Mons. Vlado Košić, sisački biskup
HOMILIJA NA USKRS 2012.
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa, Sisak
Draga braćo i sestre!
Nas, danas ovdje okupljene, povezuje upravo ista vjera u Kristovo uskrsnuće. Ta je vjera od početka kršćanstva bila temelj zajedništva Crkve. Apostoli su upravo po tome apostoli što svjedoče Kristovo uskrsnuće. Sv. Petar tako – u pročitanom odlomku iz Djela apostolskih – kaže: „Mi smo svjedoci svega što on učini u zemlji judejskoj i u Jeruzalemu… Bog ga uskrisi treći dan.“ (Dj 10,39.40)
Svjedočiti Kristovo uskrsnuće temeljna je zadaća naše vjere. No, da bismo to mogli, prvo smo pozvani biti svjedoci Kristova života, njegova propovijedanja, smrti na križu. Kad dakle najprije upoznamo Krista i povjerujemo da je on naš živi Spasitelj. On živi. To je temeljna vjeroispovijest kršćana – od početka do kraja povijesti svijeta: Krist je živ.
Sv. Petar zanimljivo govori o Isusu iz Nazareta – nabrajajući sve što je bitno iz njegova života i pojave na zemlji: da ga je Bog pomazao Duhom Svetim i snagom, da je Bog bio s njime i – zato je – „prošao zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). On je ozdravljao, ali su ga raspeli objesivši ga na drvo, no Bog ga je treći dan uskrisio.
I za sve to o njemu govori da se to događalo. To se dogodilo! Riječ je dakle o događaju. Stoga, draga braćo i sestre, temelj Kristova uskrsnuća nisu priče niti nečije želje, već stvarni događaji! Krist je uskrsnuo od mrtvih, nakon što je bio pribijen na drvo križa i umro. Značajno je kako svjedoči Petar da je Isus prošao zemljom čineći dobro. To je i naša zadaća, mogli bismo čak reći da to treba biti definicija nas kršćana: mi smo ljudi koji u svemu moramo, poput našeg Spasitelja, „bonum facere – činiti dobro“. Time svjedočimo svoju vjeru u Kristovo uskrsnuće.
Koliko je uskrsni događaj iznenadio i potresao apostole, svjedoči sv. Ivan, pisac četvrtog evanđelja. On pripovijeda kako je prva za događaj saznala Marija Magdalena koja je došla na grob, „rano ujutro, još za mraka“ prvog dana u tjednu, tj. u nedjelju. To je već bio treći dan od Isusove smrti, budući da je subota bila neradni dan i nitko nije smio ništa činiti, pa tako ni žene nisu otišle na grob u subotu, nego su čekale nedjelju te su ranom zorom pošle na grob. I što misli Magdalena o tome što je našla na grobu, naime to što je „kamen na grobu bio dignut“? Ona misli da je netko ukrao tijelo Isusovo iz groba jer je u žurbi otišla – evanđelista kaže da je otrčala – do apostola Ivana i Petra i rekla im: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.“ Doista je u dušama apostola, ali i Marije Magdalene, vladao još uvijek mrak, tama nevjere i tuga zbog odlaska i smrti njihovog Učitelja. Apostoli trče na grob, Ivan je prvi stigao, ali čeka da dođe i Petar i daje mu prvenstvo da on uđe prvi u grob. Tu već vidimo poštovanje koje su apostoli iskazivali Petru jer je njemu Učitelj obećao i dao ulogu vodstva u Crkvi. Za Petra Ivan pripovijeda samo to da je našao prazan grob s povojima i ubrusom koji je bio na glavi Isusovoj, a sada je bio „posebno svijen na jednom mjestu“, no ništa ne kaže da je Petar razumio što se to dogodilo. To kaže tek za „onog drugog učenika koji je prvi stigao na grob“ tj. za sebe, kako je poslije Petra i on ušao u grob: „i vidje i povjerova“! Premda još apostoli nisu upoznali Pisma niti povjerovali, „učenik koga je Isus ljubio“ srcem vidi i zna, on vjeruje i zaključuje: Isus je uskrsnuo!
To je jedini mogući put – srcem upoznati i prihvatiti Krista živoga, vjerovati u uskrsnuće i ljubavlju prionuti uz Gospodina.
