Sisak, 6. veljače 2010.

Sve vas, dragi prijatelji, braćo i sestre u vjeri, najiskrenije pozdravljam! Osobito pozdravljam kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadbiskupa i metropolita, koji je zasigurno nakon Pape Benedikta XVI. najzaslužniji za ovo slavlje kao i kardinala Vinka Puljića, vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita, predsjednika BKBIH; također srdačno pozdravljam apostolskog nuncija u RH mons. Maria Roberta Cassaria, koji je ovdje s nama u ime samog Svetog Oca; posebno srdačno pozdravljam nadbiskupa Nikolu Eterovića, glavnog tajnika Biskupske sinode u Rimu – koji je 10 godina nosio naslov sisačkog nadbiskupa čime je i naznačio a to znači i potaknuo mogućnost da se ponovno uspostavi Sisačka biskupija što se upravo sada ostvaruje, đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića, predsjednika HBK, sve nadbiskupe i biskupe HBK: splitsko-makarskog nadbiskupa i metropolita Marina Barišića, riječkog nadbiskupa i metropolita Ivana Devčića, šibenskog biskupa Antu Ivasa, dubrovačkog biskupa Želimira Puljića, porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana, krčkog biskupa Valtera Župana, požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, križevačkog biskupa za grkokatolike u RH Nikolu Kekića, vojnog ordinarija Jurja Jezerinca, pomoćne biskupe: đakovačko-osječkog Đuru Hranića, zagrebačke Valentina Pozaića i Ivana Šaška – među vama na poseban način pozdravljam novoimenovanog biskupa bjelovarsko-križevačkog mons. Vjekoslava Huzjaka, također biskupe BKBiH: banjalučkog biskupa Franju Komaricu, mostarsko-duvanjskog i trebinjsko-mrkanjskog biskupa Ratka Perića i pomoćnog vrhbosanskog biskupa Peru Sudara, također ljubljanskog nadbiskupa i metropolita Antona Stresa, predstavnika biskupa iz Slovenije, kao i srijemskog biskupa Đuru Gašparovića, subotičkog biskupa Janoša Penzeša i grkokatoličkog biskupa iz Srbije Đuru Đuđera najsrdačnije pozdravljam. Pozdravljam također sve provincijale, sestre provincijalke, sve vas, draga braćo svećenici, profesore KBFa, članove PKZ, članove pojedinih tijela HBK, vas, dragi đakoni, dragi bogoslovi i sjemeništarci, sestre redovnice i sve vas, dragi vjernici! Pozdravljam moje roditelje Martu i Ivana, sestru Darinku, šogora Jožu, nećakinje Blaženku i Mariju s mužem Franjom, nećaka Juricu, moju rodbinu, župljane moje rodne župe Petrijanec predvođene župnikom Ivanom, te sve vas, dragi prijatelji!

Radost mi je pozdraviti danas u Sisku brata Ulricha iz Zajednice Taize, kao i vlč. Ivana Filipovića iz Zajednice Cenacolo, te moje prijatelje iz Zajednice Vjera i svjetlo, koji su ovdje nazočni, u katedrali – jednom riječju, sve vas, dragi prijatelji!

Na osobit način pozdravljam vas, moji vjernici Sisačke biskupije, kojima sam od danas postavljen za biskupa. Radi vas uspostavljena je ova biskupija. Ja sam vaš i s radošću vam kažem riječi koje je sv. Pavao napisao svojim ljubljenim Filipljanima: „Ja vas nosim u srcu… jer svi ste vi suzajedničari moje milosti… I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju.“ (Fil 1,7-9).

