Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnicu za poginule hrvatske branitelje u obrani sela Vrdi Hercegovine i Mostara

Bosna i Hercegovina, Vrdi,  2. listopada 2016.

Draga braćo i sestre,

Sve vas od srca pozdravljam najprije zahvaljujući vam na pozivu da budem danas s vama i da zajedno prinesemo ovu Kristovu misnu žrtvu za sve poginule u obrani sela Vrdi, Hercegovine i Mostare, a time i čitave Hrvatske prije 23 godine. Molimo za poginule junake, naše hrabre branitelje, molimo za njihove obitelji i sve ranjene i pogođene nedavnim Domovinskim ratom. Molimo i za političare i čitav naš hrvatski narod, da pronađe put u budućnost u kojoj će biti zaštićeno pravo našeg naroda na opstanak i miran život na ovim prostorima i na čitavom hrvatskom državnom prostoru. Posebno molimo danas, kad se održavaju i izbori u BIH za one hrvatske predstavnike koji će poput hrabrih branitelja kojih se danas spominjemo, braniti dobro našega naroda i u razdoblju koje dolazi.

Sjetimo se događaja koji su se dogodili krajem rujna i početkom listopada 1993. ovdje ponad Neretve, kada su muslimanski vojnici – Armije BIH – u tzv. akciji „Neretva 93.“ nasrnuli na ove hrvatske krajeve ne bi li ih osvojili i istjerali Hrvate s naših ognjišta, da bi dolinom Neretve doprli do Mostara i onda izbili na naše Jadransko more.

To se hvala Bogu i zahvaljujući hrabrosti naših hrvatskim branitelja nije dogodilo, no da bi se zaustavilo zavojevače moralo je poginuti 21 naših vitezova – iz sela Vrdi, ali i iz Gruda, Tomislavgrada, Mostara i Širokog Brijega – pripadnici HVO Herceg-Bosne. Ovih dana, točnije na blagdan sv. Franje Asiškoga, sjećamo se ovih događaja i Bogu zahvaljujemo za uspješnu obranu ali se i molimo za duše poginulih hrvatskih bojovnika, koji su nas svojom žrtvom zadužili i omogućili nam miran život ovdje u Hercegovini, i u čitavoj Hrvatskoj. Neka im Bog bude vječna nagrada!

A mi, nadahnjujući se na njihovu primjeru žrtve i ljubavi prema Domovini, razmotrimo Riječ Božju i njezinu poruku nama danas.

Knjiga proroka Habakuka (Hab 1, 2-3; 2, 2-4) donosi molitvu proroka, koju on upućuje Bogu riječima: »Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Gospodin je odgovorio proroku, nije ostao nijem. On reče: »ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.«

U ovim riječima prepoznajemo i sebe. I mi se obraćamo Bogu kada je teško, kad vlada nasilje i nepravda i pitamo se zašto nas Bog pušta da trpimo. Bilo je tako i prije 23 godine, tako je i danas. A Bog nam odgovara kako njegova pravda stiže, premda polako, ali da on neće zakasniti. Samo je potrebno biti na strani pravde jer „propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik od svoje vjere živi.“ Pitamo se, jesmo li i mi uvijek na strani pravde. Ako jesmo, ne trebamo se ničega bojati, jer sam Bog je s nama i on nas brani. Doista, zar nije Bog dao snagu našim braniteljima koji su bili u teškim iskušenjima, a ipak su nadvladali!?

Tako i mi danas, trebamo se pouzdati u Božju zaštitu i pomoć, ali zato trebamo jasno biti uvijek na strani pravde.

U evanđelju po Luki (Lk 17, 5-10) Gospodin nas poziva na vjeru:

