prestanu biti vrelo života, da roditelji rado prihvaćaju brojno potomstvo, da se u obitelji poštuje svetost nedjelje, da se moli i slavi Euharistija u nedjelje i blagdane, da obitelji budu potpora mladima u hodu u njihovu zdravu budućnost bez ovisnosti i bilo kojeg drugog zla, da se mladi izgrađuju za plemenite i dobre ljude, članove naše Crkve i hrvatskoga naroda, da se oni koje Bog zove u svećeničko ili redovničko zvanje hrabro i velikodušno odazovu, da naše obitelji budu oslonac u svemu što je lijepo i dobro za svakog pojedinca i za sav naš narod.

            Neka Vas sve dobri Bog blagoslovi, neka Vam podari mir i neka Vas čuva!

To Vam želi i iskreno Vas pozdravlja u našem Gospodinu Isusu

Vaš biskup

† Vlado Košić

U Sisku, o Božiću 2010.

 

Twitter