Dopustite mi, draga braćo i sestre u Kristu, da ovu svoju homiliju započnem molitvom, koju sam zapisao u dan kad sam prije točno 11 godina s mons. Josipom Mrzljakom – bio zaređen za biskupa. Biskupu varaždinskom Josipu želim danas izreći srdačnu čestitku za 11. godišnjicu biskupskog ređenja. Dakle tada sam napisao:

Gospodine, ti si vodio moj život do sada. Ne napusti me ni od ovoga današnjeg dana, u novoj službi – za koju vjerujem da mi je dana po tvojoj volji. Molim Te, Gospodine, ne ostavi me. Molim Te, Gospodine, čuvaj me. Ti znaš da sam ja nevrijedan službe koja mi je povjerena, ali ja jednako tako znam kako Ti voliš upravo slabe izabirati za svoje poslanje.

Tebe, koji si prijatelj ljudi, molim učini i mene prijateljem svima, učini me odsada svakome bližim, pristupačnijim i jednostavnijim. Učini me svojom ispruženom rukom pomoćnicom dragom našem Nadbiskupu Josipu, svoj braći u biskupstvu, svim prezbiterima i đakonima, svakom bratu i sestri u našoj i sveopćoj Crkvi i svakom čovjeku. Daj da samo Tebe u svim ljudima ljubim. Gospodine, Ti znaš. Ti sve znaš. Amen.

Tako sam molio prije 11 godina. Još više danas tako vapijem Gospodinu. Ali ne samo za sebe, već od sada osobito i za moju Crkvu sisačku, biskupiju koju je papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio, mogli bismo reći – kako mi je u svojoj čestitki to napisao prof. Ivan Golub – koja je „uskrsnula biskupija“. Bila je dugo mrtva, ali je sada oživjela i danas se radujemo zbog njezine ponovne uspostave, nekoć slavne Sisačke Crkve s brojnim pastirima i vjernicima, Crkve mučeničke na čelu sa svetim biskupom Kvirinom. Nadam se da se sv. Kvirin danas s nama u nebu raduje. Gleda nas i Crkvu sisačku, kojoj je bio na čelu početkom 4. stoljeća, kada je za Krista podnio mučeništvo jer zna da njegova žrtva nije bila uzaludna, da je krv mučenika uvijek bila sjeme novih kršćana.

U izabranim čitanjima, braćo i sestre, nalazi se jednostavna poruka o tome kako je Krist Gospodin, kojega su naviještali već starozavjetni proroci – poput Jeremije, čije smo riječi danas slušali – želio među ljudima uspostaviti Zajednicu prijatelja. To je Crkva. Krist je, čuli smo, rekao svojim učenicima: „Vi ste prijatelji moji!“ (Iv 15,14 ). Doista, Crkva po svem svijetu raširena, Crkva u Rimu, Crkva u Zagrebu, i Crkva ovdje u Sisku jesu zajednica Kristovih prijatelja i zajednica prijatelja međusobno. Trajna je to zadaća Crkve. Netko će reći: Crkva je navjestiteljica Istine, obrana čovjekova dostojanstva, susretište Boga i čovjeka… Drugi vatikanski sabor rekao je da je Crkva otajstvo – misterij, i da je Crkva – Božji narod, populus Dei. Međutim da bi sve to Crkva mogla biti, treba najprije živjeti ovu Isusovu riječ: „vi ste prijatelji moji“.

Prije tri godine i nešto više od mjesec dana u Zagrebu se održao europski susret mladih u organizaciji Zajednice Taize, hodočašće povjerenja na zemlji. Znak pod kojim se održao taj velebni susret s više od 40 tisuća mladih bila je ikona prijateljstva. Na toj je slici, koja potječe iz 4. stoljeća – iz stoljeća sv. Kvirina sisačkog biskupa i mučenika! – Krist Gospodin prikazan kako stoji uz egipatskog opata Menu. Osobitost te ikone je da je Krist stavio svoju desnu ruku na desno rame sveca i stoga se ta ikona naziva ikonom prijateljstva. Zajedništvo, blizina, ljubav i prijateljstvo, znak su Kristove prisutnosti. On je među nama najvidljiviji kada se mi međusobno volimo, kada smo zajednica prijatelja.

