Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za vlč. Antuna Grahovara

Sisak, crkva sv. Marije 9. studenoga 2014.

/Nedjelja Posvete Lateranske bazilike; čitanja: Ez 47,1-2.8-9.12; 1 Kor 3,9c-11.16-17; Iv 2,13-22/

Draga braćo i sestre, dragi štovatelji župnika mučenika Antuna Grahovara!

Danas nas je u ovoj crkvi Svete Marije na Viktorovcu okupila 24.obljetnica mučeničke smrti ne tako davnog prijašnjeg župnika župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku, vlč. Antuna Grahovara. On je mučki ubijen u svojoj kući, koja se nalazi najbliže ovoj crkvi, u noći od 9. na 10. studenog 1990. godine. Sjećam se, tek sam došao u ovaj kraj, bio sam župnik u Hrastovici od rujna, a već za dva mjeseca odjeknula je kao munja vijest: župnik Grahovar je ubijen! Nadvili su se nad Sisak i nad sve vjernike ovog kraja tada tamni oblaci tjeskobe i neizvjesnosti. Ljudi su se pitali, što sada s nama slijedi? I doista, to je ubojstvo svećenika ove župe bila najava strašnih ratnih događaja, stradanja i patnji, ubojstava i progona tolikih nevinih ljudi, naših vjernika u Domovinskom ratu koji je uskoro započeo.

Mogli bismo reći da je upravo progon Crkve bila i najava nesreće za sav narod, ubojstvo svećenika najavilo je rat koji se pripremao protiv hrvatskoga naroda, a Crkva je bila prva na udaru. Istina, Bogu hvala, nije poslije stradalo puno svećenika, ali su zato stradale sve katoličke crkve na okupiranim područjima, a bile su oštećene i crkve izvan okupiranog područja jer – očito je da Crkva najviše smeta onima koji mrze, što nije slučaj. To naime znači da je Crkva na ispravnom putu zalaganja za ljubav, a ljubav je najveća smetnja mržnji, nasilju i uništenju jer ljubav sve to poništava, jer ona gradi, širi osjećaje nježnosti i sigurnosti. Mnogi su kroz povijest pokušavali ukloniti Crkvu jer su imali svoje planove koji su protivni onome što Crkva Božja uči i propovijeda, onome što ljudi Crkve, svećenici i svi vjernici žive i što se trude ostvariti vođeni Duhom Božjim.

Rekao bih sljedeće: nož kojim je toliko puta uboden župnik Antun te noći prije točno 24 godine znak je mržnje, ali i znak nemoći. Taj je nož bio sredstvo koje je iskoristio ubojica misleći da je njime on nadvladao i pobijedio, a zapravo je ostavio trag smrti koja je vladala njegovom dušom. Za župnika mučenika taj je nož bio sredstvo koje mu je otvorilo vrata nebeska, poput zvijeri pred koje su rimski carevi bacali prve kršćane. Sveti Ignacije Lojolski piše kršćanima da ga ne pokušavaju osloboditi na putu u Rim jer tamo će biti prinesen Bogu na oltar. I kaže: zubi zvijeri bit će kao mlin a ja pšenica koja postati kruh za život vječni. Svetac je tako pokazao da se ne boji smrti, dapače je radostan išao njoj u susret da bi postao dionik nebeske Gozbe svoga Gospodina.

Kada ja ovako govorim o smrti župnika Antuna Grahovara, izražavam svijest mnogih Siščana vjernika, koji ga časte i na današnji dan, ali i kroz godinu mu se ovdje dolaze moliti za zagovor. Naime, mi znamo za njegova ubojicu jer je bio uhvaćen i osuđen je za ubojstvo, ali mi ne znamo što je bio pravi motiv niti tko je bio nalogodavac tog krvavog čina. Slično kao za napad na sv. papu Ivana Pavla II. 13.svibnja 1982. Uhvaćen je atentator i osuđen, ali se do danas još točno ne zna tko ga je unajmio za to. Zato se s pravom sumnja na moguće nalogodavce. Tako i mi u slučaju ubojstva Antuna Grahovara, a koje je bilo na početku Domovinskog rata i koje je ispunilo srca strahom pred mogućom katastrofom nama nameće zaključak da je moguće da su nalogodavci željeli upravo to, izazvati strah u srcima vjernika katolika te tako spriječiti da se ustraje u hrvatskom narodu na vlastitoj državi.

