Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski
Homilija na Kvirinovo 2020.
Sisak, bazilika sv. Kvirina, 4. lipnja 2020.
Dragi Vlado, domaći biskupe i nasljedniče sv. Kvirina!
I ostala braćo biskupi!
Poštovani svećenici i bogoslovi, bogoljubni vjernici!
Klanjamo se Svetomu Križu Isusovu, kojemu je posvećena katedrala u ovome gradu. Častimo svetoga Kvirina, biskupa i mučenika, zaštitnika Siska i ove biskupije, i pred ovom njegovom bazilikom molimo ga da nam svojim zaslugama mučeništva isprosi svaki nebeski blagoslov i obilnu milost Božju! Častimo ga i čestitamo mu rođendan za nebo!
Pogled u prošlost. Zađimo malo u povijest prije 1711 godina da se podsjetimo na kršćanske korijene ove naše današnje crkvene svetkovine koja se već 11 godina slavi na razini ove tako starodrevne, a tako pomlađene Sisačke biskupije.
Na razvalinama prastare Segestike, 35. godine pr. Krista, počeo je stasati novi grad s novim imenom Siscia u području Gornje Panonije u okviru Rimskoga Carstva kojemu se prvi car August do 6 godina, tj. 29., svečano zacario. Grad je napredovao ekonomski, vojno, civilno pa i religiozno, tj. kršćanski sve dok ga 350. godine srušio protucar Magnencije nije stao rušiti, ali ne i srušiti. Iz toga razdoblja, tj. od početka kršćanstva do 350. poznat nam je samo jedan biskup, sv. Kvirin, iz Siscije, glavnoga grada tadašnje Savske Panonije, 270.-309. A ne bi vjerojatno ni on, da nije podnio kršćansko mučeništvo. Upravo ta lovorika martirija potaknula je Crkvu Katoličku na njegovo štovanje a znanost povijesnu da ispituje sve do čega se može doći, razlučujući nestvarne legende od stvarnih činjenica, kako bi spomen na toga Kristova svjedoka ostao nezaboravan i čašćen. A da je sv. Kvirin doista postojao i podnio istinsko mučeništvo, dokazom su i dvije hrvatske biskupije: krčka i ova sisačka, koje imaju sv. Kvirina za svoga nebeskoga zaštitnika ili patrona. Čestitke objema! Navedimo i to da su poznata dva sisačka biskupa, sudionika Salonitanskih sabora, 530. i 533. godine, Ivan i Konstancije.
Dioklecijanov uspon. Rimsko je Carstvo u Kvirinovo vrijeme u uzburkanim vodama. Gaius Aurelius Valerius Diocles izabran je 284. za cara, a na ustoličenju u Nikomediji, oko 100 km od Carigrada, 285. godine prozvao se Diocletianus. Vidjevši da su mu ramena malena a bremena golema i da je nemoguće uspješno vladati euro-azijskim prostranstvima i pučanstvima od sto milijuna ljudi od Male Azije na Istoku do Velike Britanije na Zapadu, Dioklecijan Salonitac iz današnjega Solina, odluči 286. uzeti sebi istočni dio, a prijatelju Maksimijanu dati zapadni dio Carstva. I jedan i drugi proglašuju se Augustima – Uzvišenima, najveći naslov u Carstvu. Uskoro, 293. obojica Augusta uzimaju sebi pomoćnike, su-vladare: Dioklecijan Galerija, a Maksimijan Konstancija Klora, koji se proglašuju Cezarima. A da što čvršće međusobno povežu svoje dijelove Carstva, ne uzdajući se toliko u napasničku vlast koliko u naravnu krv, Dioklecijan udaje svoju kćer Valeriju za svoga suvladara Galerija, a Maksimijan svoju kćer Teodoru daje Konstanciju Kloru, koji otpušta svoju ženu Jelenu, majku cara Konstantina. Tako nastaje četverovlađe, ali najveći je među njima apsolutistički Diokletianus, koji se drži političkoga načela Divide et impera – Razdijeli pa vladaj, barem do svoga odreknuća, 305. godine.
Stanje kršćana. Na Zapadu pokrajinski crkveni sabor u Elviri u Španjolskoj oko 300. godine prikazuje vjersko stanje tamnim bojama: brojni se kršćani odriču vjere u pravoga Boga i prihvaćaju čašćenje drvenih kumira; kršćanski se moral rastače, obitelji raspadaju, supruge se, ostavljene od muževa, preudaju. U jednom pismu sv. Jeronim navodi primjer kako je kao tajnik pape Damaza naišao na jedan spis u kojem stoji da je u nekom zaručničkom postupku za vjenčanje nova mladenka do tada napustila 22 muža, a taj njezin novi mladoženja preživio do tada 20 žena. I sada bi im ta nova ženidba bila, ne znam koja po redu.
