Mons. Vlado Košić, sisački biskup
HOMILIJA NA XXI. NEDJ. KROZ GOD. (B)
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa
Sisak, 26.VIII.2012.
Dragi vjernici, braćo i sestre!
Ova 21. nedjelja kroz godinu poseban je dan za ovu katedralnu župu Uzvišenja Sv. Križa u Sisku. Naime, kako smo na početku misnog slavlja čuli u pročitanim dekretima danas uvodimo u službu župnika ove župe vlč. Ivicu Mađera te u službu župnog vikara vlč. Ivana Faletara. U našoj Sisačkoj biskupiji još se 12 – dakle, ukupno 13 svećenika – uvodi u službu župnika odnosno upravitelja župe, te još 3 – dakle, ukupno 4 svećenika – u službu župnih vikara odnosno kapelana. Tako ova nedjelja, posljednja u mjesecu kolovozu, poprima posebnu važnost koja se odlikuje molitvom za nove župnike i kapelane, molitvom za naše župne zajednice i njihove pastire.
Danas braća kanonici, dekani i nositelji viših službi u Biskupiji predstavljaju na tim župama nove pastire, a ja sam zaželio vama, dragi župljani ove Katedralne župe, predstaviti i u službu uvesti vaše nove pastire – župnika Ivicu i župnog vikara Ivana.
Župniku Ivici Mađeru ove godine je točno 20 godina kako je postao svećenik, što mu ja i na ovaj način čestitam i tom mu prilikom želim puno blagoslova u svećeničkom zvanju. On je rođen 30. siječnja 1967. godine u Lasinji od roditelja Apolonije i Marka. I njih, kao i rođenu mu sestru, č.s. Patriciju, koju vi već poznajete jer je godinu dana djelovala kao redovnica u ovoj župi, srdačno pozdravljam! Ima još i sestru Anicu. Zaređen je 28. lipnja 1992. godine, za vrijeme Domovinskog rata. Mladu misu slavio je – sjećam se, jer sam mu ja bio na njoj propovjednik – u Lučkom, budući da je s čitavom župom bio u progonstvu, a župnik preč. Stjepan Bradica okupljao ih je tamo, kao i ja svoje prognane župljane. Poslije je Ivica kao mladomisnik bio poslan u Dugu Resu, gdje je bio župni vikar, te odande otišao na prvu samostalnu službu upravitelja župe u Novigrad na Dobri, pa potom u župu Sveta Tri Kralja u Karlovac-Baniju, u Zagreb-Gajnice i prije 6 godina u župu Uzvišenja Sv. Križa u Kravarsko.
Možda je baš taj titul Svetog Križa Ivicu doveo u Katedralu Svetog Križa. Znam da mu nije bilo lako ostaviti dragu župu, ali bio je spreman poslušati biskupa i na tome mu zahvaljujem. Ivica nije kopija bivšeg župnika, i to nemojte očekivati, dragi vjernici. Svaki je svećenik original i svaki daje svoje darove i njima služi Crkvi. U njemu ćete, siguran sam u to, otkriti dobrog svećenika, dobrog čovjeka i prijatelja. Župnik Ivica je i sportaš – aktivni je član svećeničke nogometne reprezentacije. Vjerujem da će unijeti novi duh i to – pobjednički duh, koji nam je svima tako potreban, a osobito Sisku, gradu hrvatskih pobjeda koji na žalost kao da se zamorio u svojim borbama i svojim nastojanjima da svlada sve protivštine i probleme kojih ima puno.
Kapelan Ivan Faletar mlad je svećenik, rođen 12. svibnja 1985. u župi Popovači od roditelja Ante i Danice, koje također pozdravljam danas među nama. Ima još četiri brata: Andriju, Maria, Nikolu i Tihomira. Ređen je za svećenika u ovoj Katedrali prošle 2011. godine 25. lipnja i do sada je službovao kao župni vikar u župama Glini, Maji, Viduševcu i Maloj Solini. U Glini je predavao i vjeronauk u školi. Ivan ima dobru, vedru narav i uvijek je spreman pomoći. Pun je optimizma i kao mlad svećenik budi velike nade da će sve učiniti da u svome zvanju ljudima prenese kršćanske vrijednosti i stavove. Osobito mladima, kojima je bliz i po dobi i po razmišljanjima, te očekujemo njegov velik doprinos daljnjoj duhovnoj izgradnji ove župe.