Sveti je Augustin rekao: Nemo cognoscitur nisi per amititiam – nikoga se ne poznaje osim po prijateljstvu. Premda je u znanosti za otkrivanje istine o predmetima važna objektivnost, što bi – čini se – trebalo isključiti simpatiju i emocije, međutim da bi se spoznalo tko je moj bližnji, da bi se upoznalo čovjeka – čini se – nije do kraja moguće bez prijateljstva. Tako ni Krista ne poznajemo do kraja tek po nekim objektivnim spoznajama, već jedino po ljubavi i prijateljstvu.

To bih i ja, braćo i sestre, prvenstveno želio: promovirati i posvuda širiti horizonte prijateljstva. Prije svega u Crkvi, u povjerenju i dobrim odnosima među nama svećenicima i vjernicima, ali također i prema kršćanima drugih Crkava – tu na prvom mjestu mislim na našu pravoslavnu braću i sestre. Stoga me veseli što mogu ovdje u drevnom Sisku pozdraviti o. Petra Olujića, sisačkog paroha i predstavnike episkopa SPC o. Jovana i o. Gerasima braću te pravoslavne vjernike kao i o. Kirka iz MPC i o. Emila iz BPC jer ovdje, u Sisku, gdje se njeguje spomen na sv. Kvirina, to se čini također u spomen na zajedništvo u tada jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi koja se razdijelila tek početkom 2. tisućljeća. Pozdravljam i gosp. Branka Berića, gen.vikara Evangeličke Crkve u RH, te ostale protestantske predstavnike i vjernike, koji predstavljaju baštinu zapadne crkvene reformacije, gosp. Željka Mraza, tajnika Saveza baptističkih Crkava u RH te kršćansku braću i sestre iz drugih kršćanskih Crkava i zajednica. Rado pozdravljam i predstavnike naše „starije braće u vjeri“, kako je braću Židove volio imenovati papa Ivan Pavao II. Cijenjeni muftija Ševko ef. Omerbašić i dragi imami sisački, g. Karaga i g. Crnkić, vama i vašim vjernicima također srdačan pozdrav i izraz poštovanja!

Želio bih reći da ruke, koje su u mojem grbu, označuju širinu ljubavi i prijateljstva mojeg i Crkve sisačke za sve vas, koji u Krista i koji u jedinoga Boga vjerujete. Te su ruke pružene i svakom čovjeku bogotražitelju i čovjekotražitelju, svakome koji traži istinu i koji – kako reče Drugi vatikanski sabor – slijedi glas savjesti u svome srcu tražeći dobro i izbjegavajući zlo. Znam, i u Sisku kao i u lijepoj našoj Domovini Hrvatskoj, ali i diljem svijeta, mnogi su izgubljeni i lutaju kao bez cilja. Pred očima su mi toliki mladi u ovome gradu ali i šire u ovoj Biskupiji i našoj Domovini koji su iskušavani zlom droge. Veoma srdačno pozdravljam ovdje prisutne članove zajednice Cenacolo, koja je prije više od 25 godina započela u ime Isusovo i Marijino put oporavka za mnoge mlade od tog zla ovisnosti, te su u vjeri u Krista našli nadu u novi život mnogi mladići i djevojke iz Siska i čitave Hrvatske. Želio bih biti brat vama, dragi mladi, i vama, dragi roditelji, koji se borite za svoju djecu i za njihovu budućnost. Zajedno ćemo biti jači, osobito povezuje li nas i jača Ljubav i Prijateljstvo Krista našega Gospodina. U vama, dragi mladi, vidim veliki potencijal naše Sisačke biskupije. U to sam se uvjerio i sinoć na Festivalu mladih, kao i gledajući vas tolike angažirane u pomoći u organizaciji našeg slavlja. Hvala vam na tom svjedočanstvu!