Povjesničar Euzebije (265.-340.), biskup cezarejski, u svojoj Crkvenoj povijesti izvješćuje kako se živjelo na Istoku: Doktrinarno udarili biskupi na biskupe, narodi na narode, svađe se i pobune množile, prijevare i podvale raspirivale, samo se čekala kazna Božja! Nije ni ona izostala. Car je Dioklecijan kao najveću opasnost vidio kršćane koji mu osvajaju Carstvo, naučavajući neko drugo Božanstvo, Krista Isusa, a ne Cara rimskoga, koji se proglasio dominus et deus – gospodin i bog! I zato 303. izdaje prvi dekret: crkveni se sastanci zabranjuju, crkve se sa zemljom sravnjuju, svete se knjige spaljuju, a kršćane nagoni da se idolima klanjaju! I čudiš se kako u tolikoj vatri nije očuvano više crkvenih dokumenata iz prvih stoljeća. Ali kako se nije moglo kršćane lako ukloniti, jer što ih više srpom žanju, oni to bolje klasaju, objavljuje se iste 303. godine i drugi carski edikt: pod kaznom smrti, svi kršćani moraju žrtvovati idolima, napose biskupi, odričući se Krista. I tako otpoče ne samo mučiteljski progon, nego pravi mučki pokolj.
Kvirinov bijeg, uhićenje i svjedočenje. Taj je progon zahvatio i našega Kvirina, biskupa grada Siscije. Nakon pokušaja uzaludna bijega, uhićen je godine 309., pod vlašću cara Galerija (305.-311.), naredbom predstojnika Savske Panonije Maximusa. Na suđenju kao da pratimo ovakvo preslušanje i svjedočenje:
Predstojnik Maximus: Jesi li ti Quirinus?
Biskup Kvirin: Jesam. Ja sam Quirinus, episcopus ovoga grada Siscije.
Maximus: Čuo sam da si bježao od rimskih vlasti. Zašto i kamo?
Quirinus: Bježao sam jer je i naš Gospodin Isus, od svoga rođenja do svoga raspeća, svaki put umaknuo svojim neprijateljima dok nije došao njegov čas. On je i nama rekao: Ako vas progone u jednome gradu, bježite u drugi (Mt 10,23).
Maximus: Pa jesi li samo to zapamtio iz Evanđelja?
Quirinus: Zapamtio sam ja, čestiti Predstojniče, i drugih Isusovih božanskih izreka i vidim da je sada došao moj čas: da nas privodite na sudove radi imena Njegova, ali da se ne bojimo što ćemo na sudu govoriti (Mt 10,18), jer će nam to Duh Sveti nadahnuti, i, ako ustrajemo, čeka nas život vječni na nebu.
Maximus: Kvirine, ne pričaj mi mitove! Optužuju te da ne častiš Cara?
Quirinus: Ja poštujem i častim cara, kao što blaženi apostol Petar napisa: „Boga se bojte, kralja častite“ (1 Pt 2,17). Ja se cara Galerija ne bojim, ali ga poštujem. I kada bih ga večeras susreo, ja bih ga počastio svečanom večerom i uljudnim razgovorom. Ali ne častim cara klanjanjem koje se dolikuje Kristu Isusu, Sinu Božjemu, niti mu palim tamjana, kao što ga palim Bogu jedinomu.
Maximus: Je li taj tvoj Bog, zvani Isus, išta govorio o bičevanju?
Quirinus: Jest. Gospodin Isus – klanjam mu se svim bićem svojim! i duboko se nakloni – govorio je da će nas neki predavati vijećima i po svojim nas sinagogama bičevati i da će nas pred predstojnike i kraljeve voditi poradi imena Njegova (Mt 10,17-18). Njega su bičevali, i nas će bičevati. Nije učenik nad Učiteljem!
Maximus: U redu, ispunit ćemo proročanstvo toga tvoga Isusa i malo te propustiti između bičeva. A čuo sam da je taj Isus navodno rekao: Ako sablazniš drugoga, bolje bi ti bilo da ti se teški kamen sveže oko vrata i potoneš u dubine mora. Ti sablažnjavaš sve nas što se ne klanjaš Caru kao što se klanjaju i pale tamjan toliki tvoji svećenici i vjernici.
Quirinus: Ja i odavde pozivam svoje svećenike i vjernike da ne pale idolima krijesa, nego da se klanjaju samo Bogu Stvoritelju i Spasitelju! Isus je rekao: „Tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku” (Mt 18,6). Isus je onaj kojemu se klanjamo i ne želimo sablazniti nijednoga od najmanjih koji u njega vjeruju.
Maximus: Naći ćemo ti mlinski kamen i objesiti ga oko vrata umjesto toga križa da vidimo hoće li te tvoj Isus spasiti da isplivaš.
Quirinus: Čestiti Predstojniče, Isus nam je zajamčio: i kada nas s mlinskim kamenom u dubine rijeke potopite, i kada nas kao zlikovce na pravdi Boga bičujete, i kada nas kao razbojnike na križ razapnete, opet nam ništa ne možete, jer Golgota nije naša sramota, nego Isusova zora uskrsnuća! I naša! Predstojniče Maxime, ti radi svoj posao, ja ti od srca opraštam – u tvojim sam lancima, ali u Božjim rukama!
