Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija u Baljevcu, župa Zavalje

Subota, 22. srpnja 2017.

Čit.: 1 Kr 19,4-9a.11-15a; 1 Pt 1,8-12; Lk 9,28b-36

Dragi Baljevčani,dragi Zavaljčani na čelu s vašim župnikom don Dinom Rupčićem, dragi fra Petre, poštovani hodočasnici, braćo i sestre!

Sve vas od srca pozdravljam i izražavam svoju radost što sam po prvi puta među vama! Vaša i župna i filijalna zajednica je brojem mala, ali je zato živa jer nosi – kako bi to vaš domaći sin svećenik, franjevac Petar Žagar rekao – tragove svetosti. Župa Zavalje posvećena je sv. Franji Asiškom, a ova filijala Baljevac posvećena je sv. Iliji proroku. K tome je na glasu svetosti živio i umro dugogodišnji zavaljski župnik Fran Dominez (+1924.), a nedavno tj. prije 4 i pol godine, 8. veljače 2013. kao mučenik bio je ubijen i župnik na Zavalju don Mile Ivančić.

Mogli bismo reći da je i čitava ova župa, kao uostalom i sav naš hrvatski katolički narod, obilježen mučeništvom, trpljenjem, ali i svjedočenjem kršćanske vjere i svetošću. Već u vrijeme turskih osvajanja ovo je područje trpjelo mnoge zločine protiv naših ljudi jer su bili kršćani i željeli ostati vjerni Kristu, a onda posebno na početku Drugog svjetskog rata kada su četnici i partizani pobili samo u ovoj zavaljskoj župi 431 Hrvata, da bi samo ovo mjesto Baljevac doživjelo da komunističke vlasti posve isele njegove stanovnike 1960.godine zbog tobožnje blizine s vojnim aerodromom. Nešto slično dogodilo se i u sisačkoj župi Zrin gdje su partizani pobili 291 civila, spalili selo i preostalo stanovništvo iselili zabranivši mu da se opet ikada vrati… Takvi su bili totalitarni režimi koji su tlačili naše ljude, a održala ih je samo vjera – u svim tim neprilikama i progonima, oni su se mogli osloniti samo na vjeru. Što bi rekao naš sveti Blaženik kardinal Alojzije Stepinac: „Kad vam uzmu sve, ostat će vam dvije ruke. Vi ih sklopite i tada ćete biti najjači!“

Nije li mučništvo našeg hrvatskog katoličkog puka što je ovaj kraj već više od 70 godina izdvojen iz svoje domovine Hrvatske? Ali nije li to i divno svjedočanstvo svetosti što vi ustrajete u svojoj vjeri i što ste ostali ovdje, premda proživljavate neprestane poteškoće i često se, kao sveti Ilija o kojemu smo slušali u prvom čitanju, osjećate i na kraju snaga i željni da vaša muka i patnja završi, pa bilo to i smrću i konačnim odlaskom? Ipak, Bog govori kako njegovi – iako trpe – nisu sami ni zaboravljeni.

Kad promatramo što je to sačuvalo naš narod, što je to kadro sačuvati nas i u buduće, tada je odgovor upravo: svetost.

A što je bit svetosti života, o čemu nam govore sveci, o čemu nam govori i sveti prorok Ilija koga danas mi slavimo?

Na to odgovara sam sveti Ilija u današnjem odlomku iz Prve knjige o Kraljevima. Kada ga Bog pita: „Što ćeš ti ovdje, Ilija?“ On odgovara:

“Zelo zelatus sum pro Domino Deo exercituum” – “Gorljivo sam revnovao za Gospodina, Boga nad vojskama jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj savez i srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam a oni traže da i meni život oduzmu.” (1 Kr 19,9-10).

Biti zelotan, tj. gorljiv u borbi za Boga i njegovu stvar, gorljivo revan bio je Ilija, a to trebamo biti i mi. Premda je i njemu došlo da sve napusti, da odustane od daljnje borbe, sam Bog ga je po anđelu krijepio i on je nastavljao svoju borbu za pravovjerje, borbu protiv krivovjerja i otpadništva od vjere u svome izraelskom narodu, pozivao je narod na povratak u vjeru otaca i činio mnoga čudesa da bi narod pridobio za Boga.

