Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Tijelovo
Sisačka katedrala, 26. svibnja 2016.
/Čit: Post 14,18-20; 1 Kor 11,23-26; Lk 9,11b-17/
Draga braćo i sestre,
Mi današnjom svetkovinom Tijela i Krvi Kristove slavimo Euharistiju, zahvaljujemo Bogu za taj veliki dar i klanjamo se Kristu prisutnom u svetoj Pričesti, da bismo i mi mogli njime nahranjeni o njemu svjedočiti.
Sv. Toma Akvinski kaže za Euharistiju: „Nema sakramenta koji bi bio spasonosniji od ovoga koji čisti grijehe, povećava kreposti i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova… Naposljetku, nitko nije kadar opisati slast ovoga sakramenta kojim se duhovna slatkoća kuša u njenom izvoru; i slavi se spomen one najuzvišenije ljubavi koju je Krist u muci svojoj pokazao.“
U prvom čitanju slušali smo izvještaj koji od starine kršćani tumače kao navještaj Kristove svećeničke službe: kralj Jeruzalema i veliki svećenik Melkizedek izlazi pred Abrahama koji se vraća kao pobjednik iz bitke da ga počasti kruhom i vinom. Tu je Melkizedek pralik Krista koji nas hrani samim sobom u znakovima kruha i vina. Izići pred druge, pokazati gostoljubivost znak je onog izlaženja kojim Krist dolazi nama da nas nahrani ovom svetom gozbom, Euharistijom. Tako je očito da Euharistija nije naš dar Bogu, nego Božji dar nama. Dapače, on u tom daru nama daje samoga sebe. Ima li većeg dara i većeg otajstva, veće ljubavi i veće zasluge nego što možemo steći upravo Euharistijom?
Kada smo u godini Velikog jubileja slavili euharistijske kongrese, u Zagrebačkoj nadbiskupiji smo imali geslo: „Euharistijom služimo braći“. Logo tog kongresa bila su dva lika sjedinjena u zagrljaj u obliku kaleža. Ova dva lika mogu se tumačiti kao zagrljaj Krista sa svakim čovjekom, a mogu se vidjeti i kao zagrljaj nas kršćana međusobno. Doista, nema veće ljubavi nego sjedinjenje u Euharistiji.
Zato možemo reći da je Euharistija najveća služba ljubavi prema bližnjima.
Najprije to doživljavamo i ostvarujemo u našoj zajednici, u Crkvi. Svi koji primaju Tijelo i Krv Kristovu, i sami postaji to Tijelo, tako da ista Kristova krv kola u našim životima te se naše zajedništvo treba smatrati čvršćim i većim od bilo kojeg krvnog zajedništva ili povezanosti među ljudima. Crkva je zajednica onih koje Krist povezuje u jedno, te je naše jedinstvo čvršće i od jedinstva koje se ostvaruje u obiteljskom zajedništvu. Dakako, naše je crkveno jedinstvo duhovno, no zato ne manje stvarno i prema tome povezani smo vezom bratske ljubavi, da budemo jedno u Kristu i jedno međusobno.
Nadalje, to je jedinstvo također usmjereno na služenje čitavome društvu. Iz Euharistijskog jedinstva mi crpimo snagu poći u svijet, kao što naše tijelovske procesije naznačuju to izlaženje, tu demonstraciju naših koraka putovima i cestama, trgovima i ulicama naših gradova i sela. Mi hodimo ovim svijetom samo kao Kristovi učenici i ako smo s Kristom jedno, što ostvarujemo u Euharistiji, tada smo sposobni i svijetu nešto dati. „Nemo dat quod non habet – nitko ne daje ono što nema“, stara je poslovica. A što treba danas svijetu?
Neki će odgovoriti: kruha, novaca, rada, zajedništva, ljubavi, prijateljstva… Mi ćemo dodati: svijetu treba Krist! I time smo rekli sve, u njemu su uključene sve naše potrebe. Zato je nužno da mi donosimo, gdje god bili, što god radili, Krista Gospodina u ovaj svijet.
Također samo ime današnje svetkovine, Tijelovo, govori o tome da smo pozvani danas razmišljati i o vrijednosti tjelesnosti, naše vidljivosti. Stari su govorili: „Caro cardo salutis – tijelo je stožer spasenja“. Doista, ne možemo se spasiti nego jedino u vlastitom tijelu – ako u tjelesnom životu sijemo dobro, žeti ćemo u vječnom spasenje. Ako nam je tijelo sredstvo, instrument da bismo po njemu drugima iskazivali dobročinstvo, prijateljstvo i ljubav, onda to znači da je naše tijelo predodređeno za produhovljenost u vječnosti te ćemo preko zemaljskih naših djela doći do nagrada nebeskih.
Tijelo koje danas slavimo je tijelo Kristovo koje je Marija rodila, Isusovo tijelo u kojem nas je on otkupio, ono tijelo koje je uskrsnulo i koje nas hrani u Euharistiji.
Pronoseći danas na Tijelovo Kristovo Tijelo našim gradom, donoseći ga u naše hrvatsko društvo i svijet mi želimo da se Krist utjelovi u našoj sredini, gdje mi kršćani živimo, da bude prepoznatljiv po nama, po našim stavovima i zauzimanjima, po našem služenju i ljubavi. Molimo ga da se trajno nastani u nama i da po nama preobražavae naš gradove i sela, našu Domovinu i svijet. Amen.