Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na misi zahvalnici za 90 godina prisutnosti sestara Kćeri Božje Ljubavi u Petrinji.
Petrinja, župna crkva Sv. Lovre, 23. svibnja 2018.
Drage sestre Kćeri Božje ljubavi na čelu s vrhovnom glavaricom s. Mariom Dulce Adams, provincijalnom glavaricom s. Gordanom Igrec, koja je na čelu Provincije Božje Providnosti i kućnom predstojnicom petrinjske zajednice Sv. Križa s. Vesnom Lagetar, draga braćo svećenici, braćo i sestre u vjeri!
Danas smo okupljeni na ovu Euharistiju želeći Bogu zahvaliti na prisutnosti sestara Kćeri Božje ljubavi ovdje u Petrinji kroz 90 godina. Za družbu sestara Kćeri Božje ljubavi ova je godina jubilarna jer se u njoj obilježava 150 godina nastanka Družbe. Kad promatramo sve te milosti, budi se u nama zahvalnost koju upućujemo Bogu. On je svojom ljubavlju podigao i s. Franzisku Lechner koja je utemeljila Družbu Kćeri Božje ljubavi:
25. listopada 1868. dolazi u carski grad Beč. U ovome gradu susretale su se suprotnosti ljudskih svakodnevnica: bijeda i obilje, sigurnost i nesigurnost, blagostanje i oskudijevanje. Na blagdan Marijina prikazanja u Hramu, 21. studenoga 1868. primila je odobrenje za osnivanje Družbe i za tu svrhu dopušteno joj je prikupljanje milodara. Sama, bez suradnica i sredstava slavila je Boga za milost osnivanja Družbe kojoj je dala ime Kćeri Božje ljubavi, a za geslo je odabrala: Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu. U životu je provodila načelo koje je i svojim duhovnim kćerima ostavila za zadaću: Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo.
U Beču je Franziska započela socijalno-karitativno i odgojno-obrazovno djelovanje kojim je željela unijeti duhovnu svježinu u Crkvu i svijet. Ubrzo su se oko nje počele okupljati djevojke s istim težnjama i tako dobiva prve suradnice. Poduzela je mnoga osnivanja odgojno-obrazovnih zavoda u granicama Austro-Ugarske Monarhije s ciljem da zapostavljenom sloju društva pokaže Božju ljubav. Osnivala je škole, zavode, ekonomije, internate, samostane. Nit vodilja njezina djelovanja bila je: Činiti Božju ljubav vidljivom u svijetu. Često se trebala suočavati sa različitim preprekama i problemima, a istovremeno i odgovoriti na poticaje Božjega nadahnuća i potrebe društva u kojem je živjela.
Utemeljiteljica Družbe M. Franziska Lechner preminula je 14. travnja 1894. u Breitenfurtu kraj Beča. U Beču je 21. studenoga 2005. otvoren dijecezanski proces za njezno proglašenje blaženom. Tim činom dobila je naziv službenica Božja M. Franziska Lechner.
Što se pak tiče Petrinje, sestre su došle u ovu župu na poziv župnika Mihovila Razuma 19.svibnja 1928.
„Na sveopću želju građana petrinjski je župnik Mihovil Razum pozvao Kćeri Božje ljubavi da otvore u Petrinji dječje zabavište. I došle su 19. svibnja 1928. tri sestre.“ Rad s djecom, kojih je odmah bilo pedesetak, započeo je u Hrvatskom domu, a broj djece je neprestano rastao.
Oduševljenje građana Petrinje vidi se i iz članka objavljenog u Jedinstvu 1929. g., kojeg je napisao profesor Učiteljske škole: „Naš je grad bio dugo vremena bez dječjeg zabavišta i svi smo osjećali veliku potrebu za takvom jednom ustanovom za naše male. Konačno su prošle godine otvorile časne sestre Božje ljubavi dječje zabavište. Velika je to dobit za naše malo mjesto. Zabavište je već jednom priredilo jednu kućnu zabavicu koja je vrlo uspela. Čestitamo upraviteljici zabavišta na vanrednom uspjehu što ga je dosad postigla. Želimo da tako dalje nastavi na veselje naše dječice i zadovoljstvo roditelja.“
Godine 1930. sestre su dobile i stan u Hrvatskom domu. Nekim strukturama vlasti to nije bilo po volji, pa su sestre nakon tri godine morale iseliti iz Doma. Tamo im je gđa Marija Amalija Filjak darovala kuću u gradskom predjelu Kaniža.
S vremenom se broj sestara povećao jer je bila potreba da uz rad u zabavištu preuzmu brigu za uređivanje crkve sv. Lovre, liturgijsko pjevanje, poučavanje djece i mladih u glazbi, a dvije sestre su vodile kućanstvo u župnom stanu. Župnik im je dao na korištenje kuću prizemnicu blizu crkve, takozvanu Zvonariju, u kojoj je prije stanovao zvonar. Prodavši kuću u Kaniži, imale su sredstva za dogradnju kuće u kojoj je prizemno uređen prostor za zabavište, a na katu za sestre.
Osim rada s djecom, sestre su bile aktivne i u životu župe: pripremale su djecu za sakramente, okupljale su sve dobne skupine uvježbavajući prigodne programe za blagdane, posjećivale starije i bolesne, pekle su hostije za ovu i susjedne župe. I tako sve do rujna 1991., kada su, kao i svi Hrvati, katolici, morale napustiti Petrinju kako bi spasile život. U Domovinskom ratu samostan je potpuno devastiran.
