mons. dr. Vlado Košić

Homilija na blagdan Uskrsa
nedjelja, 24. travnja 2011.
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa u Sisku

Draga braćo i sestre!

Kada si danas čestitamo Uskrs, vedra lica pristupamo jedni drugima i svi osjećamo da postoji neki važan razlog za to što smo sretni i radostni. Koji je to razlog, zašto smo radosni i sretni danas?

Gospodin Isus, koji je bio osuđen na smrt, koji je raspet na križ i na križu umro i bio pokopan, treći je dan slavno uskrsnuo!

Neviđen događaj, posve neočekivano iskustvo koje su doživjeli Isusovi učenici temelj je današnjeg slavlja, blagdana nad svim blagdanima – veleblagdana Uskrsa! To međutim iskustvo da je Isus Krist i danas živ, da je s nama i da smo mi, njegovi današnji učenici, uvijek u njegovoj blizini, dostupno je i za sve nas. Mi smo to iskustvo već primili otkako smo saznali za Isusa, u tom smo iskustvu napredovali – osobito kad smo sudjelovali u molitvama i proslavi euharistije u zajednici Crkve – to je iskustvo i danas u nama. Mi se naime ne obraćamo u molitvi nekom – pa makar kako velikom – pokojniku, nego živome Gospodinu. Kad ga mi molimo da nas usliši u našim potrebama i kad mu izlijevamo srca iznoseći mu svoje muke i tjeskobe, svoje radosti i nade – mi znamo da nas on čuje, da je on tu, kao naš uskrsnuli Gospodin, moćan da nas zaštiti, željan da bude s nama u svim našim poteškoćama, radostan da nas može voditi svome Ocu.

Čitanja Božje Riječi nam o tome veoma sadržajno govore.

Petrova propovijed iz Djela apostolskih svjedočanstvo je učenika koji je sam doživio to o čemu govori. On kaže: „Mi smo svjedoci svega što on učini“ (Dj 10,39). Kada Petar svjedoči da je Krist bio smaknut i obješen na drvo križa, te da ga je Bog treći dan uskrisio, govori i o tome da se uskrsnuli Isus očitovao „nama koji smo s njim jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih“ (ib, 41). A to što sad svjedoči jest zato što, kako veli, „On nam naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj koga Bog postavi sucem živih i mrtvih“ (ib, 42). Tu se vidi, s jedne strane to da se Isus nije poslije uskrsnuća pokazao svima – npr. Herodu i Pilatu, židovskim velikim svećenicima, niti onima koji su umjesto da njega oslobode od Pilata tražili da pusti Barabu, a što bismo mi možda željeli i očekivali, nego se Isus ukazao samo svojim učenicima, onima koji su ga voljeli, oni koji su to mogli prihvatiti i koji su poslije to mogli svima drugima svjedočiti. S druge pak strane, Petar ne svjedoči samo o toj činjenici, da je Isus uskrsnuo, nego u tome vidi njegovo uzdignuće „za suca živih i mrtvih“! Apostoli dakle razglašuju Kristovo uskrsnuće kao njegovi prijatelji i svjedoci, i u tome vide njegovo Gospodstvo nad svime, vide ga kao gospodara života i smrti. Apostol Ivan će u Otkrivenju zasvjedočiti da Isus kaže: „Ja sam alfa i omega, prvi i posljednji, i živi: mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe smrti i podzemlja.“ (Otk 1,17-18)

Sveti Pavao u poslanici Kološanima poziva nas na „suuskrsnuli život s Krstom“. Ako smo s Kristom uskrsnuli, tada težimo za nebeskim a ne za zemaljskim životom! Po sv. Pavlu „naš je život skriven s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3). Kako lijepa riječ! Riječ utjehe, riječ koja ulijeva sigurnost, riječ koja nas je kadra podići kad malakšemo: skriveni s Kristom u Bogu. To znači da nas nitko i ništa ne može ugroziti, da nam nitko ne može oduzeti život niti životnu radost!

A kako je mnogo razloga i kako mnogo zlih ljudi što nam neprestano žele oduzeti optimizam života, koji nas stalno „vuku dolje“. Ali mi se ne damo, jer – držimo se čvrsto Krista! Sv. nam Pavao obećava konačnu proslavu: „Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi“ (Kol 3,4).

