Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Sisak, bazilika sv. Kvirina, 28. ožujka 2023.

„Dragi mladi svećenici, i vi najstariji u svećeništvu, dopustite da vam ponovim sa svetim Ivanom: „Vi ste pobijedili Zloga!“ Budite od onih koji idu u protivnom smjeru. Usudite se ići protiv struje našega dekadentnog društva. Za nas kršćane, protivni smjer nije neko mjesto. Nama je to jedna osoba: Isus Krist, naš Gospodin, naš Bog i naš Otkupitelj. Jedan i jedini. Otkupitelj svijeta. Slijedite njega, On je jedini put koji nas vodi k Ocu i punom ostvarenju vašega svećeništva. To zahtijeva da prihvaćate nositi Križ i primate rado gubitak i prezir svijeta. To zahtijeva da odbacujete svaki svjetski uspjeh i svaku medijsku popularnost. Kod ljudi svijeta, postignuća i medijska popularnost dokazuju nečiju uspješnost. Kod svećenika, iskušenje, Križ jamče da je na pravom putu: na Kristovu putu. Svjetovni uspjeh zatvara dušu u slavu svjetovnu. Tu se srce uhvati u zamku. Postane zatvorenik. Izgubi svu proročku odvažnost. Plaši se kritike sa strane medija. Da bi ga lijepo gledali i radi svoga mira, on poprima njihov rječnik, prihvaća njihove ideologije. Nastoji popraviti ili ublažiti Božju riječ, pod izlikom da ona ako je prenosimo onakvom kakva je izišla iz Božjih usta, neće proći ili neće biti prihvaćena. Živi u strahu da će ga proglasiti fanatikom, nepopustljivcem, rigoroznim, da će doći u opasnost biti osporavan i odbacivan. Tada se svećenik pretvori u ‘komunikatora’ u službi neke ideologije. Znajmo, međutim, da mi nismo tu samo zato da nas vole, nego da mi volimo. Nismo tu da nam se povlađuje, nego da naviještamo istinu. Nismo tu da budemo popularni, nego da služimo. Ako želimo da nam odobravaju, ako želimo biti popularni, spast ćemo na to da više ne vidimo jasno, i ne znamo reći ono što bi nam bila dužnost reći. Moramo naviještati u vrijeme zgodno i nezgodno, istinu koja je Isus Krist i njegovo evanđelje, sviđalo se to ili izazivalo odbacivanje te na nas navuklo mržnju, progone i mučeništvo…“

To su riječi kardinala Roberta Saraha iz njegove knjige „Za vječnost. Razmatranja o liku svećenika“ (KS, Zagreb 2022, 50-51) iz koje bih vam, draga braćo svećenici, danas na naš dan ustanove Euharistije i Svetog reda, želio još donijeti nekoliko misli koje su, držim, korisne za sve nas.

Ovo je bilo razmatranje kard. Saraha nad tekstom sv. Grgura Velikog pape protiv licemjerja. On za svećenike predviđa tri lijeka: prvi je ovaj koji je kard. protumačio, a riječ je o odupiranju da se suobličimo ovom svijetu. Veoma jasno odjekuje kardinalova riječ: „Na Veliki petak Isus je bio vrlo nepopularan.“ (ib., 53)

Mislim da smijem ovdje reći, u skladu s ovim pozivom kardinala Saraha da se mi svećenici odmaknemo od svijeta i ne budemo licemjerni, kako je nemoralno što ovih dana čujemo iz medija, naime, što neki potičari najavljuju da će se boriti da „pravo na abortus“ uđe u Ustav. Zamislite! „Pravo“ na ubijanje djece! Pa kamo je to dospjela naša civilizacija? Zar je moguća budućnost čovječanstva ako ozakoni ubijanje? Sjećam se govora sv. Majke Terezije iz Kalkute na primanju Nobelove nagrade za mir u Oslu 1979. kad je ustvrdila da nema nikakve razlike između ubijanja nerođene djece i ubijanja ljudi u ratovima. Tada je rekla: Tko će spriječiti političare da pokrenu ratove i masovna ubijanja, ako je dopušteno ubiti nevino nerođeno dijete u majčinoj utrobi? Zato želim jasno pozvati naše vjernike da po savjesti ne smiju dati svoj glas takvim kandidatima koji zagovaraju pravo na ubojstvo djece!

Mislim da to trebamo svi osuditi i boriti se za svaki život, svako nerođeno dijete. Moram vam priznati, dragi svećenici, da bih volio da više svećenika sudjeluje u Hodu za život u našem Sisku, koji će ove godine biti 15. lipnja. Da, ovakvi stavovi su za ovaj svijet nepopularni, i svi koji se s njima ne slažu ustat će protiv nas, ali mi moramo naviještati Isusovo evanđelje a ne nastojati svidjeti se svijetu.