Ovdje su s nama, i od srca ih pozdravljam: u ime predsjednice Vlade RH, ministra g. Božu Biškupića. S nama su i naši narodni zastupnici u Hrv. saboru: gđa Marijana Petir, gđa Ivanka Roksandić, g. Davorko Vidović i g. Ivan Šantek. Pozdravljam ih, kao i gđu Marinu Lovrić-Merzel, sisačko-moslavačku županicu i g. Željka Kardaša, predsjednika županijske skupštine Sisačko-moslavčke, kao i Damira Mikuljana predsjednika Županijske skupštine Zagrebačke županije te g. Josipa Šafara, karlovačkog dožupana, u čijim se županijama od sada nalazi jedna nova biskupija, naša Sisačka biskupija. Pozdravljam vas sve i želim vam reći da svima vama biskup sisački pruža svoje ruke, kao i čitava naša Sisačka Crkva. Jednako prijateljski pozdravljam i gospodu gradonačelnike i načelnike općina s područja ove Sisačke biskupije. Osobito rado ovdje imenujem sisačkog gradonačelnika g. Dinka Pintarića te g. Veljka Novaka, predsjednika Gradskog vijeća Grada Siska sa suradnicima. Gospodine Gradonačelniče, Vaš je grad za mandata Vaše službe postao sjedište biskupije. Ovo je za Vas radost, ali i novi izazov. I mi crkveni i vi civilni predstojnici, djelujući svatko na svojem području, ali za dobro naših ljudi, surađujmo i iskreno si pružimo ruke zajedništva i prijateljstva. Jednako tako naslovljujem i gg. Gradonačelnike Kutine, Ivanić-grada, Petrinje, Gline i Hrvatske Kostajnice – gradova u našoj Sisačkoj biskupiji, kao i načelnike općina.

Crkva je međutim zajednica prijatelja prvenstveno na osobnoj razini. Ona poštuje sve autoritete i službe, ali njezin su prioritet mali ljudi, oni radi kojih ju je Gospodin ustanovio, da bude i sol i kvasac društva. Ona nije radi sebe već radi čovjeka, osobito radi čovjeka koji trpi, koji podnosi nepravdu, koji je ponižen u svojem dostojanstvu i u svojim pravima, koji ostaje bez posla, koji je u Sisku bez čistoga zraka. Boriti nam se zajedno, braćo i sestre, za naše obitelji, za djecu i mlade, za prava radnika, za tolike obespravljene i same. U tome će sisački biskup i Crkva sisačka biti kritički prema svima u društvu, jer Crkva nikad nije poznavala preferenciju za moćne i bogate, ali zato uvijek jest izabirala preferenciju za siromašne. A nisu li ti naši siromasi najveće blago Crkve? Sjetimo se sv. Lovre koji je pred istražiteljem u Rimu na traženje da mu donese i otvori blago Crkve pred njega doveo rimsku sirotinju: to je blago Crkve. I mi tako stajemo danas uz one koji su siromašni, koji su sami, koji nemaju ne samo kruha nego još gore koji nemaju radost života, koji su izgubili smisao. I što im poručujemo? „Caritas omnia sperat – ljubav svemu se nada!“ (1 Kor 13,7). Riječi su to sv. Pavla koji u svojem himnu ljubavi hvali Gospodina. Samo je Bog ljubav, a on „sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi..:“ Bog nikad ne odustaje od čovjeka, nikad ga ne pušta da propadne. Pa i onda kad bismo mi ljudi odustali, kad mislimo da više nema smisla, da je čovjek toliko duboko pao da mu nema spasa. Bog se i tada još uvijek nada.

Pokušajmo i mi jedni druge gledati Božjim očima, sub specie aeternitatis – pod vidom vječnosti. Kad tako promatramo jedni druge, tada među nama vlada neko jedinstveno prijateljstvo, spremni smo si opraštati i razumijemo čak i nepravdu koju nam drugi čine. Molimo s Gospodinom na križu: Oče, oprosti im, ne znaju što čine.