Odmah nakon oslobođenja Petrinje sestre su svake nedjelje dolazile iz Zagreba kako bi sviranjem i pjevanjem uveličale misno slavlje i ohrabrile povratnike, kojih je svake nedjelje bilo sve više. Budući da je crkva bila do temelja srušena, na svetu misu su se okupljali u galeriji Krsto Hegedušić, a potom u kino dvorani. Gospodin Đuro Gavrilović dao je svoju zgradu u centru grada za smještaj župniku i sestrama za vrijeme obnove samostana, župne kuće i gradnje crkve.
Zahvaljujući svesrdnom zalaganju sestara u provincijalnoj upravi, kao i onih na terenu, poslovi su privedeni kraju. U jesen 2001. godine bio je blagoslov samostana, koji je u obnovi preuređen za smještaj studenticama. Trenutno u zajednici žive četiri sestre. Uz molitveni apostolat, sestre katehiziraju u školi i na župi, brinu se o dječjem zboru, okupljaju mlade, uređuju crkvu i karitativno djeluju kroz adventsko i korizmeno prikupljanje namirnica i dijeljenje najpotrebnijima. Sestre nastoje odgovoriti potrebama sadašnjeg vremena kao što su to činile i u prošlosti. Budućnost je u Očevim rukama.
Sveta čitanja potiču nas na zahvalnost.
Knjiga Sirahova (Sir 24,9-12.19-22) govori o mudrosti, koju su u teologiji često poistovjećivali s Marijom, a i mi se danas možemo poistovjetiti s njome: „Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj, i moj je boravak u zboru svetih.“ Zar se nije i ova Družba KBLJ ukorijenila u našem hrvatskom narodu, u našoj Petrinji, da bi njezin boravak ovdje postao „boravak u zboru svetih“? Naše su sestre, kako ih – čuli smo – ocjenjuju prvi izvještaji izazvale oduševljenje naroda. Ljudi su bili zahvalni što su dobili sestre, i doista, one su i danas ures Petrinje. „Ja sam majka lijepe ljubavi i straha i spoznanja i svetog ufanja. U meni je milost svakog puta i istine, u meni je svaka nada života i kreposti.“ – I ove riječi možemo primijeniti na sestre Kćeri Božje ljubavi. One su poput majke Marije „majke lijepe ljubavi“ svoj djeci za koju su se brinule i brinu se od početka svoga dolaska u Petrinju. Najprije su imale zabavište pa Marijin vrtić, a danas dom za djevojke… i uvijek se s ljubavlju, poput majki, brinu za djecu i mlade. To čine i kao vjeroučiteljice, katehistice, zvonarice i sakristanke. Bile su i voditeljice crkvenog zbora, orguljašice… U svemu tome odlikovale su se ljubavlju prema Bogu, Crkvi i narodu, a posebnu su ljubav uvijek pokazivale prema malenima.
Sveti Pavao u poslanici Efežanima (Ef 1,3-7.11-12) ističe kako je Krist „nas sebi izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim, u ljubavi nas je predodredio za posinstvo, za sebe… na hvalu slave svoje milosti… da budemo na hvalu slave njegove“. Naše naime služenje Bogu i Crkvi mi, koji se posvećujemo odgovoru na njegov poziv, osjećamo čašću, osjećamo velikom milošću. A naša je svrha ne u nama, nego u njemu – mi želimo proslaviti njega! To čine i naše sestre, i na tome zahvaljujemo Bogu, što ih je izabrao i osposobio da svjedoče njegovu ljubav, što ga proslavljaju svojim životom i radom, što unose novu nadu u naše živote, u ljude s kojima se susreću, u djecu i mlade s kojima rade, u ovu župu i u čitavu našu Crkvu.
Poput Marije. U Evanđelju (Iv 2,1-11) ju gledamo uz Isusa u Kani, na svadbi kod očito siromašnih mladenaca koji su ostali bez vina na svadbenoj večeri. Marija prva zamjećuje problem i Isusu ukazuje na nj. I kad on gotovo odbija uključiti se, govoreći da još nije došao njegov čas, ona ustraje jer osjeća i zna da on može pomoći. Obraća se slugama koji su posluživali kod stolova riječima: „Što god vam rekne, učinite!“ Kako snažne i duboke riječi! Riječi su to povjerenja u Isusa, u njegovu moć, u njegovu želju da pomogne ljudima koji su se našli u potrebi. Marijina je uloga ovdje posrednička, ona ne moli za sebe, ona moli za druge.
Tako su često i naše sestre, redovnice Kćeri Božje ljubavi.
One rade, mole se i žrtvuju za druge, za nas vjernike, za naše potrebe, za župe, za biskupije, za djecu, mlade, za odrasle, za bolesne… one mole Isusa. Poput Marije.
Zahvalimo danas Bogu za njih, zahvalimo i njima, svim sestrama koje su bile i koje jesu u Petrinji – od 1928.godine do danas…
Molimo da uvijek ostanu poput Marije nositeljice Krista i njegove Božje ljubavi, da se ne umore služiti pomažući ljudima da se susretnu s Isusom. On je jedini spasitelj svijeta i svakoga čovjeka. Amen.