Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na Cvjetnicu

Sisačka katedrala 20. ožujka 2016.

Draga braćo i sestre,

Proslavom nedjelje Cvjetnice ušli smo u Tjedan muke Gospodina našega Isusa Krista. Stoga se i ova nedjelja, premda se njome slavi i svečani Kristov ulazak u Jeruzalem – kada su mu Židovi klicali „Hosana!“ – zove Nedjelja muke Gospodnje. Prije blagoslova grančica i ulazne procesije čuli smo evanđelje koje govori o Isusovom ulasku na magaretu u Jeruzalem, kada mu kliču: „Blagoslovljen Kralj, onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“, na što farizeji negoduju, a Gospodin im odgovara: „Kažem vam, ako ovi ušute, i kamenje će vikati!“ (Lk 19,28-40): Doista, i kada bismo mi, njegovi učenici, zašutjeli – što ne smijemo – i kamenje bi naviještalo Krista, Gospodina. Jesmo li mi u ovom mnoštvu koje Kristu kliče „Hosana!“, ili naprotiv među onima koji traže od Pilata: „Raspni, raspni ga!“ – trebamo se zapitati i mi danas.

Isti evanđelista (Lk 22,14 – 23,56) opisuje nam, čuli smo, danas i muku Gospodina Isusa koja je započela svečanim Kristovim ulaskom u Jeruzalem. Prva slika je Isusova pashalna večera s učenicima i ustanova Euharistije. Gospodin nam želi reći da je on ostao s nama usprkos njegovu vidljivom odlasku; to je njegovo obećanje koje se ostvarilo u Euharistiji i što mi obnavljamo svakom svetom Misom.

Muka Isusova iz pera evanđeliste Luke ima posebne karakteristike drame koju je proživljavao Isusa, ali i njegovi najbliži, prije svega njegova majka Marija, njegovi učenici i žene koje su ga pratile.

Luka, koji je posebno osjetljiv prema bolesnicima, grješnicima i siromasima, donosi Isusove riječi koje drugi evanđelisti nemaju, a to su: Isus tješi jeruzalemske žene koje su nad njim plakale; dok na križu Isus izgovara riječi oproštenja svojim mučiteljima u molitvi Ocu „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34); zatim jedini Luka ima razgovor s desnim razbojnikom, kojemu na njegovu molbu obećava: „Zaista, kažem ti: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23,43); i na kraju riječi predanja: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Lk 23,46). U opisu koji nam donosi sv. Luka nema recitiranja 22. psalma koji bi mogao neupućenima izgledati kao vapaj očajnika – budući da taj psalam, koji na kraju završava također velikim pouzdanjem u Božju nazočnost i pomoć, počinje: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Ps 22,1)

Isus dakle i u najtežim trenucima ima samilosti za druge jer tješi one koji zbog njega plaču, jer oprašta grješnicima, kao desnom razbojniku za koga je sv. Augustin rekao da je taj čitav život krao, i na kraju i samo nebo ukrao, a oprašta čak i svojim mučiteljima, jer moli za njih! Isus se tako pokazuje krajnje samilostan i pun milosrđa, kao onaj koji – kako veli papa Franjo – utjelovljuje „lice milosrđa nebeskog oca /misericordiae vultus patris celestis“ (MV 1).

Kako nam se pokazuje velik Krist koji trpi: najprije nevin nepravedno odbačen i osuđen od ljudi, zatim kada nosi svoj križ na mjesto zvano Golgota (Lubanjsko mjesto), i kada umire raspet na križu!

Ima li veće ljubavi, ima li snažnije propovijedi, ima li uvjerljivijeg znaka Božje prisutnosti na ovom svijetu – „radi nas grješnika i radi našega spasenja“?

Kada razmišljamo o ljudskim stradanjima, osobito o ratovima u XX. stoljeću, kada se pitamo kako je bilo moguće da su se ljudi tako okrutno međusobno ubijali, dapače i mučili jedni druge u ime nekih ideologija – nacizma, fašizma i komunizma, u ime velikosrpstva i osvete zbog lažnih mitova koji su otrovali tolike duše – tada pogledajmo na križ Kristov. Ako mislimo da su Auschwitz, Jazovka ili Ovčara mjesta koja govore da Boga više nema, da je Bog napustio ljude, onda se okrenimo prema Golgoti i zagledajmo se u krvavo lice Kristovo, u njegove rane na probodenim rukama i nogama, u njegovom probodenom boku i uronimo u otajstvo zla /mysterium iniquitatis/, ali tu nećemo sresti vlast đavla i zloga, nego i u taj misterij ušao je Bog tako da i u njemu zavlada – Krist je naime „sašao nad pakao“, mogli bismo reći: Kristov ulazak „ad inferum“ znači i uništenje zla, pobjedu nad zlom, ovladavanje zla ljubavlju i dobrotom. Poslije Kristove smrti na križu više ni jedno zlo ne pobjeđuje, više ni jedna mržnja ne caruje, više ni jedno ubojstvo ni mučenje ljudi nije prepušteno zlu jer – Krist je to iskusio, on je to svojom ljubavlju pobijedio, on je u tom našem trpljenju, nije daleko i mi nikada nismo sami!

Kristov križ govori nam i o ljudskim izdajama, zatajenjima, strahu zbog kojeg i mi danas – kao nekoć apostoli, Juda i Petar – bježimo od trpljenja, bježimo i od Boga, ali on ne bježi od nas, on nas ponovno i ponovno zove i okuplja, želeći nam dati smisao i novu snagu da s njim prevladamo svaku kušnju i svaki križ. Klanjamo Ti se, Kriste , i blagoslivljamo Te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet! Amen.