Mons. Vlado Košić

Homilija na sprovodonoj misi za pok. don Antu Bakovića

Zagreb,  1. veljače 2017.

/Čit. iz obrednika Sprovodi: 1 Iv 3,1-3; Iv 12,23-26/

Poštovana rodbino dragog pokojnika, braćo svećenici iz Vrhbosanske i Zagrebačke nadbiskupije kao i iz drugih hrvatskih biskupija i crkvenih redova, drage sestre redovnice, braćo i sestre u vjeri! Kardinal Josip Bozanić ovlastio me da i u njegovo ime, dakako i u svoje, izrazim svima vama iskrenu kršćansku sućut i blizinu.

Danas smo, ovdje na Mirogoju u Zagrebu, ispratili na zemaljski počinak tijelo don Ante Bakovića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, koji se preselio nebeskom Ocu 26. siječnja u 86. godini života. O njegovoj smrti s kratkim biografskim podacima IKA je izvijestila ovako:

„U Zagrebu je 26. siječnja u 86. godini života umro don Anto Baković, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Don Anto Baković rodio se 4. srpnja 1931. u obitelji Stojana i Jelke r. Marković u mjestu Goraždu, tada župa Višegrad. Osnovnu školu pohađao je u Goraždu, srednju u Sarajevu, teologiju u Ljubljani, a u Đakovu je zaređen za svećenika 29. lipnja 1959. Još 1953. godine kao student teologije osuđen je na četiri godine robije, a kao svećenik 1962. osuđen je na šest godina strogoga zatvora. Duži niz godina proveo je u Zagrebu radeći posebno na demografskoj obnovi hrvatskoga naroda, te istražujući komunističke zločine nad hrvatskim narodom. Kao posebno djelo koje je objavio zasigurno je Hrvatski martirologij XX. stoljeća u kojem je nastojao prikupiti popis i biografije svećenika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca koji su stradali za vrijeme trajanja i nakon Drugoga svjetskoga rata.“ To su veoma sažeti, kratki podaci, koje uglavnom svi znamo o njemu, no njegov odlazak je prilika da se barem sjetimo mnogih inicijativa što je on učinio, te iz toga zaključimo tko je on bio i što je značio. A on je bio i ostaje velikan hrvatskoga naroda, predstavnik hrvatskih katolika iz Bosne i Hercegovine, svećenik koji se svojim zalaganjem i ukupnim životom kako u Bosni i Hercegovi, tako i na Kosovu te na kraju u Hrvatskoj neprestano borio za istinu, pravdu i život svoga hrvatskoga naroda.

Njegov put prema svećeništvu nije bio lagan. To je on opisao u svojoj knjizi „Batinama do oltara“. Kao bogoslov bio je na odsluženju vojnog roka u Nišu gdje je osuđen na četverogodišnju robiju samo zato što je rekao da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nevino osuđen. Bilo je to 1953. U niškom zatvoru zamalo je ubijen, toliko su ga pretukli da je završio u mrtvačnici jer su mislili da je mrtav, no bio je samo u komi i spasio ga je zatvorski liječnik.

Nakon što je usprkos svemu 1959. postao svećenik bio je kratko župni vikar u Kaknju, a zbog okupljanja mladeži bio je kažnjen s mjesec dana zatvora, da bi potom dobio župu Korićane, na Vlašić planini, tom „krovu Bosne“, kako je sam govorio. I tu je zaradio robiju, o čemu je napisao knjigu „Titov robijaš br. 8986. Sjećanja na moju svećeničku službu“. Kažnjen je bio jer je pomagao siromašnu djecu, baveći se karitativnim radom i brigom za njihovo školovanje. Zatvor u Zenici i u Foči trajao je punih šest godina, dakle ukupno deset godina robijanja u socijalističkoj državi…

Poslije zatvora odlazi na Kosovo za župnika u Janjevo. Tu formira dječji pjevački zbor „Bijeli anđeli“ koji su obišli svijet, snimili 20 ploča i tako sačuvali hrvatsku duhovnu pjesmu u tom kraju. Ali i zato je bio dva mjeseca u zatvoru. Poslije je opet u Bosni, i to u Maglaju, gdje gradi crkvu-svetište sv. Leopolda B. Mandića.

