Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na posvetilu crkve sv. Ivana Nepomuka

Stupnik-Lučko, 30. kolovoza 2022.

/Čit.: Neh 8,1-10; 1 Kor 3,10-17; Iv 4,19-24/

Draga braćo svećenici, drage časne sestre, braćo i sestre!

Zahvaljujem župniku Dubravku na pozivu da zajedno proslavimo blagdan posvete vaše crkve. Ova crkva i naša u Sisačkoj biskupiji u Glini posvećene su sv. Ivanu Nepomuku, pa nas i to spaja. A i moj boravak za vrijeme Domovinskog rata, premda kratak, kad sam uživao gostoprimstvo pok. mons. Dragutina Komorčeca i ove župe.

Slavlje župne crkve, njezina posveta, poziv je na molitvu ne samo za crkvu-zgradu, nego još više za živu Crkvu koju čine vjernici. Vi znate koliko je crkava stradalo u potresu, i u Zagrebačkoj nadbiskupiji a i u mojoj Sisačkoj biskupiji. I naše katedrale su pogođene i oštećene u toj nesreći. Mi imamo oko 40 stradalih sakralnih objekata koje treba obnavljati. A obnova ide sporo, kako crkvi tako i obiteljskih kuća i stanova, a bez ljudi što nam vrijede crkve, tko će u njih dolaziti?

Zato je važno da danas razmišljamo o živoj Crkvi, tj. o nama, koji činimo Crkvu Kristovu.

U prvom čitanju iz Knjige Nehemijine (Neh 8,1-10) Židovi su okupljeni na ruševinama jeruzalemskog grada i plaču slušajući Riječi Zakona koje im čitaju svećenik Ezra i književnik Nehemija. Svećenici ih tješe i govore im da ne plaču.

Kako je to dirljivo iskustvo: Bog je poslije progonstva iz Babilonskog sužanjstva vratio vjerne Židove i dao im nadu da će obnoviti svoju zemlju, a najvažnije im je bilo upravo obnoviti jeruzalemski hram. Zato oni plaču. Nismo li tako i mi, braćo i sestre, nakon Domovinskog rata u kojem je bilo preko pola milijuna izbjeglih i prognanih osoba bili sretni i plakali smo od ganuća kad smo se vraćali u svoje gradove i sela, u svoje župe i na ruševine svojih srušenih crkvi? A bile su, slično kao i sada poslije potresa, srušene sve crkve i kapele, župne kuće i samostani na područjima koje je bilo okupirano u ratu.

Netko je jednom postavio pitanje, kako mogu biti uračunljivi oni koji su proživjeli takve ratne traume pa su sada ranjeni i nakon rata misle samo na ta stradanja. Ima doista i takvih koji su se slomili, koje je zlo rata ali i sada potresa toliko pogodilo da su se psihički razboljeli. Ali pitam sasvim otvoreno, je li normalno ostati neosjetljiv na toliku patnju koju smo gledali i u kojoj smo sudjelovali? Je li normalno i danas ne reagirati kada vidimo ukrajinske izbjeglice koji su pod granatama i prijetnjom smrti napustili svoje kuće, svoje mjesto i domovinu i potražili sklonište u tuđini? Zar mi kršćani ne bismo trebali prvi priskočiti im u pomoć? Bogu hvala, naš Caritas i svi mi u njemu sudjelujući pokazujemo solidarnost i nužnu bratsku kršćansku ljubav, na koju nas je sam naš Gospodin pozvao kada nam je rekao: „Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.“ (Mt 25,40)

Crkve koje su srušene će se sagraditi ali hoće li u njima biti vjernika? Čitao sam negdje kako je optuženi za veliku pljačku koja se otkrila upravo ovih dana bio redovito na svetoj misi… kao Al Capone koji je u Chicagu ubijao i pljačkao ali je dao sagraditi crkvu. Koje ironije! Da netko sagradi najveću i najljepšu katedralu, svu obučenu u zlato i srebro, a bez vjere koja je u životu i djelima vidljiva, to mu pred Bogom ništa ne bi vrijedilo… Sv. Pavao kaže: „kad bih razdao sav svoj imetak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo.“ (1 Kor 13,3)

