Homilija na misi zadušnici za pok. vlč. Stjepana Brajkovića 8.2.2017.

Mosn. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za pok. vlč. Stjepana Brajkovića (+4.II.2017.)

Sela, 8. veljače 2017.

 

Poštovana rodbino, braćo svećenici, draga braćo i sestre,

Izražavam svima iskrenu sućut zbog smrti vlč. Stjepana Brajkovića, svećenika Sisačke biskupije koji je preminuo u subotu, 4.veljače kao korisnik Svećeničkog doma u Zagrebu, u Vinogradskoj bolnici. Svećenik Stjepan rođen je 7.V.1931.u mjestu Opatiji, župa Kravarsko, ali je odselio u Sisak, a svoj svećenički život i rad proveo u župama Sv. Križ Začretje (kapelan 1958-60.), u Samarici (župnik 1960.-70., ujedno i upravitelj župe Miklovš 1965.-70.), u župi Pregrada (subsidijar 1970.), te najveći dio svećeničkog djelovanja u župi sv. Marije Magdalene u Selima (1970.-87.).

Poznata je zgoda kako je otišao u zatvor, dok je bio ovdje u Selima. Osuđen je bio na godinu dana zatvora (i u Samarici je osuđen, tada na mjesec dana zatvora). Bio je dakako tada komunistički sustav, a župnik Stjepan se usudio na jednom sprovodu reći: „Svi će umrijeti, pa i drug Tito će umrijeti…“ i dakako, to je bilo dovoljno da ga denunciraju partijski žbiri i da završi u zatvoru s optužbom da je rušio društveni poredak, da je neprijatelj naroda itd. Sve nam to danas, iz našeg kuta gledanja, izgleda kao šala, gotovo nevjerojatno, ali to je bila stvarnost. Sjećam se da je kardinal Kuharić pričao kako ga je posjetio u zatvoru, a kako se vlč. Stjepan volio šaliti, pokazao mu je poderane hlače i uz smijeh rekao: „evo, to su vam socijalističke hlače…“ To se totalitarističkom režimu činilo kao ruganje s njegovim svetinjama, a posebno su bili osjetljivi na nedodirljivi kult diktatora J.B.T., kojeg se nije smjelo dovesti u pitanje ni u kom pogledu.

Da je taj primjer signifikativan, najbolje pokazuje usporedba s prisiljavanjem građana nekad Rimskog carstva da prinesu tamjan na žrtvenik pred likom cara. Cara rimskog smatralo se božanstvom te se lojalnost caru i državi očitovala upravo tim obredom obožavanja imperatora. To isto tražilo se od podanika u odnosu na komunističke diktatore, bez obzira bili to revolucionar Lenjin, krvnik Staljin ili J.B.T. Tko ne bi prinio tamjan caru ili bi kritizirao komunističke diktatore, mogao je računati da će izgubiti glavu ili biti bačen u tamnicu. Naš sveti Kvirin, sisački biskup i mučenik na početku 4.stoljeća, u našem gradu Sisku odbio je iskazati božansku čast caru jer je vjerovao u jedinoga Boga i častio njegova sina Isusa Krista. Zato je bio osuđen na smrt i utopljen u Sabariji, današnjem Szombathelyju. Naš velečasni Stjepan Brajković usudio se dovesti u pitanje besmrtnost druga J.B.T. i završio je u zatvoru.

Mi se danas opraštamo od župnika Stjepana, svećenika Kristova i čovjeka koji je govorio istinu, koji je volio šalu i bio uvijek spreman na radosno svjedočenje Evanđelja. Evanđelje međutim nije tek „vesela vijest“ koja razveseljuje ljude nekim vanjskim površnim temama, već duboko egzistencijalna poruka nade u vječno spasenje ljudi koji su se sposobni pokloniti Bogu jedinome, da se ne bi klanjali nikakvim bogovima ovoga svijeta, znajući da oni to nisu. Takva radosna vijest traži hrabrost jer znači direktno suprostavljanje onima koji imaju instrumente moći te su kadri silom uspostaviti i održavati svoj poredak straha. Ipak taj je poredak privremen, ne traje vječno jer sve se zemaljsko i ljudsko kad-tad završava i ruši. Toga je bio svjestan upravo naš župnik Stjepan i to je on hrabro svjedočio, i pod cijenu trpljenja i zatvora.

Zapravo on je relativizirao zemaljska božanstva nazivajući ih pravim imenom, a to je da su oni samo obični smrtnici a ne bogovi kakvim su željeli da ih ljudi smatraju. Premda su to uspjeli nametnuti silom i u ljude unosili strah, oni malobrojni koji se nisu bojali za sebe i bili spremni žrtvovati se za istinu, davali su i svima drugima ohrabrenje i nadu da izdrže jer ta vladavina straha i nasilja neće biti vječna.

To je poruka, rekao bih, i cjelokupnog života i svjedočanstva svećenika Stjepana, hrabrog i vedrog navjestitelja Kristova evanđelja, čovjeka koji je bio dobra srca, prijatelj ljudima, koji se znao šaliti i druge učvršćivati u istini i pravoj vjeri.

Riječ Božja progovara nam da je svaki čovjek pred licem Božjim pozvan živjeti tako da na kraju života bude primljen u Božji dom. Gospodin Isus kaže: „Idem pripraviti vam mjesto da budete gdje sam ja… gdje sam ja da bude i moj sluga.“ Pa neka i sluga Božji župnik Stjepan dođe svome Gospodinu koji je zato i došao da u svoj vječni dom primi nas, ljude.

Istina, vlč. Stjepan Brajković bio je bolestan i zato je prijevremeno umirovljen (s 56 god., tako da je u svećeničkom domu u Zagrebu živio 30 godina). Možda pomalo i neobične naravi, ali uvijek s velikim elanom spreman služiti Bogu, Crkvi i domovini.

Neka ga Gospodin kojemu je otišao primi i nagradi u vječnosti. Amen.

Pin It on Pinterest