Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na prezbiterskom ređenju Ivice Šimunovića
Sisačka katedrala, 14. lipnja 20134.
/Čit.: Jer 1,4-9; Ps 23; Heb 5,1-10; Iv 15,9-17/
Dragi ređeniče, poštovani roditelji našeg ređenika, poštovani rektore Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, dragi generalni vikaru, dragi kancelaru, poštovani arhiđakoni i kanonici, dekani, župnici, župni vikari, časne sestre, sjemeništarci i kandidati/ce za redovništvo, draga braćo i sestre!
Prezbitersko ređenje je podjeljivanje sakramenta svetoga reda drugog stupnja. Znamo prvi je stupanj đakonat – što je naš ređenik već primio u svojoj rodnoj župi bl. Alojzija Stepinca u Budaševu i vršio na đakonskom praktikumu u župi sv. Petra apostola u Ivanić-Gradu. Na tom stupnju nadograđuje se sada ovim svetim činom ređenja svećenička milost za vršenje službe prezbitera u zajednici Crkve. Grčka riječ „prezbiteros“ znači „stariji“, a upotrebljava se već u Novom zavjetu i označuje starješine, odnosno predvoditelje crkvenih zajednica.
Da bi netko mogao primiti službu prezbitera u Crkvi, treba se odlikovati vrlinama o kojima govori današnja Riječ Božja.
Prorok Jeremija govori o svome izabranju. Bog ga je pozvao da propovijeda njegove Riječi, no on se smatra nedostojnim. Izričito moli Gospodina da mu ne povjerava tu službu i kaže: „Ja ne umijem govoriti: dijete sam“ (Jer 1,6). Bog ga opominje da to ne govori nego neka pođe k onima kojima ga šalje te mu obećava: „Ne boj ih se, jer ja sam s tobom da te izbavim.“ (ib.,8) Bog stavlja svoju riječ u usta proroka i pokazuje kako je ta služba njegov izbor a ne zasluga ili plod uvjetovanosti zbog darova koje ima pojedinac.
Poslanica Hebrejima govori kako službu svećenika nosi čovjek koji je „od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu“ (Hb 5,1) te jasno ističe da je taj čovjek „i sam zaogrnut slabošću“ (ib.,2): „I nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron“ (ib.,4). Upravo zato što je od ljudi uzet i zaogrnut slabošću, može „primjereno suosjećati s onima koji su u neznanju i u zabludi“ (ib.,2), no njegova služba nije da tek komunicira neko ljudsko iskustvo i uspostavlja samo dobre odnose među ljudima, nego on se postavlja, kako smo čuli „za ljude u odnosu prema Bogu“, što znači da pred ljudima treba govoriti o Bogu, da im treba Boga približiti i k njemu ih voditi.
Ulomak Evanđelja po Ivanu gotovo mistično govori o odnosu apostola i Isusa, učenika i Učitelja: „Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi.“ (Iv 15,9). Isus apostolima govori kao što prijatelj govori prijateljima, a ne gospodar slugama. I jasno im kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite.“ (ib.,16) Isusu je očito jako stalo da u svom oproštajnom govori apostolima istakne svoju ljubav i prijateljstvo prema njima. Dakako, ta njegova ljubav traži plodove, on očekuje da oni donose rod i da njihov rod ostane. Stoga im i zapovijeda: „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (ib.,12.17). A primjer njegove ljubavi je njegovo polaganje života za prijatelje. To on naziva „najvećom ljubavi“ (ib.,13).
Isus i Tebi govori, dragi Ivice, da Te prihvaća i ljubi kao svoga prijatelja. Želi da ga slijediš i da i Ti pokazuješ takvu ljubav prema svima, osobito prema članovima njegove Crkve, da i svoj život daješ za njih.
Ispit je to savjesti, draga braćo svećenici, i za sve nas. Koliko je u nama ljubav prema Isusu i prema njegovim učenicima prisutna u našem životu i koliko je ona onaj spiritus movens – glavni pokretač svih naših nastojanja, svih naših pothvata i svega našeg životnog žara?
Papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium – Radost evanđelja“ (2013.) ima često pred očima upravo nas, biskupe, svećenike i đakone, i upućuje nam više važnih poruka. Među ostalom on kaže ovo:
„Osjećam golemu zahvalnost za zauzimanje svih onih koji rade u Crkvi. Ne želim se ovdje zadržavati na izlaganju djelovanja raznih pastoralnih djelatnika, od biskupa pa do najnižih i najskrivenijih crkvenih službi. Želim radije razmišljati o izazovima s kojima se moraju svi oni suočiti u kontekstu današnje globalizirane kulture. No moram prije svega reći, a to sam i dužan učiniti zbog pravednosti, da je doprinos koji Crkva daje današnjem svijetu uistinu golem… oni pokazuju golemu ljubav prema čovjeku nadahnutu Bogom koji je postao čovjekom. Zahvaljujem za lijep primjer koji mi daju toliki kršćani koji s radošću prinose svoj život i svoje vrijeme.“ (EG 76)
„Danas se kod mnogih pastoralnih djelatnika, uključujući i posvećene osobe, može uočiti pretjerana briga za prostore osobne slobode i opuštanja, koja dovodi do toga da svoje poslove doživljavaju kao puki privjesak vlastitog života, kao da nisu sastavni dio vlastitog identiteta. Istodobno duhovni se život poistovjećuje s nekim pobožnim vježbama koje, istina, pružaju određenu utjehu, ali ne potiču susret s drugima, zauzimanje u svijetu, ljubav prema evangelizaciji. Tako se kod mnogih djelatnika u evangelizaciji, premda mole, može uočiti naglašeni individualizam, kriza identiteta i opadanje gorljivosti. To su tri zla koja se hrane jedno drugim.“ (ib.,78) Papa nastavlja:
„Kod pastoralnih se djelatnika tako, neovisno o njihovoj duhovnosti ili načinu razmišljanja, javlja neki relativizam, koji je još opasniji od onog doktirnarnog. To je itekako povezano s najdubljim i najiskrenijim opredjeljenjima koja oblikuju njihov način života. Taj se praktični relativizam ogleda u djelovanju kao da Bog ne postoji, u odlučivanju kao da siromaha uopće nema, u postavljanju ciljeva kao da drugi ne postoje, u djelovanju kao da oni koji nisu primili navještaj uopće ne postoje. Vrijedi spomenuti činjenicu da čak i oni koji se odlikuju čvrstim doktrinarnim i duhovnim uvjerenjima često podliježu načinu života koji dovodi do navezivanja na materijalne sigurnosti ili želje za stjecanjem moći i ljudske slave po svaku cijenu, umjesto da daju život za druge u svojem poslanju. Ne dopustimo da nam se ukrade misijski zanos!“ (ib.,80), poručuje papa Franjo.
Još bih želio prenijeti jedan odlomak iz navedene papine pobudnice. On ovako potiče sve nas, osobito dionike svetoga reda i crkvenih službi:
„Kršćanski će ideal uvijek pozivati na nadilaženje sumnje, trajnog nepovjerenja, straha da ćemo izgubiti svoju privatnost, obrambenih stavova koje nam današnji svijet nameće. Mnogi pokušavaju pobjeći od drugih i skloniti se u svoju udobnu privatnost ili u uski krug najbližih, čime se odriču društvene dimenzije evanđelja. Jer, kao što bi neki htjeli čisto duhovnog Krista, bez tijela i bez križa, isto tako traže se samo oni interpersonalni odnosi koji se ostvaruju putem sofisticiranih uređaja, ekrana i sustava koji se mogu upaliti i ugasiti na daljinsko upravljanje. Evanđelje nas, međutim, uvijek poziva da se upustimo u rizik susreta s licem drugoga, s njegovom fizičkom prisutnošću, koja za nas predstavlja izazov, s njegovom boli i njegovim zahtjevima, s njegovom radošću koja se prenosi na nas u bliskoj i neprestanoj interakciji. Istinska vjera u utjelovljenoga Božjeg Sina neodvojiva je od sebedarja, od pripadnosti zajednici, od služenja, od pomirenja s drugima. Sin Božji nas je, u svojem utjelovljenju, pozvao na revoluciju nježnosti.“ (ib.,88)
Dragi Ivice, draga braćo svećenici i đakoni! Mi smo nositelji te misijske zadaće, mi smo pozvani da gorljivo Krista slijedimo i da u zajednicu njegovih učenika uvodimo braću i sestre, mlade i stare, djecu i odrasle. Zato se i naš odnos s Kristom mora odvijati u prijateljskoj ljubavi. Poziv je to da se ne osamimo, da se otvaramo drugima i da s drugima nosimo i dobro i zlo, da budemo uvijek blizi onima koji trpe i koji su u potrebi, da se ne umorimo u – kako Papa kaže – revoluciji nježnosti.
Svjestan sam, dragi Ivice, da neće nedostajati i križeva i kušnji. I Ti si toga svjestan i bit ćeš sve više. Ipak, današnji dan treba ostati upisan u Tvoju dušu čitav život. Tvoj „adsum – evo me!“ odgovor je na Kristov izbor. Ostani vjeran ovom svom odgovoru čitav život. U spomenutom praktičnom relativizmu, o kojem govori Papa, kao da se više ne drži do zadane riječi. Ti si promislio o svojem putu, Ti si se pripremao za ovaj dan, Ti si izabrao danas biti Kristov svećenik. To je radost, ali to je i odgovornost. Odgovornost da se ostane vjeran zadanoj riječi. Kao što ste vi, dragi roditelji, i toliki bračni drugovi, svjesni da ste svojom privolom na vjenčanju preuzeli odgovornost za svoj brak i obitelj, za vezu ljubavi koju treba čitav život njegovati i ne odustati kod prve zapreke, već uvijek tražiti načina kako prevladati kušnje i sačuvati svetinju svoje bračne i obiteljske zajednice. Tako je i sa svećeništvom. Nije to život na pokus, da se pokuša, možemo li živjeti ovaj način života ili ne. Ovo je riječ koja se govori Kristu, riječ koja se kaže i Crkvi, riječ koja se izriče i samome sebi – i koja traži vjernost.
Dragi Ivice, kad danas na kraju dana budeš promotrio milosti koje Ti je Gospodin udijelio do sada i kad vidiš svoj život pred njegovim licem, tada mu se zahvali na današnjem danu. On je vodio Tvoje korake do ovoga časa. Ali mu se i preporuči s povjerenjem da će i dalje voditi Tvoj život od ovoga časa. Danas tek započinješ jedno novo razdoblje. Gospodin koji Te pozvao bit će s Tobom i dalje, kao što Te vodio i do sada. Prepusti se u njegove ruke i – ne boj se!
Amen.