Draga braćo i sestre po vjeri i rodu, dragi katolici Hrvati u Tomislavgradu i u Bosni i Hercegovini!

       Okupili smo se danas, na zaključni dan proslave sv. Nikole Tavelića, koji se ovdje zajedno sa Svetim Mihovilom slavi kaozaštitnik župe Tomislavgrada.

       Riječ je o proslavi koja ujedinjuje i sv. Nikolu Tavelića, ali i blagoslov i posvetu temelja i gradnje ove velebne bazilike u Tomislavgradu – jer je 8. srpnja 1924. godine mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić svečano blagoslovio početak gradnje duvanjske bazilike, čija je izgradnja upriličena u prigodi proslave 1000. obljetnice krunidbe prvoga hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju. Uz biskupa Mišića valja se danas spomenuti i fra Mije Čuića, pokretača i izvoditelja veličanstvene gradnje ove spomen bazilike. Od 1995. uz proslavu sv. Nikole Tavelića slavi se u Tomislavgradu i Prvi hrvatski sabor koji je 753. godine održan na Duvanjskom polju –gdje su i narod, Vladar i svećenstvo, pokazali su svoje jedinstvo i zajedništvo.

       Ovo su velike i važne poruke koje i nas danas obvezuju: 1. Svetost, 2. Slavna povijest i 3. Jedinstvo naroda, Crkve i vlasti.

       Razmotrimo danas riječ Božju, jer ona nam treba biti temelj svih naših promišljanja i nadahnuće za naše danas i sutra.

       Pročitani odlomak iz Knjige Mudrosti (Mudr 3,1-9) govori nam o tome tko je to pravednik i kako nam valja gledati na njegovu mučeničku smrt. Kao da sveti pisac ima pred očima našeg prvoproglašenog hrvatskog sveca i mučenika Nikolu Tavelića. On je dao svoj život za Krista, podnijevši mučeništvo u Jeruzalemu, 14. studenog1391. Poznato nam je da je on kao mladi franjevac gorljivo propovijedao upravo po Bosni, pobijajući krivovjerje bogumila. U svojoj gorljivosti nije stao nego je otišao i u Svetu zemlju, koju su tada držali muslimani i njima je htio navijestiti Isusa Krista. Tu je doživio, zajedno s još trojicom franjevaca, mučeništvo na lomači i ubojstvo mačem. Ne gori li, braćo i sestre, i u nama ta ista vatra ljubavi prema Bogu i prema našim bližnjima, koja je kadra i nas odvesti Bogu u vječnost? Kad to gledaju „oči bezbožne“, kako kaže Knjiga Mudrosti, njima se čini da je to nesreća, propast, kazna, ali mi znamo da su „duše pravednika u ruci Božjoj i njih ne dotiče muka nikakva… oni su u miru, nada im je puna besmrtnosti, za malo muke zadobili su dobra velika – jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni.“

       Nije li naš današnji svetac, dapače prvi hrvatski svetac i zaštitnik ne samo Tomislavgrada nego i čitavog hrvatskog naroda upravo predstavnik svega našeg naroda koji je oduvijek imao mučeničku povijest? Pa i mi sa sv. Nikolom izgaramo ali i bivamo mučeni i ubijani jer se i danas, nakon više od šesto godina od pogibije sv. Nikole za Krista gine i trpi progonstvo, dapače i mučeništvo u svim hrvatskim krajevima – i ovdje u slavnoj kolijevci hrvatske državnosti! Sjetimo se samo bl. Alojzija Stepinca, sjetimo se tolikih poginulih i stradalih u Domovinskom ratu!

       Ali riječ je, draga braćo i sestre, ne samo o političkim progonima, o diskriminaciji i minorizaciji hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, koja je oduvijek bila i hrvatska zemlja, nego je riječ i o trpljenjima i odolijevanjima progonima zbog vjere u našim obiteljima koje duh ovoga svijeta želi uništiti, o očuvanju naših korijena, o našem odnosu prema istini, pravdi i ljubavi, o odnosu prema životu i našoj budućnosti, što se sve napada i stavlja danas na kušnju.

