Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu sv. apostola Petra i Pavla

Osiječka konkatedrala, 29. lipnja 2017.

Poštovani i dragi đakovačko-osječki nadbiskupi Đuro i Marine, poštovani i dragi srijemski biskupe Đuro, dragi župniče ove župe, dragi svećenici, drage časne sestre, poštovani predstavnici vlasti, draga braćo i sestre!

Hvala nadbiskupu Đuri na pozivu i prigodi da s vama slavim ovaj vaš radosni blagdan, svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, zaštitnika grada Osijeka i ove župe. Uvijek sam ovaj blagdan doživljavao kao posebnu svečanost jer je i moja rodna župa posvećena apostolima Petru i Pavlu.

Želim s vama razmišljati o veličini ovih svetih apostola, koje s pravom zovemo stupovima Crkve. Njihova je važnost u Crkvi neobično važna i danas: nasljednik svetoga Petra je rimski biskup, današnji papa Franjo, a poruka svetoga Pavla čita se gotovo svake nedjelje na misnom slavlju u liturgiji Riječi. Kao što kaže današnje predslovlje: “Petar je prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njezinih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio tvoje ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih.”

Sveta čitanja koja smo čuli potiču nas na razmišljanje o poruci ovih svetih apostola i nama danas.

Čuli smo iz odlomka Djela apostolskih (Dj 12, 1-11) kako su u Jeruzalemu progonili Crkvu Kristovu: mačem je Herod dao pogubiti apostola Jakova, a Petra je bacio u tamnicu. Zanimljiv je komentar pisca svetog teksta, naime sv. Luke, koji kaže da je nakon pogubljenja Jakova „kad je vidio da je to drago Židovima“Herod uhitio i utamničio Petra. Očito se želio svidjeti onima koji su tražili smrt Isusovu pa su rado dočekali krvavi progon njegovih učenika. Herod je zatočio Petra jer je imao „nakanu izvesti ga nakon Pashe pred narod“. Ne kaže se koju je to nakanu imao kralj s Petrom, ali je očito želio predstaviti svoju „politiku“ prema Crkvi narodu koji se najbrojnije okuplja upravo za blagdane. Slutimo da je Herod imao zle nakane i da je želio demonstrirati pred narodom kako je on narodna vlast, kako on čini ono što narod očekuje… Dakako, narod je želio mir i nije bio spreman na novosti, ali je bio zaveden od židovskih vjerskih vođa i nije dobro izabrao niti kad mu je Pilat nudio da oslobodi Isusa a ne Barabu. Narod je tada vikao: „Barabu, Barabu, a ovaj neka se razapne!“ I za Petra bio je ovo težak položaj, osjećao je da ga Herod želi izručiti linču, da će ga ubiti. A Herod Antipa je zapravo „prao svoje krvave ruke“ koje je okrvavio već ubijanjem Ivana Krstitelja koji mu je predbacio nemoralni život jer je prognao svoju ženu da bi živio s Herodijadom, ženom svoga brata Filipa.

Svatko je u toj priči imao neke svoje račune. A Bog je imao svoje. Veoma je jaka i puna poruke izjava sv. Luke: „Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega.“ Ova nas slika podsjeća na sličan primjer kada je bio zatočen u tamnici naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac, a Crkva se molila za njega. Tadašnji je Herod imao s njim planove da zastraši Crkvu u Hrvatskoj, da udari pastire i da se stado razbježi. No, pastir nije pao i stado se nije razbježalo.

Strah koji su bezbožni vlastodršci željeli svojim nasilnim i zločinačkim postupcima utjerati u kosti vjernicima, članovima Crkve i jednog naroda, kada se Crkva u isto vrijeme molila, pretvarao se u veliku snagu nepobjedivosti i hrabrosti koju nitko i ništa nije moglo slomiti.

Čudesan izlazak apostola Petra iz tamnice i pobjeda Crkve koja slobodno propovijeda Isusa Krista, raspeta i uskrsnuloga, zapravo je trajni epilog takvih krvavih progona.

