Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za vlč. Antuna Grahovara

Sisak, crkva Pohoda BDM, 9. studenoga 2018.

Čit.: Ez 47,1-2.8-9.12; 1Kor 3,9c-11.16-17; Iv 2,13-22

Draga braćo i sestre,

Danas Crkva katolička slavi Posvetu Lateranske bazilike sv. Ivana, „majke i glave svih crkava svijeta“, stolne crkve Rimskog biskupa, Pape.

Time zapravo svi katolici danas svoj pogled okreću prema Petru naših dana, papi Franji, i mole za njega izražavajući mu svoju odanost i svjedočeći jedinstvo Crkve Božje, kojoj je on vidljivi poglavar.

Upravo je na ovaj dan, blagdan posvete Lateranske bazilike, prije 28 godina, mučki i upravo zvjerski ubijen župnik ove župe Pohoda BDM u Sisku Antun Grahovar. Bila je to najava mnogih žrtava koje su uslijedile u srpskoj agresiji na Hrvatsku u tzv. Domovinskom ratu. Naime već su bili balvani na cestama prema Kninu, a uskoro su uslijedile i vojne i paravojne provokacije i početak otvorene agresije na RH. Hrvati su slutili da ih čeka krvava borba za samostalnost i slobodu. I Katolička Crkva u RH bila je na udaru, i posebno ona. Samo u našoj biskupiji, na okupiranom području, srušene su sve katoličke crkve, kapele, samostani, župni dvorovi i pastoralni centri. Njih više od stotinu. Bio je to totalni rat koji je na okupiranom području provodio plan spaljene zemlje.

Čitanja današnjega dana govore o vrijednosti Hrama.

U prvom čitanju iz knjige proroka Ezekiela (Ez 47, 1-2.8-9.12) naviješta se plodnost zemlje zbog izvora koji teku iz Svetišta Hrama i natapaju svu zemlju kojom prolaze. Mogli bismo ovu sliku upotrijebiti i na mučenike, za koje je Tertulijan zapisao: „Krv mučenika, sjeme kršćanstva.“ Iz Božjeg hrama, tj. Crkve potekle su rijeke krvi mučenika, koji su kroz stoljeća svojim životom svjedočili vjernost Kristu i Crkvi, ali vjera zato nije iskorijenjena, kršćani se nisu dali prestrašiti, dapače. Upravo zbog njihove hrabrosti i žrtve rađali su se novi kršćani, mnogi su pristupali u kršćanske redove vidjevši hrabrost kršćana koji su trpjeli i bili mučeni.

I naš je župnik Antun podnio mučeništvo. Njegova je krv natopila župnu kuću i njezine zidove, ali mi se nismo prestrašili. Sve nas je pogodila njegova nasilna smrt, ali Duh Sveti nas je ojačao tako da smo izdržali sve nevolje i rat, sve progone i poniženja, i danas smo ovdje, s još jačom vjerom i željom da služimo Kristu jedinom Kralju.

U drugom čitanju iz Prve poslanice svetoga Pavla Korinćanima (1 Kor 3, 9c-11.16-17) Apostol govori o kršćaninu u kojem prebiva Duh Sveti i koji je po krštenju postao Božjim hramom: „Braćo! Božja ste građevina…Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“

U ubojstvu župnika Antuna pokazalo se nepoštivanje ne samo čovjekova dostojanstva nego i razaranje Božjeg hrama. A Bog jasno poručuje da će onaj koji razori Božji hram biti kažnjen… Tako se dogodilo ne samo u slučaju župnika Antuna Grahovara nego i tolikih tisuća koji su poginuli, bili masakrirani ili bačeni u bunare, rijeke, jame… da se mnogima ni danas ne zna za grob. Pitamo se, što to znači da će Bog upropastiti /točnije je u izvorniku: raspršiti/one koji ubijaju njegove vjernike? Na žalost vidimo da nisu dobili ljudsku kaznu oni koji su činili zločine… pa ni danas, toliko godina nakon tih počinjenih nedjela… ne samo iz Domovinskog rata nego ni iz Drugog svjetskog rata, kad je pobijen naš narod, nakon što je već rat bio završio. Zločin bez kazne. Tko je trebao progoniti zločince i kazniti ih? Znamo, to su ljudski sudovi. No, oni su spori i često uvjetovani raznim politikama koje na žalost otežavaju provođenje zemaljske pravde.