U izabranoj Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima (1 Kor 3,10-17) Apostol nas uči da smo mi hram Duha Svetoga, da smo mi pozvani biti mjesto i nositelji blizine Božje na zemlji. I zanimljivo, prijeti: „Si quis autem hoc templum Dei violaverit, disperdet eum Deus!“ Upravo tako, na latinskom napisan je taj tekst iznad ulaza crkve sv. Lovre u Petrinji, koji su našli razbijenog poslije Domovinskog rata u kojem je ta crkva bila ne samo srušena nego i potpuno uklonjena. Kada smo nakon tog razaranja ponovno izgradili crkvu, stavljena je ta ploča opet iznad ulaznih vratiju da je svatko vidi kad ulazi u crkvu. Riječi su to koje prijete: „Ako tko razori ovaj hram Božji, njega će razoriti Bog!“ Zanimljivo, u latinskom je tekstu: „njega će raspršiti Bog“. I ja sam osobno gledao poslije Oluje kako su danima odlazili jadni prognanici na traktorima i u vozilima svih vrsta… Bili su baš raspršeni, raseljeni, kako to Apostolovo proroštvo kaže. No, valja vidjeti dublje. Sveti Pavao nije prvotno mislio na zidani hram, nego na čovjeka koji je po krštenju postao hram Duha Svetoga. I njega treba čuvati, njega se ne smije dirati niti ga na bilo koji način razarati. Sam Bog je jamac njegova dostojanstva.

To nam je zapravo najvažnije: poštovati drugog čovjeka, ne dopustiti da nama ikada, iz bilo kojih razloga, dušom ovlada mržnja i okrene nas protiv bilo kojeg čovjeka – jer u njemu Bog prebiva, on je hram Božji.

I ljubeći čovjeka, dapače svakog čovjeka a ne samo kršćanina, pa čak i neprijatelja, mi smo najviše učenici Isusa Krista i tako obnavljamo i čuvamo njegov Hram.

U Evanđelju po Ivanu (Iv 4,19-24) imamo prelijep opis susreta Isusa sa Samarijankom. Nakon što joj Isus nudi vode žive, tj. Duha Svetoga, i nakon što joj je proročki ukazao na njezin grješan život s više muževa, ona ga pita o hramu, koji je to pravi hram u kojem se trebaju klanjati. Jer Samarijanci su se klanjali na Gerizimu, dok su se Judejci klanjali u Hramu u Jeruzalemu. Isus ženi ukazuje na bit: „Pravi klanjatelji klanjaju se Ocu u Duhu i Istini.“ To znači: niti na ovoj gori niti u Jeruzalemu, nego posvuda ali u Duhu Svetome i u Isusu – koji je jedina Istina.

Mnogima to nije lako razumjeti jer povezuju sveto samo uz pojedina sveta mjesta, no otkako je Sin Božji postao čovjekom i došao na našu zemlju, svako je mjesto sveto. Sakralno je sve što je Božje, a Bogu pripada doista sve, i svako mjesto i svaki čovjek. Profano je pak sve ono što nas udaljuje od Boga, grijeh i bezakonje pred Bogom. Tako ova razdjelnica između sakralnog i profanog ne prolazi fizički i mjesno, nego duhovno i kroz naš um i  naše srce.

Sveti Ivan Nepomuk, zaštitnik ove crkve, svetac je ispovjedne tajne. On je radije izabrao biti bačen u rijeku i ubijen nego da izda ispovjednu tajnu. Sam Gospodin je gospodar naših savjesti i srdaca, on zna što činimo i zašto smo i koliko pogriješili, no i mi smo dužni svoje grijehe priznati i pokajati se za njih.

Mnogi nam govore kako moramo opraštati nepravde, ratna razaranja, ubojstva, progone i zlodjela. I moramo. Gospodin naš Isus Krist uči nas opraštati i poziva na molitvu Ocu nebeskom da nam otpusti duge naše kako i mi otpuštamo našim dužnicima. Ipak, on je Istina i bez istine ne može biti niti pomirenja među ljudima niti među narodima. Ne može se neprestano ponavljati laž i očekivati da se onaj, koji nije počinio ono što mu se pridaje, neprestano kaje i ponižava. Poniznost, o kojoj smo u nedjelju slušali u Božjoj Riječi, nije ponižavanje nego priznanje istine. Talijani imaju lijep izraz za oprostiti, kažu: dare il perdono – dati oprost, il perdono chiedere – tražiti oprost. Kako dati oprost onome koji ga ne traži, koji dakle nije ni svjestan svojih grijeha i zlih čina?

Za pomirenje je potrebno da obje strane to žele. Mi uvijek trebamo prvi pružiti ruku, ali ako je druga strana ne prihvati, do pomirenja neće doći.

Molimo svetog Ivana Nepomuka, blaženog Alojzija Stepinca, sv. Kvirina sisačkog, tolike naše svece mučenike i blaženike, da nas svojim primjerom uče kako graditi od naših života Hram Božji i pronositi svijetom njegovu blizinu dobrote, pomirenja i ljubavi. Amen.