I moj sveti zaštitnik sveti Kvirin, mučenik i biskup Siska, podnio je mučeništvo i bio ubijen, ali je znak pobjede našoj Crkvi i našem narodu jer njegovo ime živi i njegov je primjer nadahnuće mnogima i danas, a imena njegovih mučitelja tek su spomeni u nekim povijesnim udžbenicima. Tako je i diktator koji konačno u našem glavnom gradu gubi svoj trg, a nadamo se uskoro i svaki trag, premda ga još neki zavedeni – a možda i jednaki njemu – obožavaju, a naš Blaženik postaje sigurno svet pred čitavom Crkvom i čitavim svijetom. Pa i svi oni koji ga još osporavaju, kako veli sv. Petar u svojoj poslanici – „bit će postiđeni upravo onim za što ga potvaraju“ (usp. 1 Pt 3,16)

Sveti Petar je, usprkos svoje slabosti, postao simbol vjernika koji ispovijeda pravu vjeru, koji je po snazi Duha Svetoga postao vjeran Kristu do mučeništva i onaj koji je u svome životu ostvario triput danu riječ Učitelju: „Da, Gospodine, Ti znaš da Te ljubim.“ A Herod je ostao sinonim okrutnosti, vladara zločinca i samo povijesni podatak o jednom neuspjelom pothvatu.

Sveti Pavao u svojoj Drugoj poslanici svome učeniku Timoteju (2 Tim 4, 6-8.17-18) iznosi svoj život, priča mu što je sve proživio, pretrpio za ime Isusovo, te kako je pri kraju svoje životne utrke, ali smatra da se dobro borio jer je vjeru sačuvao: „Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“

Pavao je svjestan da je on samo – kako lijepo na jednom mjestu reče – „glinena posuda“ , ali to da se po njemu proširilo Evanđelje djelo je Božja, jer, veli: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio…“ Dapače, on zna da je proživio i teške trenutke jer kaže: „izbavljen sam iz usta lavljih.“ Koji je to bio lav koji ga je htio proždrijeti, ne kaže. Ako bismo pitali svetog Petra, on bi nas poučio da je to „protivnik vaš, đavao koji kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre“ (1 Pt 5,8). Dakle, i sveci nisu bili pošteđeni kušnji i teških muka. A kako i bi kad je naš Gospodin Isus sam bio i kušan od đavla u pustinji i na kraju nevin osuđen, raspet na križ kao zločinac i ubijen. Ali – on je treći dan uskrsnuo. I to je nada naša, njegovo uskrsnuće.

U Evanđelju po Mateju (Mt 16, 13-19) slušamo danas poznat dijalog Isusa i Petra. Isus traži od učenika da mu odgovore na pitanje, tko je on za njih. Najprije kao da ga zanima što ljudi govore o njemu. To je dobar uvod u pitanje, što je on za njih. Ljudi dakako ne znaju, oni svašta govore, sve je to netočno i nebitno jer ga ne poznaju niti ga vole i prihvaćaju. Samo oni koji Isusa zavole i prihvate znaju tko je on. I zato je presudno što će mu učenici odgovoriti. A u ime svih apostola odgovara Petar: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«

To je prava vjera, ispravna vjeroispovijed. Petar je točno ispovjedio istinu o Isusu jer nije govorio iz glave, nije ga opisivao ni po tome što misle o njemu drugi, ni po tome što su govorile svete knjige o Isusu, nego on ispovijeda ono što je on doživio, ono što on zna jer ga voli i jer mu vjeruje. Petar govori iz duše, mi bismo danas rekli – iz srca. Njegov je odgovor Isusa utješio, razvedrio, Isus je zadovoljan Petrovim riječima. Naziva ga zato „blaženim“. Ali zna, i to mu kaže, da nije to rekao logikom svojeg tijela i krvi, što znači po zemaljskom i tjelesnom zaključivanju, nego mu je to dano. Vjera je dar Oca nebeskoga.

