mons. Vlado Košić, biskup sisački

HOMILIJA NA PRIMANJE U KANDIDATURU ZA ĐAKONAT I PREZBITERAT ROBERTA JAKICE I MARIA ŠAGOLJA

Petrinja, 9. prosinca 2012. (2. nedj. Adventa C)

Dragi kandidati za đakonat i prezbiterat, Roberte i Mario, dragi Kancelaru biskupije mons. Cvitkušiću, poštovani vicerektore Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa gosp. Dodlek, prefekte gosp. Škrlin Hren s bogoslovima, dragi župnici naših bogoslova, dragi roditelji i članovi obitelji, rodbino naših bogoslova kandidata, drage sestre redovnice, dragi vjernici, braćo i sestre!

Danas je rekli bismo obična Druga adventska nedjelja, ali danas je i neobičan – poseban dan za vas, dragi kandidati, ali i za sve nas, dragi vjernici. Rekao bih našim kandidatima Robertu i Mariu samo nekoliko misli, a to su zapravo poruke koje smo danas čuli u pročitanoj Riječi Božjoj, koje baš pristaju za njih, na osobit i jedinstven način, ali i za sve nas, na drugi način, braćo u vjeri.

Najprije, prorok Baruh, nakon Jeremijinih tužaljki tješi Božjom riječju Božji narod i poziva ih na radost: „Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje…“ Prorok govori o promjeni koja se dogodila narodu koji se ponovno vratio iz babilonskog sužanjstva, te se posvuda osjeća neki novi duh, polet i radost. Konačno je zavladao mir u Jeruzalemu. Bog dapače daje novo ime svome narodu: „Mir pravednosti“ i „Slava bogoljubnosti“.

Kao da vidimo ovih dana da se konačno i u naš narod vratio mir, da je zavladao optimizam i veselje. Završio je Domovinski rat, sprana je ljaga s naših branitelja i s našega naroda i mi se možemo – i moramo  – posvetiti obnovi, izgradnji hrvatskoga društva. „I naredi Bog: Neka se snize sve visoke gore i neka se doline ispune … da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje.“ I daje obećanje: „Bog će voditi Izraela u radosti, svjetlom svoje slave prateć ga milosrđem svojim i pravednošću.“ (Bar 5,9)

Lijepo je ovo obećanje, ali zahtijeva i naš odgovor: Bog traži od nas da s njim surađujemo u izgradnji novoga svijeta, u obnovi naše Domovine, u izgradnji Crkve i u vlastitom posvećenju. To je zadaća sviju nas, no posebno je to dano pastirima koji trebaju voditi Božji narod. Oni moraju toga biti svjesniji jer kako će druge voditi oni koji ni sami ne znaju kamo trebaju ići? Dakle, dragi kandidati za đakonat i svećeničko ređenje, vi sve više trebate upoznavati i preuzimati ulogu vodstva, svjesni da je duhovno zvanje prema čijem ostvarenju danas na poseban način krećete, zvanje kojim ćete morati biti svojoj braći i sestrama putokaz na njihovu životnom putu. Budite svjesni da je Bog uvijek izbavitelj, da ni vas ni povjereni vam narod neće ostaviti same, da će se brinuti za vas, da vam priprema mir koji međutim i sami morate izgrađivati.

U Evanđelju po Luki susrećemo Ivana Krstitelja koji je obilazio okolicu jordansku i – jer mu, kako veli sve. Luka, „dođe Riječ Božja“ – propovijedao obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. On je doduše „glas koji viče u pustinji“, koji kao da nitko ne čuje – jer u pustinji, kako kaže i sam naziv, je pustoš, ima samo škorpiona i zmija, tako da glas onoga koji viče u pustinji gotovo nitko ni ne čuje; međutim, pustinja je i mjesto susreta s Bogom, poput Isusa koji je razgovarao s Ocem u pustinji, jer kad se čovjek odijeli od svijeta, tu može susresti Boga, i zato taj glas koji viče u pustinji, jer je on prenositelj Božje Riječi, odjekuje srcima ljudi i potresa ih u njihovim dubinama potičući ih da se obrate i pripreme za Dolazak Spasitelja. Kako su Ivanu dolazili ljudi u pustinju, tako žele doći i nama, ako smo i mi ljudi koji znaju otići od svijeta i biti s Bogom. Izgleda paradoks, no to je istina: što smo više s Bogom, potrebniji smo ljudima.

