Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na podjeli službi bogoslovima
Crkva Sv. Lovre u Petrinji 12. travnja 2014.
Dragi kandidati za đakonat i prezbiterat, bogoslovi Marijane i Kristijane, uskoro lektori i dragi bogoslove Roberte, uskoro akolita, poštovani Rektore Nadb. Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu mr. Anđelko Košćak i duhovniče Vlado Razume, poštovani župniče i dekane preč. Josipe Samaržija, župniče Josipe Karas, dragi svećenici, đakone, bogoslovi, sestre redovnice, braćo i sestre!
Pod ovom sv. misom imat ćemo radost primiti u kandidate za sveti red đakonata i prezbiterata bogoslove Marijana Štingla i Kristijana Divovića, te im također podijeliti službu lektora tj. čitača, te bogoslovu Robertu Jakici službu akolite tj. službenika oltara. To su sve vaši župljani, dragi Petrinjci: Robert je iz župe Preobraženja Gospodnjega, Kristijan iz župe bl. Ivana Pavla II. i Marijan iz župe sv. Lovre. Oni se ovim službama približavaju primanju najprije svećeničkog reda u prvom stupnju, đakonata, a potom i prezbiterata. Ako Bog da, do godine bismo mogli imati trojicu đakona, a 2016.i trojicu mladomisnika. Lijep je to milosni dar Božji za našu Petrinju, koja je toliko propatila, a koja se sve više podiže u duhovnom smislu te je obdarena ovom velikom milošću Božjom, što doživljavamo svi kao posebnu radost i uzrok novih nada.
Iz Knjige proroka Ezekiela čuli smo Božju riječ obećanja:»Evo, povući ću sinove Izraelove iz naroda u koje dođoše, skupit ću ih odasvud i odvesti ih u zemlju njihovu. I načinit ću od njih jedan narod u zemlji, u gorama Izraelovim, i bit će im svima jedan kralj, i oni više neće biti dva naroda i neće više biti razdijeljeni na dva kraljevstva. I neće se više kaljati svojim kumirima, ni svojim grozotama ni opačinama. Izbavit ću ih od svih njihovih nevjera kojima zgriješiše, i očistit ću ih, i oni će biti moj narod, a ja njihov Bog. I sluga moj David bit će im kralj, i svima će im biti jedan pastir. Živjet će po mojim zakonima, čuvajući i vršeći moje naredbe. Boravit će u zemlji koju dadoh sluzi svome Jakovu, u kojoj življahu oči vaši: u njoj će stanovati oni i njihovi sinovi i sinovi sinova njihovih dovijeka. I moj sluga David bit će im knez dovijeka. Sklopit ću s njima Savez mira; bit će to Savez vječan s njima.“ (Ez 37,21-28)
Svećenički poziv, kojem idu u susret i za koji se pripremaju naši bogoslovi, poziv je proročki. Svećenik mora pozivati narod na obraćenje iz nevjere u vjeru, također svećenik je onaj koji okuplja Božji narod koji Bog želi okupiti, da ne bude raspršen, da bude jedan narod pod jednim pastirom. Prorok Ezekiel naviješta da će kralj David dovijeka vladati Božjim narodom, no mi znamo da je to proroštvo o Kristu, novom Davidu. Doista, svećenici katoličke Crkve su učenici i sluge Kristovi, oni koji okupljaju narod oko Krista, koji je naš kralj dovijeka. On nam je omogućio novi Savez, savez mira, savez vječan, o kojem govori prorok.
Da bi naši svećenici mogli biti proroci Božji, pastiri Kristova stada, okupljatelji Crkve i oni koji omogućuju sklapanje i obnovu Saveza Boga i naroda, potrebno je da sami budu oni koji žive s Bogom, koji osluškuju Božju riječ, koji su blizu Krista Gospodina, jednom riječju: Isusovi prijatelji. To treba biti svaki lektor, tj. čitač Božje riječi u Crkvi, navjestitelj Božjih djela, ali ne samo dobar čitač – da svi razumiju što to Bog govori svome narodu, nego i vršitelj Božje riječi – da svi koji ga promatraju mogu iz njegova života, kao iz knjige čitati kakav je Bog, što on očekuje od čovjeka, jer to upravo on živi i pokazuje primjerom. Također svaki akolita, tj. službenik Kristova oltara ne samo da prinosi kruh i vino, poslužujući svećeniku ili biskupu kod sv. Mise, nego on prinosi s tim darovima sve molbe i vapaje, sve potrebe i sav trud i muku vjernika da Bog, po rukama voditelja Euharistije, preobrazi taj naš prinos i dade nam u njemu svoga uskrsnulog Sina, da on nahrani našu dušu i oplemeni naša nastojanja sobom samim.
U tom je smislu i „Kajfa, veliki svećenik one godine – kako smo slušali u Evanđelju (Iv 11, 45-56) rekao: »Bolje je za vas da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! « To – kako veli sv. Ivan – on „prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno“. To, dragi naši bogoslovi, draga braćo i sestre, za sve nas znači da je Krist bio, kako je to već lijepo rekao Bohnhoeffer, „čovjek za druge“! On je za nas dao svoj život, on koji nas je poučio govoreći: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje!“ (Iv 15,13) Kad je pak opravo noge svojim učenicima, Gospodin je rekao: „primjer sam vam dao da i vi činite tako!“ (Iv 13,15). Dakle, ako je on umro za narod, i mi smo dužni dati živote za svoje bližnje, prema njegovu primjeru biti ljudi za druge. To je, mogli bismo čak reći, definicija kršćanina, a onda na poseban način i identitet Kristova svećenika. To trebate biti i vi, dragi bogoslovi, već sada, da biste mogli preuzeti službe u Crkvi koje će vam se povjeriti.
Jer kad bi svećenici bili knezovi u Crkvi – a npr. u češkom se jeziku za svećenika kaže „knjez“ tj. knez – to ne bi bilo ono što je želio Isus. To međutim treba značiti plemenitost ne po statusu ili ne daj Bože, po tome da se pravimo veći ili važniji od drugih, nego plemenitost po služenju svima, po spremnosti da svim ljudima kao svojoj ravnopravnoj braći i sestrama donosimo spasenje, utjehu, Riječ Božju a ne ljudsku, savez mira, savez vječan.
A vi, dragi roditelji, rodbino i prijatelji, dragi župljani naših bogoslova, braćo i sestre vjernici, molite se za njih i za sve nas, biskupa i svećenike, da doista budemo vama sluge, poslužitelji mira, Božje milosti, donositelji radosne vijesti spasenja. Amen.