Isus pred svima stoga svjedoči da je Petar izabran, on mu mijenja ime: umjesto Šimun on će se od sada zvati Petar, što znači Stijena jer „na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“

Proroštvo o nenadvladivosti Crkve, koju ni pakao tj. đavao ne može svladati, nije razlog da se mi prepustio nebrizi za Crkvu, da mislimo kako će uvijek Krist, koji je glava Crkve, sam sve voditi. On je Petru dao jamstvo da on svojih nikad neće ostaviti, ali nije rekao da će Crkva posvuda opstati, kao što se i dogodilo u povijesti da su nekoć kršćanske zemlje i krajevi – poput sjeverne Afrike – danas ostali gotovo bez kršćana. A kad ponovno dođe Sin čovječji, pita se jednom Isus, „hoće li naći vjere na zemlji?“ Tu vjeru čuva nasljednik svetoga Petra, rimski biskup, danas papa Franjo, tu vjeru čuvaju apostolski nasljednici biskupi, tu vjeru ispovijeda narod Božji čiji se „sensus fidei“ ne vara… ali moguće je da se mnogi udalje od Istine i odlutaju od jednog Pastira i jednog stada. To se događalo kada kršćani nisu bili poput svetih apostola Petra i Pavla, svjesni snage Božje riječi koju nose i propovijedaju „svemu stvorenju“, ali i ponizni službenici svjesni da su slabi i bez Božjega Duha nemoćni.

Blažen nije samo Petar koji je ispovjedio u Cezareji Filipovoj pravu vjeru u Krista, nagrađen neuvelim vijencem slave nije samo Pavao koji je za vjeru trpio i Krista donio svim narodima, nego smo blaženi i svi mi, braćo i sestre, danas i ovdje, okupljeni u ovoj velebnoj crkvi, jer mi smo okupljeni Duhom Svetim oko uskrsloga Krista Isusa da dademo slavu Bogu Ocu.

I to e naša snaga, ne pouzdanje u ljude, u sustave koji dolaze i prolaze, ne u tijelo i krv, nego u Oca našeg nebeskoga.

Kad promatramo našu prekrasnu hrvatsku Slavoniju kako ostaje bez brojne svoje najbolje djece koja odlaze trbuhom za kruhom, pitamo se, hoće li nam zemlja ostati prazna; pitamo se, hoće li se isprazniti naše duše a ne samo kuće, jesu li nam srca – poput svetoga Petra – puna vjere, pouzdanja i ljubavi prema Kristu? Ako je u nama Krist, tada nas ništa nadvladati neće i ne može. Ni vrata paklena! Ali ako je duša naša prazna, tada nam ni bogatstvo ni imanje, ni novac ni ikakva zemaljska sigurnost neće biti dostatna.

Kardinal Franjo Kuharić znao je reći: „Ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu; ali ako Bog nije na prvom mjestu, ništa nije na svom mjestu.“

Molimo zagovor svetih apostola Petra i Pavla, za naše obitelji da ostanu zajedno, da se ne izgube i ne udalje članovi naših obitelji, da ih trajno povezuje i od svake napasti brani međusobna ljubav; molimo za našu djecu, da ih najprije bude, da „života bude u izobilju“ (Iv 10,10), da se roditelji ne boje rađati i prihvaćati brojnu djecu, i molimo im sretno djetinjstvo i budućnost u Lijepoj našoj domovini; molimo za mlade i stare – da mladi vole svoju grudu i žrtvuju se ostajući na njoj i stvarajući bolji život i za sebe i za svoje najmilije, ali i za čitav narod – jer što bi bilo da su mladi na početku Domovinskog rata napustili Domovinu? Danas Hrvatske ne bi bilo. Molimo i za starije da svojim iskustvom i ljubavlju prate mlade i pomažu im, prenose im najvrednije što imaju, svoju vjeru i ljubav, svoj mir i pouzdanje u Boga. Sveti apostoli Petre i Pavle, molite za nas, molite i zagovarajte naš grad Osijek, našu Slavoniju i našu Hrvatsku.

Amen.