Zanimljiv je opis prvog događaja Uskrsnuća koji opisuje sv. Ivan u Evanđelju. Prva rečenica tog izvještaja je veoma bremenita porukom. Evanđelista kaže: „Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut.“ (Iv 20,1). Prvi dan u tjednu – to je upravo ovaj dan, prvi poslije subote, dakle nedjelja, dan koji je postao za kršćane blagdan, i to upravo zbog toga što je tog dana Krist uskrsnuo! Papa Benedikt u svojoj knjizi „Isus iz Nazareta II.“ upravo o tome govori te zaključuje kako je to morao biti velik razlog da apostoli od vjekovnog dana počinka – šabata, tj. subote – prijeđu na slavlje „prvog dana u tjednu“, tj. nedjelje. Zanimljivo, sv. Ivan kaže da je rano ujutro još bio mrak. Time hoće reći da je mrak bio u duši Marije Magdalene, kao i Šimuna Petra i drugog učenika, kojima je Marija dotrčala javiti iznenadnu novost, naime da je Isusov grob zatekla oskvrnjen. Naime, ona je samo vidjela da je „kamen s groba dignut“, te zaključila – ne da je Isus uskrsnuo, nego: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ (ib, 2). Mrak je zavladao u srcima i pametima Isusovih učenika, nakon što je Isus bio raspet na križ, nakon što je umro i bio pokopan. Oni su bili u tuzi i nisu se nadali ničemu. Marija Magdalena željela je pohoditi njegov grob, a sad je zatekla da je grob otvoren. Trči učenicima, a Petar i Ivan opet trče nakon te vijesti na grob da vide što se dogodilo. Očito su bili prestrašeni, očito ih je uznemirila ta vijest. I Evanđelista, nakon što izvješćuje da su Petar prvi pa onda Ivan – koji je poštivao Petrovo prvenstvo – drugi, vidjeli prazan grob, zaključuje da „oni još ne upoznaše Pisma: da Isus treba da ustane od mrtvih“ (ib, 9). Znači, još im to nije doprlo do svijesti, da je Isus živ. Samo za sebe Ivan kaže, da on kao drugi učenik, koji prvi stiže na grob, „i vidje i povjerova“ (ib, 8). Povjerovati – to je bit svega. Učenici nisu u početku vjerovali, ali su povjerovali u Isusovo uskrsnuće kada su ga susreli živa, kad su s njim razgovarali, kad im je tumačio Pisma, kad su se uvjerili da je stvarnost njegovo uskrsnuće.

I nama bi se to možda moglo učiniti prelijepo – pa se nekad i kaže: „predobro da bi bilo istina“! Pa ipak, upravo tako – istina je! Zamislite, kad bismo doživjeli da se našoj Hrvatskoj dosudi od nekog svjetskog sudišta da je bila nedužna, da se u Domovinskom ratu obranila od bezdušnih napadača, da to što se branila nije njezin zločin, da nas tzv. međunarodna pravda ne izjednačuje s napadačima, otimačima tuđega i ubojicama! Kako to dobro zvuči, doista – nevjerojatno. Pa ipak, mi znamo da je to – istina. Ali – mislimo – nedostižna.  Drugi su nas u to uvjerili i neprestano nas uvjeravaju, tako da smo i povjerovali da se tu više ništa ne može. Kako smo osjetljivi na to što drugi kažu, kao da nije važno i tko to kaže što kaže o nama! Kao da smo u neku ruku još uvijek neosvještena nacija jer – ne vjerujemo sebi niti svojem iskustvu, nego nam je uvijek bilo važnije – što drugi govore i kako drugi sude o nama. A druge često uopće ne zanima istina, oni – kad nešto govore – govore iz svojih potreba i svojih interesa, želeći zaštiti sebe – što mi tako loše činimo – pa onda govore što njima odgovara, a ne što je istina i pravda. Stoga bi bilo najbolje vratiti se vlastitom iskustvu i prije svega našim novim naraštajima prenositi istinu koju smo mi doživjeli.

Zar je važnije što će dosuditi Haag negoli što ćemo mi sami o sebi reći tko smo i kakav smo rat proživjeli od 1991. do 1995.? Zar može netko drugi, tko ne zna ni gdje je npr. Sisak na karti Europe, bolje znati što se u Sisku događalo nego mi, Siščani?

Uskrs je iskustvo, iskustvo o kojemu apostoli govore – i to gorljivo, nezaustavljivo, bez obzira što ih mnogi nisu mogli razumjeti. Ali oni se ne osvrću na to. Sjetimo se samo, kako su Petar i Ivan bili dovedeni pred Veliko vijeće koje im je zabranilo više naučavati o uskrsnulom Kristu Isusu, a oni su se na to oglušili te su ponovno dovedeni pred židovske vjerske vođe koji su ih dali izbičevati. Oni su međutim bili radosni što su mogli nešto za ime Isusovo trpjeti, a Petar je bez okolišanja jasno postavio stvari na svoje mjesto kad je velikim svećenicima rekao: „Sudite sami, što je važnije: pokoravati se Bogu ili ljudima? Mi ne možemo ne govoriti ono što smo čuli i vidjeli!“ (Dj 4,19-20; 5;29)

Molimo Krista Isusa, našeg uskrsnulog Gospodina da nas ispuni radošću i daruje nam hrabrost da se ne bojimo svjedočiti da je on živ, da se nikada ni u kojoj prilici ne bojimo svjedočiti za istinu, znajući da ne možemo ništa izgubiti a život i s njime sve što nam je potrebno dobiti, ako smo na njegovoj strani jer on je pobjednik, pobjednik života, pobjednik koji i nama daje svoju pobjedu da živimo upravo nošeni tom porukom – Krist je uskrsnuo, Aleluja!

Amen.