Međutim koliko još tame ima u srcima ljudi! Koliko još nevjere! No, ne čudimo se, kako da povjeruju ako nisu vidjeli? I Petar kaže u svom govoru u prvom čitanju u Djelima apostolskim da je on svjedok – tri puta upotrebljava tu riječ! – uskrsnuća jer su i apostoli oni „koji su s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih“. On ga je dakle vidio! On može propovijedati i svjedočiti o Isusu jer je sam doživio što je Bog učinio Isusu. On propovijeda i zaključuje: „Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih!“ Kada mi razmišljamo zašto danas mnogi ne znaju ima li izlaza, ima li spasa od mnogih briga i nevolja, zašto ne vjeruju da je moguće rješenje problema u koje smo zapali, i kao narod i kao čitav svijet, kako to da stojimo na mjestu i tonemo – tada bismo trebali zaključiti: oni koji tako razmišljaju i šire takve katastrofične misli, koji siju pesimizam i plaše ljude, nisu doživjeli Krista Uskrsnuloga. Jer on je pobjednik nad svakim zlom, on kroz svu povijest svoje vodi putem u život, ne ostavlja nas nikada, s nama je „u sve dane, do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).
„Još za mraka“ Magdalena je našla prazan grob – i nije povjerovala. I Petar je došavši na prazan grob ostao u mraku nevjere. To je ljudska reakcija – nevjera u uskrsnuće. Da bi se povjerovalo, potrebna je milost Božja. Vjera u uskrsnuće Kristovo i dapače, vjera u naše uskrsnuće s Kristom, dar je Božji. Stoga nije čudno da mnogi ne vjeruju, da se više svijetom širi pesimizam negoli vedra nada uskrsnuća, optimizam i radost života! Tama je upravo u tome što se ne prihvaća smisao života, što se dopušta da nas svladaju turobne misli, što se ostaje zatvoren u tuzi i odbija se ponuđeno nevjerojatno tumačenje događaja. Međutim, nije uvijek u povijesti svijeta sve došlo kao logična posljedica onoga što se očekivalo. Dapače! Često nas je povijest iznanađivala. Sjećam se kako je blagopokojni, sada već sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, rekao nakon Domovinskog rata da se dogodilo čudo da je naša domovina opstala, da se obranila i da su ju priznali oni koji to nisu željeli. Neki analitičari i sada govore da je stvaranje neovisne države Hrvatske bila nemoguća zamisao. Stoga se na početku i nisu tome priključivali mnogi – ne možda što to ne bi željeli nego jer su smatrali da je to nemoguće ostvariti. Pa ipak se uspjelo! No, zato se izdižu opet oni koji se nisu pomirili s time i na sve načine žele uništiti to što je Bog stvorio. Ali ako je uskrsnuće hrvatske države Božje djelo, oni neće uspjeti i Hrvatska će opstati. Slično je i s mnogim otkrićima, koja se nisu očekivala. Jednostavno su se dogodila i odvela čovječanstvo u novi smjer. Neprestano se zapravo događaju čudesa, samo ih mi ne vidimo ili i kad ih vidimo, niječemo ih. Progledajmo, i zahvalimo danas Bogu za čudo njegova djela u uskrsnuću Isusa Krista! U tom Božjem djelu vidimo i mi svoju budućnost, jer Krist je jasno rekao svojim učenicima: „Idem pripraviti vam mjesto… Hoću da i vi budete gdje sam ja.“ I on jasno kaže: „Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I svaki koji živi i vjeruje u me, neće umrijeti nikada.“ (Iv 11,25-26). Govoreći to pri oživljenju mrtvog Lazara, Isus pita njegovu sestru Martu: „Vjeruješ li ovo?“ Isus danas pita i svakoga od nas: „Vjeruješ li u uskrsnuće mrtvih i život vječni?“ „Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet.“
Zanimljivost je da u današnjem evanđelju i to da svi trče: i Magdalena, i Petar i Ivan. Svi su zbunjeni, žele nešto poduzeti, i to što prije, vidjeti, uvjeriti se, pronaći odgovor na pitanja koja su im se postavila nepredviđenim razvojem događaja. Oni su dakle angažirani, stalo im je da nešto učine i da se uvjere što se dogodilo. A mi? Jesmo li mi hitri u hodu prema Gospodinu, je li nama važno susresti se s njime? On nas čeka, svaki puta na svetoj Misi, on nam govori u Pismima. On i danas s nama dijeli naše strahove i nade, on i od nas traži vjeru. A susrevši ga u Euharistiji i mi potrčimo svojoj braći i sestrama javiti: „Vidjeli smo ga. Krist je uskrsnuo!“ On nam nudi čudesan život, povjerujmo da je s njime sve moguće. Amen.