       Prije nešto više od mjesec dana posjetio nas je Sveti Otac, Petar naših dana, rimski biskup, prvak apostolski – i to nakon bl. Ivana Pavla II., koji je ukupno pet puta hodočastio hrvatskome narodu, triput u Republiku Hrvatsku i dvaput u Bosnu i Hercegovinu. Benedikt XVI. snažno je naglasio svetost obitelji, jasno istaknuo kako je bez obitelji koje se okupljaju zajedno na molitvu, koje zajedno slave nedjeljnu euharistiju, koje rađaju i odgajaju u kršćanskoj vjeri djecu, nemoguća budućnost naroda. Papa je snažno istaknuo da je temelj zdravog društva upravo takva obitelj, koju ne mogu zamijeniti nikakve druge zajednice života ni suživota. Stoga je obitelj škola svetosti, mjesto gdje se najprije učimo moliti, ljubiti Boga i ljude, gdje rastemo ne samo fizički, nego puno više duhovno, cjelovito kao ljudi.

       Svetost nije pridržana samo svećenicima, redovnicima, redovnicama, nego je put za svakog vjernika, za svakog oca i majku, za svakog mladića i djevojku, za svako dijete, starca i staricu. Svetost se ne sastoji u prihvaćanju ovog ili onog vanjskog oblika života, nego u nutarnjem stavu ljubavi prema Bogu i čovjeku. Drugi vatikanski sabor jasno kaže da je svetost „in perfectione caritatis – u savršenstvu ljubavi“. Stoga je to poziv za sve vjernike. „Cvati gdje si posijan!“, govorio je sv. Franjo Saleški. Nisu li upravo naše majke – koje u mukama života ustraju u dobroti i ljubavi, koje prihvaćaju majčinstvo i žrtvuju se za svoju djecu – svetice? Nisu li i naši očevi – koji čuvaju vjernost svojoj obitelji, ženi i djeci za koje teško ali pošteno rade, a mnogi odoše i iz zavičaja da bi svojoj obitelji pribavili potrebna sredstva za život – sveti muževi koji prihvatiše nositi križ ljubavi za svoje najbliže da bi im pokazali koliko ih vole? No, danas – po zagovoru sv. Nikole Tavelića – molimo za naše majke i očeve, za djecu našu i naše obitelji, da se ne izgube samo u toj trci za onim što je doista potrebno, nego da nikada ne zaborave ono što je još potrebnije i ono što je najpotrebnije: a to je vjernost i ljubav, zajedništvo sa svojom obitelji, vrednije od svakog srebra i zlata. Molimo se za našu djecu i mlade da ne očekuju sve od svojih starijih, da im priznaju njihovu muku i žrtvu, ali i da se sami uhvate u borbu za vlastitu izgradnju, i to izgradnju nutarnju, želeći „ojačati se u snazi za unutarnjeg čovjeka, da po vjeri Krist prebiva u srcima našim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognemo shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina, Dubina i Visina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunimo do sve Punine Božje.“ (usp. Ef 3,16-19). Molimo se danas osobito za mlade da imaju hrabrosti osnovati obitelj, da prihvate odgovornost za svoju budućnost i ne bježe od nje.

       Slavna povijest koja ovdje progovara iz svakog kamena, iz svakog zareza pera i prolivene krvi, iz tolikih sudbina malih ali beskrajno hrabrih ljudi – ne smije biti zaboravljena! Ta „povijest ovdje ne šuti“, kako bi rekao bl. Papa Ivan Pavao II. Ali njezin nas govor obvezuje, njezina nas baština zadužuje. Kad se ovdje 925. godine okrunio prvi hrvatski kralj Tomislav, Hrvatska je bila od Drave do Jadrana, od Raše do Srijema, do Drine i Boke. Danas – premda joj pjevamo u hrvatskoj himni da je „junačka zemlja mila“ i želimo joj „da bi vazda sretna bila“ – ona je danas u mnogim svojim krajevima, ali i u cjelini pogažena i obespravljena, pritisnuta ucjenama i ponižena, dapače progonjena u svojim najsjajnijim predstavnicima. Pitamo se: kakva je to pravda, o kojoj nam govori bijeli svijet, kad se ne smije reći da smo mi Hrvati u Domovinskom ratu samo branili svoje i da nije moguće jednako suditi i osvajače i branitelje? Pa kad već ne mogu (ili ne znaju) naši politički predstavnici – zbog različitih vanjskih pritisaka ili vlastitog oportunizma – braniti naše pravo na istinu, mi smo, braćo i sestre, pozvani da tu istinu nikada ne zaboravimo! Mi smo dužni našim mladim naraštajima svjedočiti što se stvarno događalo i što je bio uzrok a što posljedica tolikih ratova i stradanja na ovim našim prostorima, kad se Hrvat – ma gdje bio – samo branio da bi opstao svoj na svome! I vjerujmo, jednom će istina pobijediti, pa makar laž dugo carevala!