Dakako, da bi to mogao, trebao je biti neprestano uronjen u Boga, kako kaže današnja zborna misna molitva: „svetog si Iliju pozvao da živi pred tvojim licem“ dakle, on je neprestano gledao Boga… On je Bogu vjerovao: kad je natopio žrtvenik na Karmelu i zavapio Bogu da primi njegovu žrtvu i tako dokaže da je on jedini Bog, a ne Baal kome su se klanjali nevjernici i oni koji su se odmetnuli od Boga, on je vjerovao… i Bog ga je uslišio.

To su poruke i za sve nas, draga braćo i sestre.

I mi trebamo biti optimisti, vjerovati da će nam biti ono za što molimo, i Bog će nas uslišiti. A onda u toj vjeri trebamo biti zelozni tj. gorljivi i u toj revnosti nastojati svim svojim silama postići ono što vjerujemo i za što se zalažemo.

A mi kao katolici i Hrvati i ovdje i po čitavom prostoru naše Domovine trebamo vjerovati da smo tu svoji na svome, da je to naš dom i naše pravo, živjeti i raditi u Lijepoj našoj. Mi se trebamo i to gorljivo zalagati da se župa Zavalje stavi na popis neriješenih problema na granici između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Mi vjerujemo da je ovo stanje nepravda koja se mora ispraviti!

Zatim mi se katolici i Hrvati trebamo i u Bosni i Hercegovini osjećati kao svoji na svome jer je to i naš dom, stoljetno obitavalište našega naroda koji, zajedno s druga dva naroda, tu također treba biti suveren konstitutivan, što znači istopravan!

A najvažnije, draga braćo i sestre, je da se mi ne iseljavamo ni iz jednog našeg kraja, župe, filijale, grada i sela gdje žive naši ljudi. I da mlade i sposobne obitelji budu velikodušne u davanju života brojnoj djeci. U nedjelju sam krstio šesto dijete jedne obitelji u župi Gori, no to je rijetkost tako da mi biskupi odlazimo na župe na krštenja 5. i brojnijeg djeteta u obitelji, a to bi trebalo biti redovito stanje u našim obiteljima koje bi sve trebale imati petero-šestero djece. Rekao bih da je i to bila Hrvatima nesklona politika i propaganda da se proširi mišljenje kako brojne obitelji nisu moderne, kako su one siromašnije i nesposobnije dati djeci sve ono što moderni suvremeni svijet traži da se dade djeci. A to nije istina! Djeci ne treba dati sve – i svakome kuću i automobil, sve aparate, mobitele i kompjutore… Ne! Djeci treba dati najviše ljubavi i vremena, boraviti s njima, igrati se s njima, slušati ih. To roditelji često zaboravljaju kao da bi djeci bilo najvažnije priskrbiti što više materijalnih sredstava pa će onda biti zadovoljni.

Molimo svetoga Iliju proroka da u svome životu ne zaboravimo Boga! To je najvažnije, drugo će sve doći!

Blaženi Alojzije Stepinac nam poručuje: „Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!“ To je poruka za sve nas, za vas, dragi župljani, Zavaljčani i raseljeni Baljevčani, dragi prijatelji i dragi vjernici!

Svetog Iliju gledamo i uz Isusa, u evanđelju, kako je u njegovoj slavi, kad se preobrazio na gori, stajao zajedno s Mojsijem i razgovarao s Gospodinom Isusom. On je najveći prorok i predstavnik svih proroka. No, znakovito je da je Gospodin baš njega odabrao od svih proroka da se s njim ukaže učenicima Petru, Ivanu i Jakovu preobražen na gori.

Biti s Isusom treba biti temeljno opredjeljenje svakog kršćanina.

Molimo za tu izdržljivost i revnost u borbi za kršćansku vjeru, molimo da budemo uvijek s Isusom i gledamo njegovo lice, molimo svetog proroka Iliju i sve svece. Amen.