Mons. Ivica Petanjak, biskup krči

Homilija u Gvodzanskom

Gvozdansko, 10. siječnja 2016. godine.

Svake godine započinjemo vrijeme došašća s velikim likom iz povijesti spasenja, Ivanom Krstiteljem, Isusovim pretečom i glasnikom koji poziva na obraćenje i pripravljanje puta Mesiji koji dolazi. Njega i Ivan apostol izričito spominje u Proslovu svog evanđelja koje u ovom božićnom vremenu čak tri puta čitamo. I evo danas kad na blagdan Krštenja Gospodinova završavamo božićno vrijeme pred nama je opet lik Ivana Krstitelja, ali na način na koji je on bio za svoga zemaljskog života, na način na koji je on sam htio biti, a taj je da je on u drugom planu. Tu je, prisutan je, nezaobilazan je, ali samo utoliko ukoliko ukazuje na nekog drugog, na Mesiju koji dolazi i koji je već među nama.

Ivan je ipak toliko istureni lik u povijesti spasenja da su mnogi upravo njega držali za Mesiju. Ta činjenica mora i nas danas na neki način isprovocirati da se pitamo poznajemo li mi Mesiju? Kako se može prepoznati Mesija? Koje su njegove karakteristike? Da se danas pojavi među nama na način na koji se događaju ukazanja bi li ga mi prepoznali?

Budući da se Bog u povijesti spasenja nikada ne ponavlja, prije dvije tisuće godina se pojavio kao dijete, kao čovjek, i time izazavao skandal, kojeg njegov Izabrani narod još ni dan danas nije probavio i prihvatio ga kao Mesiju. U kakvom bi se on obliku među nama danas pojavio? Bi li ga mi prepoznali? Bi li ga mi prihvatili kao takvoga ili bi ga i danas razapeli ili strpali u neku tamnicu ili protjerali iz svoje sredine?

Kako prepoznati Isusa Krista, Spasitelja, danas u svijetu? Jedan način nam je veoma poznat, to je sveta euharistija, prepoznajemo ga po njegovoj riječi koju slušamo, po kruhu i vinu koji postaju njegovo tijelo i krv, po drugim sakramentima,… to su oblici i načini za koje bi rekli da se događaju na području obrednosti, kulta, službeno. Tu je sigurno i zagarantirano prisutan, ali ta njegova stvarna prisutnost svakome od nas pojedinačno ništa ne znači ako mi u to ne vjerujemo ili ako pokraj svega toga prolazimo nezainteresirano, mlako, kao o nečemu što je, ali što se mene uopće ili malo tiče.

Budući da živimo u vremenu korisnosti, u kojem je glavno pitanje je li to o čemu se govori nešto što meni donosi korist, većini ljudi ništa neće značiti to što vi vjerujete da je Isus Krist živ prisutan pod prilikama kruha i vina, što vi svaki dan idete na svetu misu, pričešćujete se,… to će im samo biti veći argument da vas optuže kao licemjere, ako iza sveg tog pobožnog života ne bude stajao još neki drugi oblik vašeg ponašanja koji se očituje u susretanju s drugima kao neka vrsta humanosti, dobrotvornosti, milosrđa, uljudnosti,…

Govorimo ovdje o stvaranju novoga svijeta, drugačijega poretka, drugačijih društvenih odnosa. Tu se razlikuje Isus od Ivana Krstitelja. I sam Ivan je to rekao: „Ja vas krstim vodom da se obratite, da se očistite od svojih grijeha, ali Isus koji dolazi iza mene krstit će vas Duhom Svetim“. Samo Duh Sveti može stvoriti novog čovjeka. A tog Duha Svetoga daje Isus Krist jer je on kao čovjek začet Duhom Svetim.

Isus Krist je novi čovjek, novi Adam, jer u sebi ima dvije komponente: božansku i ljudsku. Bog je bio odvijeka, a čovjek je postao u vremenu. I zajedno s njim svi mi koji u njega vjerujemo rađamo se kao novi ljudi. On je postao čovjekom, da bi smo mi postali Božji sinovi i kćeri.

Zato naše krštenje od nas uistinu stvara nove ljude. Osposobljava nas da možemo živjeti poput Isusa Krista, jer smo primili istoga Duha Svetoga kao i on. To se uistinu događa sa svakim od nas u času našeg krštenja. To su još jasnije očituje u trenutku naše krizme ili potvrde. S Božje strane smo osigurani sa svim što je potrebno da provodimo evanđeoski život poput Krista, jer u euharistiji svaki puta i Krista primamo, sad ostaje na nama to uistinu vjerovati i u konkretni život primjeniti.