Jeste li i vi, dragi bogoslovi-kandidati, spremni preuzeti poslanje proroka u našoj Crkvi i Domovini? To je dakako lijepo, ali to je nadasve zahtjevno i teško zvanje. Na primjeru sv. Ivana Krstitelja vidimo što to znači biti prorok.

Ivan Krstitelj, kao prvo, dobro je znao tko je, koje su njegove granice. Jasno je odgovarao na pitanje: „’Tko si ti?’, on prizna, ne zanijeka nego prizna: ‘Ja nisam Krist!’“ (Iv 1,19-20). To je veoma važno i nama, dragi kandidati za svećenički poziv, da uvijek znamo da nismo mi spasitelji svijeta, da je samo jedan Mesija – Krist Gospodin. I samo na njega mi trebamo upućivati ljude, nikada na sebe!

Drugo, Ivan Krstitelj je javno šibao grijehe sviju, nije imao obzira da samo jedne upozorava, a druge izuzme. Tako on govori i vojnicima i carinicima, ali i farizejima i hramskim svećenicima. Dapače, on se javno nije libio prozvati i samog kralja te ga ukoriti što živi u preljubu. To nije na žalost lako, to traži – hrabrost.  Dobro znamo, zato je bio bačen i u tamnicu, zato je na kraju bio i ubijen, umro je kao mučenik. Je li mu to trebalo? – pitamo se. Nije li mogao u miru svoj život s Bogom živjeti i tako pokazivati drugima put spasenja, krsteći ljude, poučavajući ih što im je činiti – i bio bi miran. Ovako, javno se suprotstavivši političkoj moći navukao je bijes i zavist, to ga je stajalo glave. Dragi Roberte i Mario, naša služba pastira u Crkvi traži i hrabrost proroka. To imajte i vi na pameti i – ne bojte se! Snagu nemamo sami od sebe, naša je snaga od Boga.

Posebno je lijepa poruka današnje Poslanice sv. Pavla Filipljanima (Fil 1,4-6.8-11)! Pavao je Filipljane nazvao „corona mea et gaudium meum –vijenac moj i radost moja“, toliko ih je volio.

„Uvijek se u svakoj svojoj molitvi za vas s radošću molim“, kaže Pavao svojim dragim Filipljanima. Molitva na prvom mjestu! Molitva je za nas najjače oružje, najvažnije naše djelo, naš – da tako kažem – prvi posao. Ništa ne može biti važnije ni preče, nikakav rad ni aktivnost. Sve će drugo doći i uspjeti ako imamo vremena za Boga, za molitvu. I to za molitvu za druge, za one koji su nam povjereni. Neki kažu: Što molitva može? Ali neka znaju: molitva je svemoćna. Još ako zajedno, da li fizički, da li samo vremenski, ili samo u duhu, mole na istu nakanu mnogi, to će sigurno Bog uslišiti i ta će molitva uroditi mnogim dobrim plodovima. To imajte i vi na umu, i – ne propuštajte molitve, budite neprestano u Božjoj blizini. I on će vam otvarati nove poglede, davati nove snage, biti vam radost i mir.

Pavao je uvjeren: „Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do dana Krista Isusa.“ To je i moje uvjerenje za vas, draga braćo. Te ću vam riječi reći – nadam se – na đakonskom pa potom i na prezbiterskom ređenju: Bog koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši!

„Bog mi je doista svjedok: koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista!“ – kaže nadalje sv. Pavao. Kako je to lijepo rečeno: gledati i voljeti druge srcem Kristovim, ne svojim, ne svojom ograničenošću i slabošću, nego Kristovom snagom! Tada ljudi osjete da smo mi drukčiji, da ne želimo zlorabiti njihovo povjerenje, da nismo tu radi sebe i svojih probitaka, nego radi njih – i radi Boga. On je cilj sviju nas, on nas i obdaruje snagom da se ostvarimo do punine ljudskosti i čovještva.

I što je stalo sv. Pavlu, s obzirom na njegove ljubljene Filipljane? On kaže: „Molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju.“ Doista, naš cilj nije ništa drugo, doli to da pomognemo vjernicima, našoj braći i sestrama, da otkriju ono bitno i da u tome rastu i napreduju do sve punine – a to je ljubav i spoznaja da mogu mudro prosuđivati svijet i ići putem pravednosti i dobrote prema Gospodinu koji dolazi.

Gospodine, čuj vapaje ove zajednice, ove svoje Crkve koja Te moli za našu braću Roberta i Maria. Ispuni ih darovima svoga Duha da Tebi vjerno služe. Amen.