Danas mi želimo reći da nas lik i život mučenika župnika Antuna nipošto ne usmjeruje protiv drugih, pa ni protiv njegovih neprijatelja i ubojica, nego da je on upravo primjer dobrih odnosa sa svima, posebno njegovanja ekumenskih odnosa prijateljstva i bratske ljubavi s pravoslavnima te njegovanja dobrih i prijateljskih međureligijskih odnosa s muslimanima. Možda je i to smetalo one koji su željeli proizvesti kaos u Sisku i u Hrvatskoj.

I kao kod svih nasilnika, širitelja mržnje i ubojica, oni su privremeno postigli željeni učinak, to je udaljilo ljude jedne od drugih na neko vrijeme, ali dugoročno to nije moglo ostati princip ponašanja nas vjernika. Dapače, mi se s vjernicima svih a osobito kršćanskih zajednica veoma dobro razumijemo i možemo odlično surađivati, no s onima koji nemaju ni vjere ni morala, dakako da je teško surađivati i gajiti prijateljstvo. A župnik Antun bio je poznat po svojim dobrim dapače prijateljskim odnosima i s pravoslavnim parohom o. Petrom Olujićem i s imamom ef. Fuadom Karagom. Znakovito je kako je bio tužan upravo o. Petar, govoreći da je ubijeni župnik bio njemu kao sin.

Ne možemo se oteti dojmu da je netko namjerno želio napraviti nered među vjernicima različitih vjera, koji su dobro surađivali i čemu je osobit doprinos dao u Sisku upravo vlč. Grahovar.

Naša je međutim zadaća da otkrijemo onoga tko nema vjere i tko može naškoditi ne samo odnosima među vjerskim zajednicama nego preko njih i narodima u kojima se one većinski nalaze. Otkriti je to često teško jer se takvi upravo kite svojom vjerom i svojim vjerskim zauzimanjem, gotovo fanatizmom, ali koji nije usmjeren dobru vlastite zajednice nego je usmjeren uvijek protiv druge zajednice i protiv onih koji nisu „njihovi“. To je baš znak po kojem možemo prepoznati takve fanatike koji nisu vjernici, što se može i dokazati kada se istražuje dublje njihov život. S pravom se pitamo, nije li moguće obraćenje, zar nema i dobrih primjera da su naime čak i progonitelji vjere postali čestiti vjernici? Da, to je moguće, dapače puna je povijest takvih obraćenika i oni su često puno doprinijeli životu vjere i napretku Crkve. Međutim, njih se lako prepoznaje i odijeli od zavodnika i fanatika – i to po djelima. „Po djelima ćete ih njihovima poznati“, kaže nam Gospodin.

Tako je i s našim vođama na planu države. Odgovorno tvrdim da je nemoguće promicati opće dobro svih državljana jedne zemlje, ako oni koji ju vode ne vjeruju ni u što, ako nemaju ideala i ako ne vole svoj narod! Stoga je mislim dobro i o tome razmišljati i moliti se za naše narodne vođe kojima povjeravamo sudbinu našega naroda, bilo na izborima za ove bilo za one predstavnike. Molimo se da to budu ljudi vjere, da se ne boje zalagati se iskreno za dobro hrvatskoga naroda, da to budu vjernici – jer tko bi više volio svoj narod nego onaj koji se Boga boji, koji ljubi Krista i koji poštuje njegove zapovijedi, zapovijedi ljubavi? Naš suvremeni mučenik uskoro sveti Alojzije kardinal Stepinac rekao je, i to piše na njegovom grobu: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“ Doista, pravo rodoljublje moguće je crpsti samo iz vjere i iz pouzdanja u B0ga, moguće je živjeti svoj život kao žrtvu za druge jedino snagom Božjega Duha.

Danas Crkva slavi posvetu Lateranske bazilike, od starine prve Crkve u Rimu, crkve koja pripada papama i gdje oni vrše svoju službu upravitelja čitave Crkve. Zato se danas posvuda slavi ovaj blagdan i na taj način svim mi očitujemo dvoje: prvo, da smo povezani s Papom, biskupom Rima, i drugo, da smo mi vjernici, živa Crkva Božja koju trebamo neprestano izgrađivati i obnavljati.