Krštenjem Isusovim završava jedan ciklus liturgijskog vremena u Crkvenoj godini, a to je božićno vrijeme. Počelo je s rođenjem Isusovim, a završava krštenjem na rijeci Jordanu. To je najveće razdoblje u Isusovu životu, razdoblje od trideset godina. Tu su ključna dva krajnja momenta: rođenje i krštenje. Po rođenju Bog postaje čovjekom, vječnost ulazi u vrijeme, nebo silazi na zemlju, besmrtni postaje prolazni i smrtni. Sve je to Sin Božji dobio kad je čovjekom postao. To je nešto što ne biramo nego baštinimo po rođenju. To je sastavnica ljudske prirode.

U krštenju se događa nešto drugačije. Ovdje Isus kao odrastao čovjek bira način svoga života. Hoće li se kao ljudsko biće poistovjetiti s cijelim čovječanstvom koje je u manjoj ili većoj mjeri grešno, ili će se od tog čovječanstva distancirati kao pravednik i svetac. Isus je izabrao solidarnost, a ne distanciranost, s grešnim svijetom i u ovom krštenju na Jordanu predoznačio i nagovijestio svoje krštenje krvlju, mukom i smrću na križu.

Po svome rođenju u Betlehemu Bog je zakoračio u svijet i u čovjeka. Po svome krštenju na Jordanu Isus je donio odluku da ide do kraja u spasenju čovjeka, do kraja za čovjeka. Ovo je odluka života nakon koje nema okretanja glavom i vraćanja na staro, nego se ide naprijed sa svim mogućim posljedicama, pa makar to koštalo života.

U svijetlu ovog Isusovog ponašanja i njegovih odabira, možemo promatrati i životne odluke mnogih ljudi iz naše hrvatske povijesti. Mi smo danas ovdje u Gvozdanskom, u starom i povijesnom gradu Zrinskih u spomen tragičnog i slavnog događaja koji se zbio u noći s 12. na 13. siječnja 1578. kad je nakon tromjesečnog opsjedanja i borbi pao u turske ruke grad, jer su se posljednji njegovi branitelji, koji već prije nisu poginuli, jednostavno srmrzli od hladnoće i gladi, ali nisu napustili svoje položaje. Prizor je bio toliko potresan i strašan da je sam zapovjednik turske vojske Ferhat beg zapovijedio da se pronađe katolički svećenik i da ih se pokopa po kršćanskom obredu i da se ni jednom od poginulih i smrznutih branitelja ne smije ništa uzeti, tj. da ih se ne smije opljačkati.

U tim hrabrim ljudima, od kojih većina nisu ni bili profesionalni vojnici, nego seljaci i radnici, mi promatramo ljude-kršćane, koji su poput Isusa Krista u odlučujem trenutku svoga života rekli ostat ćemo do kraja. Odluka koja se ne mijenja ni pod cijenu mučenićke smrti. Izgubiti glavu i život, ali sačuvati obraz. Ostati na nogama, na svome mjestu i položaju, pa makar smrznut, ukočen, ali na mjestu na kojem tog trenutka moram biti. Kolika je tu pouka, lekcija, primjer za svakog čovjeka, i za sva vremena.

Ovdje se ne radi samo o hrabrosti, nego o časti i poštenju. Održati zadanu riječ. Ostati vjeran danoj riječi pa i pod najvišu cijenu života. Ne okretati glavu, ne predomišljat se. Nakon što si dao riječ više nema uzmaka.

Jedan gospodin, sada već pokojni, bio je dugogodišnji orguljaš u jednoj crkvi znao je ovako govoriti: „Ne mijenjam vjeru, ne mijenjam ženu, ne mijenjam stranku“. Od ova tri načela ovog pokojnog kršćanina, koliko je danas prisutno: „Ne mijenjam ženidbenog druga? Ne mijenjam vjeru u kojoj sam odgojen? Ne mijenjam političku stranku i načela koja sam prihvatio?“ Koliko ima istine u ovome? Kako se može vjerovati ljudima koji nisu vjerni danoj riječi?

Kako možemo živjeti svoje kršćanstvo ako nas ono ne zanima? Kako možemo graditi obitelji kad muž i žena žive u nevjeri? Kako možemo graditi svoju domovinu kad mijenjamo stranke ko’ prljave čarape, svaki dan druga. Kako možemo očekivati od mladi da budu postojani u svojim izborima i odlukama, kad ne nalaze primejra u nama starima. Kako će netko položiti svoj život za nešto i nekoga u što ne vjeruje? Kako će se za nešto boriti kad ne vidi da ima smisla to zašto bi se trebao boriti? Kako možeš vjerovati onom, koji ne drži do svoje riječi? Kako će dati svoj život, najvišu cijenu, kad nije vjeran u malim stvarima?

Vjerujem da su ovi hrabri ljudi čiji spomendan slavimo i čija uspomena živi već stotinama godina znali učiti od Isusa Krista, i ako su mrtvi još uvijek govore i pozivaju nas da ih nasljedujemo. Da nasljedujemo Isusa Krista koji nije stao nasred puta i nasred svoga mesijanskog poslanja neko ga živi cijelim svojim bićem i svojom ustrajnošću darovaonam vječno spasenje. Amen.