Apostoli su zaiskali od Gospodina: »Umnoži nam vjeru!«, a Gospodin im odvratio: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« Kako to Gospodin jasno i hrabro iznosi svojim učenicima što je vjera. Rekli bismo – gotovo bezgranično pouzdanje, povjerenje da je moguće i ono što je nemoguće, što naše iskustvo ne poznaje premda duša to želi. Zar nije tako i obranjena naša Domovina Hrvatska? U nametnutom nam ratu najprije su na nas nasrnuli Srbi i JNA, naoružani do zuba protiv nas koji smo bili razoružani i nemoćni pred agresorom. Bila je to situacija slična borbi Davida s Golijatom. Golijat bijaše, znamo, Filistejac ogroman stasom i jak, a David dječak još slabašan i nevješten oružju. Filistejac se naoružao svim mogućim oružjem, da je tu opremu jedva i nosio, a David nije želio Šaulova oklopa ni mača, nego je s praćkom izišao na dvoboj s Filistejcem, zazivajući ime Gospodina nad vojskama. I dogodilo se nemoguće: David je kamenom iz praćke pogodio i srušio Golijata te mu vlastitim mačem odsjekao glavu. Tako su i Hrvati u nepravednom i neravnopravnom ratu pobijedili i srpsku agresiju i muslimanske napade, ne zato što su bili jači nego jer su bili na strani pravde i pouzdali se u Gospodina i Božju pomoć.

Zanimljivo, Gospodin u ovom odlomku još kaže: »kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’« (ib.) Znati da za uspjeh zasluge ne pripadaju nama već Bogu, važan je preduvjet da i dalje Bog bude uz nas i pomogne nam u novim bojevima.

A na žalost nepravda, koja se u Domovinskom ratu podigla protiv Hrvata, nije još uklonjena. Nije li nedavni referendum u tzv. Republici srpskoj dokaz tome? Nije li i to da se u Sarajevu podižu optužnice protiv Hrvata i pripadanika HVO-a dokaz toj nepravdi? I nije li Haag, u kojem je već prije 12 godina podignuta optužba protiv šestorice naših branitelja Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te konačnu presudu već više godina čekaju Hrvati: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Berislav Pušić, Milivoj Petković i Valentin Ćorić, također velika nepravda koja vapi do neba? Zato se i dalje moramo boriti za istinu i pravdu, jer samo na istini moguće je postići pravdu i vratiti mir na ove prostore i u duše svih ljudi, da se konačno i Hrvatska i Bosna i Hercegovina upute putovima napretka i pronađu svoje mjesto na karti Europske unije i svijeta kao zemlje gdje Hrvati žive u punoj slobodi i ostvaruju svoja prava, kao i svi drugi narodi širom svijeta u vlastitoj domovini.

Za to pak, braćo i sestre, poslušajmo još i poruku Druge poslanice svetog Pavla Timoteju (2Tim 1, 6-8.13-14) koji kaže: „Predragi: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj. Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.“

Poklad o kojem govori sveti Pavao je poklad vjere, to je baština najuzvišenija i najsvetija. Da bismo bili dostojni Božje zaštite i njegove milosti, trebamo ponosno svjedočiti da njemu pripadamo. Zato sveti Pavao potiče kako Timoteja tako i sve nas da se ne bojimo, da upoznamo kako nam Bog nije dao duha bojažljivosti nego snage, ljubavi i razbora. Potrebno se i zlopatiti radi evanđelja, ali čuvati vjeru i svjedočiti za Gospodina treba nam svima biti na ponos, i to trebamo ispovijedati hrabro i bez straha. Zastupati istinu i ljubav, pravednost i mir treba činiti uporno i smiono.

Molimo Gospodina danas ne samo za poginule naše hrabre vojnike, za sve žrtve Domovinskog rata, nego i za nas danas. Najprije da naš narod bude jedinstven, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jedinstven u obrani istine i pravde, u ispovijedanju vjere u Krista i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Molimo Gospodina da svojim Duhom prosvijetli pameti onih koji vode naš hrvatski narod, i koji će ga u narednom razdoblju voditi, nakon izbora u RH i nakon današnjih izbora u BIH, da naš narod ne dijele, da shvate da smo mi jedno: kako u Hrvatskoj tako i u BIH. Ako budemo i mi hrabri kao što su bili branitelji „Vrata vatikanskih“, ovog sela i visa Vrdi, tada će i naša budućnost biti sigurna. Za Krista, istinu, pravdu, ljubav i mir treba se i žrtvovati, treba se neumorno i hrabro zalagati, premda nas mnogi koji ne žele to, za što se mi borimo, udarali s lijeva i s desna. Ali samo ako ustrajemo do kraja, pobijedit ćemo. Molimo se za naše predstavnike koje progone međunarodni i domaći sudovi: „za naše hrvatske uznike u Haagu i za sve nepravedno osuđene i progonjene…“, kojim riječima se i ja u molitvi vjernika molim svaki dan u svojoj biskupijskoj kapeli u Sisku.