Nakon tri dana Kvirin je poslan u Sabariju, današnji Szombathely u Mađarskoj, glavni grad tadašnje Prve Panonije, nadređene Savskoj Panoniji. predstojniku Amanciju, s porukom: Quirinus episcopus zaslužuje utapanje s mlinskim kamenom o vratu – Demergatur! Nakon što ga je Amancije ponovo pokušao nagovoriti da se odrekne vjere u Krista, ali uzalud, osuđen je na smrt utapanjem. Kvirina su na most doveli, vezana s mlinskim kamenom o vratu, i bacili u rijeku Perint. Bilo je to na današnji dan, 4. lipnja godine 309. Kristove ere.
Nakon što su mu tijelo izvadili iz vode, sabarijski su ga kršćani časno pokopali.
Onima koji su ga počeli častiti, nisu nedostajala čudesa.
Između svršetka 6. i početka 7. stoljeća, kada je barbarsko stanovništvo već bilo napalo Panoniju, papa Grgur Veliki (590.-604.) naredio je da se tijelo mučenika Kvirina prenese u Rim u baziliku sv. Sebastijana.
Poruke. Braćo u biskupstvu i svećeništvu, poštovani vjernici!
Poruke s ovoga dana i slavlja sv. Kvirina, zaštitnika i Siscije i Siska, pretvaramo u molitve istomu zaštitniku da nas kod Svevišnjega preporučuje:
– Mi se kršćani klanjamo samo Bogu svemogućemu, a ne klečimo ni pred kakvim „božanstvima“ ovoga svijeta, ni osobnim ni drvenim. Razlučujemo i poštujemo da se Bogu daje Božje, a caru carevo. Zaštitniče Kvirine, spomeni nas pred Bogom i isprosi nam duhovnih kandidata, i svećeničkih i redovničkih, koji će se pravo klanjati Bogu, u duhu i istini!
– Naš vanjski izraz opsluživanja Božjih zakona jest poštovanje Boga mišlju mozga, osjećajem srca i govorom jezika te priznajući bogoštovnim činom i Ime i Dan Gospodnji. Mučeniče Kvirine, izmoli nam od Boga svjetla i snage!
– Roditelji su nas svojom ljubavlju najviše zadužili u našem odrastanju i odgoju, zato njima najveću dugujemo zahvalnost brinući se za njih u njihovim teškim danima, a ako su preminuli, moleći se za njihove duše. Blaženi Kvirine, sve nas preporuči Božjemu milosrđu!
– Kršćani se žene kao i ostali ljudi, i djecu rađaju, ali djecu ne odbacuju ni prije ni poslije poroda! Ili nisu kršćani! Sv. Kvirine, zagovaraj nas da budemo pravi kršćani koji vole i svoj i tuđi život, brinu se za obitelj, žrtvuju za domovinu!
– Za protunaravnu Sodomu ne znamo drugoga imena osim Sodome, ni za oholi Babilon osim Babilona. I ne želimo opsluživati njihove perverzne deklaracije, konvencije i rezolucije koje su protiv Božjega zakona o životu i ljudskom zajedništvu. Sv. Kvirine, štiti svojim zaslugama naše školarce, mlade, obitelji, vojnike, radnike, predstojnike i upravitelje!
– Poštujemo imovinu i ime drugoga: ne gradeći život na krađi i laži, nego na pravdi i istini. Sv. Kvirine, prenesi naše ponizne i žarke molbe Bogu za kojega si mučenički položio život svoj!
– Boraveći na ovome kršćanskom sisačkom tlu, koje je bilo i Kvirinova domovina prije 17 vjekova i naša domovina danas, živimo kao došljaci i prolaznici čuvajući svoj moralni i nacionalni identitet, očekujući pravu domovinu na nebesima. Sv. Kvirine, po tlu zemljače, po vjeri svjedoče, pomozi nam doći u nebo pa makar se stalno oboružavali strpljivošću Krista trpećega!
– Ne želimo se suobličavati duhu i mentalitetu ovoga svijeta – požudi tijela, požudi očiju i oholosti života – a želimo djelovati u svijetu po zapovijedi Gospodnjoj, boreći se za kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Sv. Kvirine, čuj naše iskrene molbe i prenesi ih na prijestolje Božje!
– Kao što je duša u tijelu, tako i mi kršćani moramo biti u ovome društvu, kojemu želimo služiti a ne od njega krasti. Jer znamo da je blaženije davati nego primati. Bog nas je postavio na takav položaj odakle nam nije dopušteno uzmicati pa ni po cijenu života! Mito stvara izdajnike, a muka mučenike. Sv. Kvirine, mučeniče u rijeci Perintu, pomozi nam, tako ti Mučeništva tvoga!
Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka (1 Iv 2,17). Kao kršćani, ne želimo prolaznih požuda, želimo vršiti volju Božju!
Zato hoćemo Boga za Oca svoga! Hoćemo Krista za Kralja vijek!