Mi kršćani međutim znamo da je samo Bog pravedan i samo će on dati svakome što je zaslužio, nagradu ili kaznu. Samo je Bog pravedan, ljudi to nisu pa i kada sude, mogu osuditi nevine, a kazniti krive. To se ponovilo nebrojeno puta, od osude našega Gospodina Isusa Krista, kojega je osudio jedan ljudski sudac na smrt, a bio je nevin… pa do haških presuda i hrvatskih sudova koji su puno puta zatajili. No, Bog nije i neće zatajiti nikada. On međutim svojim sudom – spašava. On ne uništava, on ozdravlja. Dakako, one koji to žele i traže. A one koji se sami udalje od njega svojim nedjelima, za njih Gospodin kaže da je predviđen „plač i škrgut zuba“.

Sam Gospodin u Evanđelju po Ivanu (Iv 2, 13-22) govori o svojem tijelu i nakon izgona trgovaca iz Hrama, poučava Židove da je on sposoban razvaljen Hram opet obnoviti. No, evanđelist zaključuje – dakako nakon što je upoznao istinu o Isusu, nakon njegova uskrsnuća i poslanja Duha Svetoga – da je to on „govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.“

Isusovo uskrsnuće je i naša nada, naša budućnost, naš put. Zato nas njegove riječi tješe, premda nas plaši naš grijeh i naša podijeljenost, naše patnje i trpljenja koja moramo podnijeti da bismo došli k njemu u konačni susret. No, bit će to susret s Kristom Pobjednikom.

Župnik Antun je već prispio k njemu. Njega je njegov učitelj i gospodin zagrlio kao svoga vjernog slugu. Rekao mu je: Dođi u radost Gospodara svoga!“ Posjeo ga je sebi zdesna. On je poput onih djevica iz Evanđelja ušao na svadbu vječne gozbe jer je u svjetiljci imao ulja. Kakvo je to ulje?

To je pomazanje Duha Svetoga. To je radost djece Božje. To je trpljenje koje je podnio zbog Krista i njegove Crkve.

Naš je „dobri čovjek Tonči“, kako su ga zvali njegovi župljani i poznanici, bio spreman. Spreman za vječnost je samo onaj koji čini dobro, koji ljubi, i koji služi.

On je kao svećenik Isusov bio dobročinitelj mnogima, volio je ljude i pomagao im, služio je svojem narodu i svojim vjernicima, ali i nevjernicima, svima s kojima je dolazio u susret.

Zato je zavrijedio da ga Gospodin uzme k sebi.

Mi gledamo nesreću i vidimo mržnju, znamo da je ona uzrokovala to ubojstvo, ali vjerom slutimo Božju ljubav i logiku koja se razlikuje od naših zemaljskih pogleda i stavova. „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu.“ (1 Sam 16,7)… Izaija prorok ima i ove Božje riječi: “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,” riječ je Gospodnja. “Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“ (Iz 55,8-9) On je ipak pokretač i voditelj povijesti, a ne ljudi.

I zato je i Tonči pobjednik, jer je slijedio Krista koji je Pobjednik nad zlom i pokretač povijesti spasenja koja uvijek završava pobjedom nad grijehom, laži i zlom, a trijumfom istine, dobrote i ljubavi!

Stoga je i ovaj dan, braćo i sestre, za nas vjernike radostan: mi slavimo nebeski rođendan našeg župnika Antuna i vjerujemo da ga je Gospodin po njegovim i svojim mukama uveo u uskrsnuće, u vječni život.

Tomu se i svi mi nadamo. Nedavno smo slavili Sve svete, blagdan koji je zadnji i on proslavio na zemlji, da bi potom ušao u zajedništvo svetih na nebu. No, kad mi vjernici slavimo ovaj blagdan i kad razmišljamo o nebeskim stvarnostima, pa i kad se spominjemo svojih pokojnika koji su otišli pred nama na drugi svijet, i tada mi ne stavljamo u središte svojih razmišljanja smrt nego život.

Neka Gospodin nagradi vječnim životom svoga slugu svećenika Antuna, neka i nama pomogne da gradimo njegov Hram svojim životima, svojim tijelima koja moraju i trpjeti i umrijeti, ali koja su pozvana na uskrsnuće i život: da jednom zajedno uživamo kod nebeskog Oca nebeske radosti.

Amen.