Donosim vam svima pozdrav iz slavnog Siska, gdje ove godine slavimo 450. godišnjicu slavne obrane Sigeta (1566.) našega junaka Nikole Šubića Zrinskog, rođenog na području moje biskupije, 1508. u Zrinu. A za 2 godine spomenut ćemo se 425 godina od slavne pobjede nad Turcima, kada se u Sisku obranila ne samo Hrvatska i Europa, nego i kršćanstvo – 1593. pod vodstvom hrvatskog bana Tome Bakača. Neka nas slavna prošlost nadahnjuje da i mi danas živimo časno i da branimo svoje, a poštujemo tuđe. Neka nas žrtva poginulih branitelja u Vrdima, koje ne smijemo nikada zaboraviti, također nadahnjuje da se ni mi ne umorimo danas i sutra braniti svetinje koje su nam kao lijepi polog ostavili naši stari, da budemo svoji na svome i da u miru gradimo svoju Domovinu i čuvamo svoj hrvatski narod. U tome nam može pomoći i za tu nas plemenitu zadaću može osposobiti samo Bog koji nas nikada nije ostavio, osobito kad je bilo teško, kad su na nas navalile teške nevolje i kušnje.

Imajmo uzor i u svetima koji su svoj život posvetiti do kraja Bogu i slijedili Krista Gospodina u siromaštvu, poniznosti i ljubavi. Takvi su bili sveti apostoli Petar i Pavao kojima je posvećena vaša crkva, a takav je bio i sveti Franjo Asiški, čiji spomen slavimo za dva dana, a na čiji je dan obranjen naš narod ovdje prije 23 godine.

Sveti je Franjo svetac kojeg časte kršćani po svem svijetu jer je svojom velikom pobožnošću i predanošću Bogu zadobio posebno mjestu na nebu, među svetima. Njemu je Krist dao te je na svom tijelu nosio i svete rane Isusove, kao znak jedinstva s njime.

Rane Kristove, koje je nosio sv. Franjo, nosimo i mi na tijelu Crkve jer nas mnoge nepravde biju, mnoge smo proživjeli nevolje i mnoge među nama gledali koji su bili predani smrti. Sve su to rane na našem Tijelu, na Tijelu Kristovu, jer ono je Crkva.

Još uvijek nas bole te rane, tugujemo za našim najmilijima koji su poginuli, boli nas njihov odlazak, ali smo ponosni na njih jer kao što su rane Kristove spasile svijet i donijele svim ljudima život i uskrsnuće, tako po ranama naših poginulih i ranjenih, ucviljenih i ožalošćenih, i Tijelo Kristovo Crkva tj. mi, koji smo učenici Kristovi imamo život, opstali smo, stekli smo budućnost i čeka nas uskrsnuće i vječnost.

Bog neka nagradi životom vječnim naše poginule i umrle, Bog neka utješi žalosne, a sveti Petar i Pavao te sv. Franjo neka nas zagovaraju da i po našim ranama i mi zadobijemo sretan život na zemlji i vječno spasenje.

Da jednom bude zadovoljan i Hrvat, da jednom i mi zadobijemo slobodu i mir za što pali naši junaci, vitezovi na Vrdima i u čitavoj Bosni i Hercegovini, u lijepoj našoj Hrvatskoj.

A pjesma Josipa Marića pjeva: „U prokletom ratu svima osta /Tužnih, loših uspomena dosta /Ali osta naša rodna gruda /Naša djeca još hodit će tuda /Bogu dragom tu se pomoliti /I za mrtve sv’jeću upaliti /I čitati tvoje Sveto pismo /Što ga ovdje krvlju obranismo /I govorit jezik naš hrvatski /Što ga skupo sačuvasmo bratski /Spomen njihov sad pred crkvom stoji /Nek ne gleda onaj ‘ko se boji /On bez r’ječi jasno kaže nama /Izginusmo radi boljeg vama /I svi drugi što ste preživili /Jednako u ratu vi ste bili /Ostadoste vi živi svjedoci /Ponosni su na vas vaši oci…/’Ko svoj život za drugoga dade /Te ljubavi veće ne imade“ – tako je učio i učinio naš Gospodin, to su slijedili naši branitelji, tako i mi vjerujemo i želimo živjeti darujući svoj život za prijatelje, jer to je put vječnog života. Amen.