Zašto vam sve ovo govorim, draga braćo i sestre? Evo, rekao sam neke podatke iz životopisa ove dvojice mladih svećenika, vaših novih pastira u ovoj katedralnoj župi Uzvišenja Svetog Križa u Sisku. Rekao sam to namjerno, da vidite da su svećenici konkretni ljudi sa svojom poviješću, sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, nikli iz naših župa, uzeti od ljudi za ljude da bi Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista učinili što konkretnijim u životima vjernika kojima su poslani.
Euharistijski govor koji smo slušali danas u Riječi Božjoj – a to možemo reći i da je, ne samo Evanđelje po Ivanu, nego i čitanje iz Knjige o Jošui – treba se utjeloviti u našoj svakodnevici, u našim životima.
Isus sebe daje svojim učenicima u Euharistiji, pod prilikama kruha i vina. „Tvrda je to besjeda“, reakcija je to ljudi koji su ga slušali. Međutim, Isus ne odustaje, ne priklanja se ukusu i očekivanjima ljudi, nego još zaoštrava svoju besjedu. Nakon što su – kako veli sv. Ivan evanđelista – „mnogi učenici odstupili te više nisu išli s njime“, on svojoj dvanaestorici postavlja pitanje: „Da možda i vi ne kanite otići?“ Umjesto da ih moli da ostanu bar oni, on ih stavlja na kušnju: ako želite, pođite i vi, slobodno vam je, ostavite me, ali ja svoju riječ ne povlačim – ja jesam Kruh živi. I što Petar odgovara? Izriče prekrasne riječi upućene Isusu: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“
To su riječi najdubljeg povjerenja. Petar ne zna što ga čeka, ne razumije Učitelja, ali ga voli! I spreman je i dalje ići za njim jer mu vjeruje, jer se pouzdaje u njega. Zna da ga nikada nije prevario niti ostavio na cjedilu, i odlučan je nastaviti svoj hod za njim i s njime.
Biti odlučan može se samo ako se čovjek odluči, ako izabere svoj put, svojeg prijatelja, svog životnog druga, i ako je vjeran svojoj odluci.
O tom izboru i vjernosti njemu govori prvo čitanje. Kada su Židovi ušli u obećanu zemlju, Mojsijev nasljednik Jošua traži od naroda da se odluči. On ih stavlja pred izbor. „Danas izaberite kome ćete služiti!“, kaže im. Ali im daje i primjer: „Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu.“ Na to i narod obećaje da neće ostaviti Gospodina, da će mu ostati vjeran. Donijeti izbor i biti vjeran svome izabranju nije lako. To često uključuje i nerazumijevanje, poput ovoga što su Židovi imali kada su ulazili u obećanu zemlju. Nisu znali što ih čeka, kako će se snaći i kako će se nositi s novim izazovima, ali jedno su znali: znali su da ih Bog, koji ih je izveo iz ropstva i doveo u obećanu zemlju, neće napustiti. Tako je to znao i Petar, kad je Isus stavio pred izbor svoje učenike, pitajući ih hoće li ga i oni napustiti. Ni on nije znao što ga čeka, kako će se završiti ta pustolovina hoda s Isusom, nije znao da će on Isusa i zatajiti i pokorom svoj grijeh morati oplakati, nije znao da će njegovog Učitelja ubiti, ali da će on i uskrsnuti, nije znao da baš njemu Učitelj priprema prvo i najodgovornije mjesto, da će morati voditi njegovo malo stado, da će biti prvak apostola, da će na kraju života morati podnijeti i mučeništvo. Sve je to bila nepoznanica za njega, kao i za sve druge apostole. Pa ipak – oni su izabrali.
Tako i mi, draga braćo i sestre. Izbor znači da smo se obvezali, da znamo da hod s Isusom ne obećava med i mlijeko, nego križ i često nerazumijevanje. Ali biti vjeran svome izboru znak je čvrstog značaja. Upravo vjernošću dokazuje se čovječnost čovjeka koji to jest ili nije. O bračnoj vjernosti govori nam drugo čitanje iz poslanice sv. Pavla Efežanima. Ali riječ je o slici: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i Crkvu.“ Ostanimo, braćo i sestre, vjerni Kristu! Tada ćemo moći prihvaćati i ono što otprve ne razumijemo. Ali imajmo povjerenja, znajmo da nas on neće ostaviti. I upravo zato – jer je njegovo prijateljstvo vjerno, sve do smrti, smrti na križu za nas – i mi budimo vjerni njemu i njegovoj svetoj volji. Amen.