U čitanjima Božje Riječi čuli smo danas: – u prvom čitanju iz Knjige proroka Ezekiela da je Božji hram izvor potoka koji obogaćuje i oplođuje čitav svijet. To je slika, taj potok koji izvire iz Hrama, a znači da je svaki hram, svaka Božja crkva gdje se Boga slavi, gdje se slavi Krista i njegove svete, mjesto susreta s Bogom, mjesto gdje možemo napojiti svoje srce žedno dobrote i ljubavi, mjesto gdje možemo utažiti svoju žeđ za istinom i prijateljstvom, sigurnošću i vlastitim dostojanstvom. Bog, kojega hram predstavlja, dariva plodnošću sve koji su povezani s njime, kuda god on prođe, svima koji ga prime. To su prije svega duhovna dobra, mir i radost, blagoslov i duhovnu utjehu.

Sv. Pavao ide još dalje kada kaže: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.“ (1 Kor 3,16-17). Dakle, mi koji vjerujemo nositelji smo Božje blizine, u nama Bog boravi i zato smo i mi sveti. Stoga ne smije se razarati ne samo Božji hram, zgrada koja je znak Božje nazočnosti, nego još više čovjeka koji je Božje prebivalište, koji Bogu pripada. Koliko je crkava bilo porušeno u Domovinskom ratu! Možda nikada toliko u povijesti ratovanja. Zašto? Jer onaj tko ih je rušio nije imao ni malo vjere ni poštovanja prema Bogu. A kad nije poštivao svete znakove, kako bismo mogli očekivati da poštuje ljude? Eto, i to nam govori da je ubojstvo čovjeka plod prazne duše, duše koja nema vjere i kojoj ništa nije sveto. Pa kad u duši pustoš, takav čovjek i oko sebe stvara pustoš: ruši, razara, ubija. Misli da pobjeđuje, a ne zna da je time pokazao najveći svoj poraz, poraz ljudskosti i poraz sama sebe, što onda mora dovesti i do toga da se i to njegovo osvajanje na žalost njemu i osveti. Sv. Pavao nas upozorava da poštujemo čovjeka jer on je hram Božji!

Evanđelje nam govori o Isusovom bijesu. Nismo tako navikli gledati Isusa, očekujemo njegovu blagost, milosrđe i ljubav. Ali ne! Pred trgovcima koji su pretvorili Božji hram u mjesto trgovine i „pećinu razbojničku“ on nema milosti. Tjera ih iz Hrama! Kad ga oni pitaju s kojom vlašću to ima pravo činiti, on odgovara: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Tek poslije uskrsnuća učenici razumiju da je to govorio o svom tijelu. Tijelo je Kristovo naime hram u kojem prebiva Bog, njegov Otac.

Židovi su preko rimskih političkih moćnika dali razrušiti tj. ubiti Isusovo tijelo, ali ono je za tri dana uskrsnulo. I ova nam zgoda i Isusov razgovor s farizejima i trgovcima u Hramu govore o tome kako je Hram duhovno mjesto više nego fizičko. On označuje njega samoga koji je pravi Hram u kojem se svi koji se Bogu žele na ispravni način klanjati, trebaju klanjati „u Duhu i istini“ (usp. Iv 4,23).

I tijelo župnika mučenika Antuna Grahovara bilo je razrušeno, izbodeno s više uboda nožem, izmučeno i usmrćeno. Izgledalo je da je njegov hram uništen, nestao, da u njemu više ne stanuje ni on ni itko drugi. Pa ipak, Bog mu daje zadovoljštinu, on koji je u njemu stanovao daje mu da ga mi poštujemo, da ga osjećamo blizim, da mu se molimo u zagovor i da po njemu i mi imamo hrabrost života boriti se za ono što je dobro, plemenito, što je ljubav i istina.

Neka nam spomen smrti župnika Grahovara i spomen posvete Lateranske bazilike obnovi vjeru u živu prisutnost Gospodinovu u našem životu, da upoznamo da nikada nismo napušteni ni sami na našem životnom putu, i da je stvarno moguće pobijediti i kad smo slabi i kad trpimo, i kad neprijatelj likuje i kad se čini da sve ide u propast. Baš tada je Bog najbliži, onaj koji nas nikada ne zaboravlja, onaj koji je s nama na svim našim životnim putovima. On samo traži da mu dopustimo da on u nama prebiva kao u svome hramu, da od nas načini mjestom svoje prisutnosti i blizine za sve koje susrećemo, da im ljubav iskažemo, da širimo dobrotu i mir, koje samo Krist daje. Amen.