Dok slušam riječi proroka Jeremije, koje smo čuli u današnjem čitanju, vidim slike naših prognanika kako se vraćaju na razrušene temelje kuća, škola, crkvi… To se stvarno dogodilo, i strašna razaranja ali i povratak. Sjećaju se i moji Hrastovčani i moji Petrinjci, kojima sam bio župnik u Domovinskom ratu te vjernici iz svih župa Banovine i Pounja, toliki dragi ljudi iz Lasinje i iz župa Pokuplja koje su pretrpjele rat, progonstvo ali i dočekale žuđeni povratak. Upravo smo od ove crkve, od danas Katedrale uzvišenja sv. Križa polazili tih ratnih godina prema Mošćenici, do crte razgraničenja gdje nas međunarodne vojne snage dalje više nisu puštale. Nosili smo 14 križeva s natpisima okupiranih i razorenih 14 župa na Banovini. Bili su to dani zbog kojih je prorok Jeremija napisao svoje tužaljke. Ali ti su dani, braćo i sestre, rodili našu snagu, naš ponos, izgradili su naše zajedništvo, u tim smo danima stradanja naučili što znači prijateljstvo, što je to ispružena ruka prijatelja koji priskaču u pomoć i kako je važno razumjeti tuđu nevolju, više negoli slati samo pomoć, zbog koje su se ljudi znali i posvađati. Ali rekao bih da su sva ta naša zajednička iskustva, upravo ovdje, dragi Siščani, dragi Petrinjci, dragi Glinjani, dragi Kostajničani, rodila naš ponos i naš novi početak. Tu treba pridodati patnje naših ljudi katolika prognanih iz Bosne i Hercegovine, uglavnom iz Banjalučke biskupije, koji su se poslije Domovinskog rata nastanili na području danas Sisačke biskupije. Sve vas, dragi moji vjernici, jednakim kršćanskim osjećajem ljubavi pozdravljam i primam za svoju braću i sestre, svoje suradnike i prijatelje, sjećajući se vaših patnji i nevolja, ali i dijeleći s vama vaše nade. Ne govorim to stoga da pobudim suze i prisjetim vas na stradanja. Govorim to zato da zahvalim tolikim plemenitim ljudima, osobito ovog drevnog i slavnog grada, danas ponovno biskupskog grada Siska, ali i tolikih drugih dragih gradova i mjesta ove ponovno uspostavljene biskupije ali i čitave Domovine koja su pokazala svoju solidarnost i ljubav prema nevoljnicima. Što nas je spasilo i što nas je vratilo natrag u naše domove ili nam omogućilo da imamo dom, što je obranilo našu razorenu domovinu, znate li što je to bilo? Pamti to Sisak i pamtit će zauvijek. Ne, nisu to bili ni malobrojni hrvatski topovi, ni tenkovi, ni još malobrojniji avioni i oružje koje su naši branitelji imali! Bile su to molitve i suze naših baka, naših majki, naših udovica, naše siročadi koja je ostala bez očeva, naših uplakanih roditelja koji su ostali bez svoje djece! Samo vjera čuvala je i sačuvala i ovaj ponosni Grad – koji s pravom nosi ime: Grad hrvatskih pobjeda! – i vjera će ga čuvati i sutra! Želio bih se osobito sjetiti svih poginulih, svih hrvatskih branitelja, invalida, udovica, roditelja poginulih i nestalih, svih koji su dali veliki doprinos slobodi i miru naše Domovine! Poseban pozdrav predstavnicima Hrvatske vojske i policije, te svim udrugama branitelja i Žena u domovinskom ratu! Kad spomenuh „grad hrvatskih pobjeda“, tada bih želio reći kako s povratkom biskupije Sisak treba postati prvenstveno grad hrvatskih duhovnih pobjeda. Ne više u borbi s oružjem u ruci, nego s oružjem u srcu, kako nas uči sv. Pavao: „Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju…Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere… uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.“ (Ef 6,10-17).