Nakon umirovljenja dolazi 1984. u Zagreb i tu se najprije uključuje u političko djelovanje i zajedno s prvim predsjednikom Tuđmanom organizira samostalnu Hrvatsku. No već 1993., razočaran što vladajući nemaju sluha za njegove prijedloge demografske obnove, odlazi iz politike i osniva Hrvatski populacijski pokret promičući život. Njegovi kalendari, knjige, časopisi – s porukom „jedno dijete više“ – neprestano su upozoravali na dramatično demografsko stanje našega naroda. Posljednjih godina konačno o tome govori i službena politika, ali čini se da je već prekasno. A da se poslušalo don Antu, možda se moglo izbjeći ovo katastrofalno stanje. U tom je smislu on bio prorok koji je upozoravao na problem i ukazivao na rješenje, no ostao je „glas vapijućega u pustinji“.

Svakako, najveće djelo don Ante Bakovića je njegov „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ (2007.) koji na više od tisuću stranica opisuje svećenike, bogoslove, časne sestre i sjemeništarce ubijene u prošlom stoljeću, njih 664. Tako je don Anto dokazao da je okrutni komunistički režim u Hrvatskoj mučio i ubio najviše svećenika od svih komunističkih režima tijekom i poslije Drugog svjetskog rata.

Osobita je zasluga don Ante Bakovića svjedočanstvo o Drinskim mučenicama, s. Juli Ivanišević i susestrama družbe Kćeri Božje ljubavi, koje su ubili četnici u njegovom rodnom Goraždu 15. prosincu 1941. i bacili u rijeku Drinu. On je bio posebno sretan kada je doživio da je kardinal Angelo Amato u Sarajevu 2011. proglasio papinu odluku da ih se otada ima nazivati blaženima.

Gospodin nas, braćo i sestre, u svojoj Riječi poučava kako je veliko dostojanstvo kršćanina: biti dijete Božje najveća je čast za svakog čovjeka koju je primio ljubavlju Krista Gospodina i njegovom žrtvom na križu za sve nas. „Bit ćemo njemu slični jer gledat ćemo ga kao što jest.“- rečenica je koja govori o budućoj slavi kršćanina koji će uživati u vječnom gledanju Božjega lica. U to vjerujemo i tome se nadamo i za našeg don Antu, te za to molimo svemogućega Boga.

Isus kaže da je životni cilj ne čuvati sebično svoj zemaljski život, nego ga izgubiti za Krista. U slici pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi donijelo mnogo roda Isus naznačuje život svojih učenika. Trpljenje, smrt za druge i konačno uživanje u društvu s njime, da bi dozrijevali i ubrali se plodovi našega života za našu braću i sestre ovdje na zemlji.

Možemo reći da je upravo tako živio don Anto Baković: nije sebe štedio na ovome svijetu, nego se borio i hrabro trošio za istinu i pravednost, požrtvovno dajući svjedočanstvo ljubavi za bližnje, za one koji su bili najugroženiji. Nije se bojao osude svijeta, već je hrabro prkosio logici ovoga svijeta koja ga je sudila, kažnjavala, gazila, ali on je ustrajao u vjeri, nadi i ljubavi.

Borio se za prava našega hrvatskog naroda. U Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Robijao je u komunističkim zatvorima premda je to mogao izbjeći samo jednom riječju, ali on se nije htio odreći istine. Bila je to prije svega istina o blaženom Alojziju, za koga nije mogao potvrditi da je zločinac, već je hrabro ispovijedao uvjerenje da je on svetac. Kad je pak dospio u zatvor zato što je pomagao siromašnu djecu „na krovu Bosne“, bio je neprihvatljiv totalitarnom režimu koji nije želio takvog svećenika koji otkriva bijedu naroda i pomaže mu.

Zbog svoje upornosti i tvrdoglavosti nije često bio shvaćen ni od ljudi Crkve, ali on je primao njihov sud nastavljajući s poniznim služenjem. Kad je pak riječ o umiranju, vjerujemo da njegove žrtve nisu bile uzaludne, da će uši odgovornih čuti konačno da nešto hitno treba poduzeti da naš narod ne nestane, da se vrati u svoju domovinu, da ne odustane od života i da ima budućnost.

Neka mu bude blaženi naš kardinal Alojzije Stepinac zagovornik, kao i blažene Drinske mučenice, te u nebu s njima i sa svima svetima primi neuveli vijenac slave, a nama svojim primjerom i molitvom pomogne da se nikada ne umorimo u žrtvi za dobro svakog čovjeka, osobito svoga hrvatskog naroda. Amen.