       Evo, što kaže Riječ Božja: „Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!… U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“

       Bez obzira što rekli veliki, što nam prišili ustrašeni vođe naši i što od nas tražili, mi znamo: mi smo narod pobjednika, mi s Kristom uvijek pobjeđujemo. Ništa nam ne može ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost! Vjerujmo i bit će nam!

       Povijest slavna, hrvatska povijest rodne grude naše, naših slavnih predaka, knezova i kraljeva, radnika i seljaka, naših očeva i majki, naših branitelja i naših stradalnika, mučenika naših – svjedoči nam tko smo, i to ne smijemo zaboraviti, to moramo najprije mi koji smo danas živi znati, a onda i mlađima prenijeti. Da se ne zaboravi, da se uvijek nadahnjujemo veličinom onih koji su nam predali ovu zemlju, ovo more, ove planine i doline, ovo naše sunce!

       I naposlijetku – jedinstvo! Jedinstvo naroda, vladara i Crkve, koje se očitovalo na Prvom hrvatskom saboru u Duvnu davne 753. godine, kako nas uče povjesnici, treba nam i te kako i danas! To je jedinstvo Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, jedinstvo našeg naroda u Domovini i iseljeništvu, jedinstvo ne samo – da tako kažemo – običnih malih ljudi, jer svi smo samo mali ljudi, oni koji dobro znamo u svom srcu što je istina i što je, kako naš izvor tako i naš životni cilj, nego također i jedinstvo naroda i Crkve, te jedinstvo naroda i narodnih predstavnika u vlasti. Mnogi se danas upinju odijeliti narod od Crkve, ali oni ne znaju da je upravo naš narod, sav naš narod kršćanski – Crkva Kristova, a ne samo njezini pastiri. Ali oni izmišljaju mnoge teze i svojim iskrivljenim tumačenjima pokušavaju zatrovati to jedinstvo našega naroda, okupljeno upravo u Crkvi. Pa ipak – to se jedinstvo očituje iz zgode u zgodu. Očituje se i danas ovdje u Tomislavgradu. Očitovalo se osobito snažno za nedavna posjeta Svetog Oca Hrvatskoj. To je posebno bilo vidljivo u Zagrebu na Trgu bana Jelačića, kad su okupljeni mladi, zajedno s Papom i biskupima, svećenicima i redovništvom, u poklonu i tišini molili i klanjali se Gospodinu u Presvetom sakramentu. Tu su na Trgu tada bili i predstavnici naše vlasti, i oni su mnogi molili, pa čak i klečali. Nismo li tada stvarno bili jedno – ili točnije: za-jedno u Kristu? To je doista pravi put jedinstva koje se ima ostvarivati oko Krista koji nas sve ujedinjuje.

       Gospodin Isus u Evanđelju uči nas da se za njim može ići jedino noseći svoj križ, u spremnosti na žrtvu – jer „tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti“, govori nam Gospodin. I dodaje: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ Doista, izgubiti sebe nije nam dopušteno. Znamo međutim da se život čuva jedino kad ga se žrtvuje za druge. To nas uči sam Krist Gospodin svojim primjerom žrtve za sve nas na križu.

       Molimo danas, braćo i sestre, zagovor svetaca, naših mučenika, napose sv. Nikole Tavelića, da štujemo svoju povijest, istinu o njoj pronosimo i hrabro odolijevamo pokušajima koji ju žele iskriviti i mijenjati, te da osobito jačamo naše obitelji i obiteljski život, da čuvamo jedinstvo naroda i Crkve, te širimo horizonte odgovornosti svakog pojedinca za zajednicu, da oni koji su na čelu naroda ne slušaju želje stranaca, već najprije slušaju, brane i zastupaju ono što je za dobro našega naroda, a svi mi branimo pa i pod cijenu mučeništva istinu, pravdu i ljubav te tako izgrađujemo i crkveno i narodno jedinstvo. Amen.