Čovjek ne može ovdje u Sisku a da danas ne misli na sv. Kvirina, na mučeništvo prvih kršćana, na obranu od Turaka, na Domovinski rat! Upravo je to već vidio prorok Jeremija. A zapravo u svim tim stradanjima kršćana vidio je patnje samog Sina Božjega! Ali ne samo njegovu muku nego i njegovu pobjedu! Kao da gledamo danas u utješnim riječima proroka Jeremije navještaj ne samo da će se prognanici vratiti na svoja ognjišta, nego i da se nekoć slavna Sisačka biskupija opet vraća u svoj grad. Kao što su djeca Siska imali, mislim lani, neki program koji se zvao i time pozivao: „Vrati se, Kvirine, na svoje zidine!“ Kvirin se doduše nije osobno vratio, jer on je oduvijek bio i ostao u ovom svom gradu da ga čuva i da mu sačuva dušu, ali vratila se u ovaj njegov grad biskupija. Crkva koja je, kao mjesna Crkva, potpuna jer ima sve oznake Crkve: ima pastira koji ju vodi u ime Isusovo, okuplja se na Euharistiji, slavi sakramente, njeguje zajedništvo s rimskim biskupom i s univerzalnom Crkvom. Od danas sva je Crkva Kristova u Sisku! Biskup vam dolazi, dragi Siščani, da vam svima pruži ruku. Nije to samo ruka biskupova, ona je znak da vas ujedno grli i ruka Kristova. Biskup je samo čovjek, ali s njime je sam Gospodin Isus. On vas sve prihvaća, hrabri i poziva da zajedno ostvarimo Zajednicu prijatelja, s Kristom i međusobno. Amen.

NA KRAJU MISNOG SLAVLJA Braćo i sestre, prije završnog blagoslova žrlim iskreno zahvaliti svima vama koji ste sudjelovali u današnjem slavlju. Ne mogu nikako nabrojiti sve zaslužne. Ipak hvala svima u Odboru za organiziranje proslave ponovne uspostave Sisačke biskupije na čelu s predsjednikom gosp. Josipom Ćorićem te podpredsjednikom, župnikom katedralne župe gosp. Antunom Senteom, koji je bio duša čitave ove pripreme. Članovima Odbora: prof. fra Darku Tepertu, Ivanu Hrenu, Nedjeljku Pintariću, Milanu Begiću, Franji Ćuku, Zdravku Novaku, Marku Karači i Mariu Miglesu posebno zahvaljujem. Također hvala đaknima, bogoslovima i sjemeništarcima, hvala redarima koje je vodio župnik Branko Koretić, hvala policiji, vojsci, bolničkom osoblju, mnogobrojnim donatorima i svima angažiranima u ovom događaju. Hvala posebno pjevačkom zboru koji je uvježbala i vodila prof. Jelena Blašković, a na orguljama svirao mag. Robert Jakica, što je sve koordinirao vlč. Mladen Vuk. Bog zna za sve koji su se uložili na ovaj ili onaj način u današnji dan. Hvala nadasve svima na zajedništvu u molitvi, svim neznanim moliteljima, bolesnicima, onima koji se ovom događaju raduju i svoju nadu polažu u ovo djelo koje je Gospodin danas započeo u Sisku. U vaše se molitve preporučujem, braćo i sestre, molim Vašu potporu i za sebe i za Sisačku biskupiju! Neka je hvala Bogu za djelo koje danas učini. Neka nas sve prati svojom milošću i neka nad svima počiva zagovor sv. Kvirina, sisačkog biskupa i mučenika. Pozdravljam sve koji nas prate preko HKR, HR i HTV. Osobito želim zazvati Božji blagoslov na sve vjernike i sve stanovnike naše Sisačke biskupije!