Poslušajmo još ove riječi poznatog i cijenjenog Kardinala: „Ako se bojimo naviještati istinu evanđelja, ako smo preplaše ni i plašimo se kritika i napada laicističkog svijeta, ako se sramimo pokazati teška zastranjenja u području nauka i morala i ako se prilagođavamo ovome svijetu, tada padaju na nas kao strog božanski ukor proročke riječi Ezekijelove: ‘Ovako govori Gospodin: Jao pastirima Izraelovim koji napasaju sami sebe! Ne moraju li pastiri napasati stado? Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima gospodarite.’ (Ez 34,2-4). Ti prijekori su teški, ali grijeh je još teži koji bi bio ako mi, slobodno preuzevši obvezu skrbiti oko duhovnog dobra svih, duše gnjavimo osobnim, zbrkanim, dvosmislenim i relativističkim mišljenjima, a lišavamo ih od Boga objavljena i od Crkve prenesena nauka.“ (ib., 207).

„Drugo veliko sredstvo koje nam nudi sveti Grgur jest da otvorimo svoje srce suosjećanju…Predstaviti Krista svećenika znači predstaviti srce koje je sposobno otvoriti se na patnju drugih. Svećeničko srce mora trpjeti s onima koji trpe. Ono se mora opteretiti tim trpljenjem, plakati s onima koji plaču.“ (ib., 54)

„To pretpostavlja treći protuotrov licemjerju: neprekidni polazak od molitve i povrat njoj u djelovanju. Nije riječ samo o tome da se izdvoji vrijeme za molitvu. To je nužno, ali nije dovoljno. Riječ je o tome da se u srcu svakog djelovanja, svakog susreta, redovito uđe u intimnost srca gdje Bog prebiva… Tako odlukom primljenom jedanput u prisutnosti s Gospodinom, i samo djelo mora postati trajna molitva.“ (ib., 55-56)

Možda je osobito nama svećenicima danas prikladna riječ kardinala Saraha o Meditaciji o kršćanskom nauku Johna Henrya Newmana koji je zapisao: „Što znači sve to, Svemogući Bože? Koja li je tu dubina koju mi nismo kadri izmjeriti! Moj Bože, dobro znam da bi bio mogao spasiti nas samo jednom svojom riječi, da sam ne trpiš; ali ti si izabrao da nas spasiš po cijenu svoje krvi. Podižem oči k tebi, žrtvo uspravljena na Kalvariji – a mi možemo dodati: i ustanovljena na Veliki četvrtak na Posljednjoj večeri – i ispovijedam da je tvoja žrtva bila okajanje za grijehe cijeloga svijeta…  Ta se žrtva nije smjela zaboraviti. Nije smjela, nije mogla biti tek puki događaj u povijesti svijeta…“ (ib., 200)

Kardinala Sarah o toj svećeničkoj službi molitve i prinošenja Kristove žrtve u euharistiji kaže: „Prije svakog posla, odmah ujutro, moramo se obratiti Gospodinu svom Stvoritelju i ponizno zamoliti prisutnost Svevišnjega. Prije svakog apostolskog pothvata, ujutro i tijekom dana, ovaj siroti svećenik kakav sam ja mora ući i zaroniti u otajstvo svete euharistije, proslavljene gorljivo, u dugoj kontemplaciji i klanjanju. Ona mala hostija koja nosi cijeli svijet, cijeli svemir i svu povijest čovječanstva, mora postati središte moje egzistencije, život našeg života. Valja nam se predati Bogu kao žrtva i pretvoriti se u hostiju, pustiti se pretvoriti i postati sam Krist.“ (ib., 202-203) On još nadodaje: „Valja proživjeti sav svoj svećenički život kako bi se otkrilo to blago euharistijske žrtve koje nam je Isus darovao da mi sami postanemo euharistija i tako se zaodjenemo Isusom. Samo tada moći ćemo se darovati i mi, poput Krista, ispunivši u cijelosti volju Očevu…“ (ib., 204)

Draga braćo svećenici, na ovaj naš dan, dan ustanove svetog reda, mi se Gospodinu zahvaljujemo za dar našeg svećeništva – u sva tri stupnja: đakonata, prezbiterata i biskupstva – te ga molimo da nam ojača duh služenja, duh molitve i proročki duh da slaveći euharistiju i sami sebe prinosimo Bogu za ugodnu žrtvu, da svjesni svojih slabosti Gospodinu prepustimo svoje ograničene sile da on njima upravlja a sve na dobro naših vjernika kojima smo poslani naviještati i donositi Krista. Amen.