Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem slavlju ekumenskog hoda Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Sisačka katedrala, 20. siječnja 2019.

Čit.: Pnz 16,11-20; 1 Kor 12,4-11; Iv 2,1-12

Draga braćo i sestre,

Sve vas pozdravljam, a osobito srdačno predstavnike kršćanskih Crkvi: o. Kirka Velinski, protojereja Makedonske pravoslavne Crkve i g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve. Otac Kirko je iz Zagreba i moj je dugogodišnji prijatelj. U ovo vrijeme prije točno godinu dana posjetio me kao pratnja episkopa Pimena koji se brine za vjernike MPC u Europi, pa tako i u Hrvatskoj. Gospodin Krešić pak je već prošle godine bio s nama u ime Evangeličke Crkve budući da gđa Elina nije mogla biti nazočna, a ne može ni ove godine, ali je obećala da će njihova Crkva u Kutini sljedeće godine biti domaćin naše ekumenske molitve.

Zahvaljujem svima koji se uključuju u ovu važnu djelatnost Crkve, molitvu za jedinstvo svih kršćana, osobito našem povjereniku za ekumenizam i međureligijski dijalog u Sisačkoj biskupiji župniku Branimiru Motočiću.

Sveti Otac papa Franjo istaknuo je na početku ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo: „I ove smo godine pozvani moliti kako bi svi kršćani ponovno bili jedna obitelj, u skladu s božanskom voljom koja želi ‘da svi budu jedno’. Ekumenizam nije fakultativan… Nakana je da dozrije zajedničko i složno svjedočenje u promicanju istinske pravednosti i u podupiranju najslabijih, dajući konkretne, primjerene i djelotvorne odgovore“.

Ove godine tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana sastavili su kršćani iz više Crkvi i kršćanskih zajednica u Indoneziji. Oni su u toj mnogoljudnoj zemlji s 265 milijuna stanovnika manjina među islamskom većinom: 10% prema 86%. I uzeli su geslo iz Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (Pnz 16,20a).

Pravednost je velika težnja svih naroda i svih ljudi jer neprestano na ovaj ili onaj način mnogi doživljavaju različite nepravde. Naš je blaženi Alojzije Stepinac rekao, i to mu piše na grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo!“ To i svi mi trebamo slijediti.

Kad sam već spomenuo blaženog Alojzija, držim kako se njemu još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz Drugog svjetskog rata, mada je jasno dokazano da se on protiv njih snažno, dapače najsnažnije od svih borio, da je spašavao upravo najslabije, kako kaže Papa, jer je bio nošen Kristovom ljubavlju. No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji  nisu braća istine? No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.

Mi smo prošle godine slaveći 120. godišnjicu Blaženikova rođenja i 20. godišnjicu od njegove beatifikacije podigli pred našom katedralom spomenik koji ga prikazuje kako nosi križ, a uz njega dvoje djece. Znak je to kojim je umjetnik htio prikazati njegovo trpljenje ali i činjenicu da je Crkva, upravo na zauzimanje našeg svetog Blaženika, sve činila da prihvati, nahrani, liječi, udomi i tako spasi pretežito kozaračku, dakle srpsku djecu u Drugom svjetskom ratu baš ovdje u Sisku. Ali i o tome se šire, i ne prestaju, laži koje podupire i jedna službena kršćanska Crkva, pa čak od prošle godine i naša država! Jedan episkop krajem prošle godine (4.12.2018.) govorio je u Europskom parlamentu u prilog toj laži kako su u N.D. Hrvatskoj postojali logori za ubijanje djece. To je velika nepravda i zato se moramo moliti, da Bog rasvijetli pameti svim ljudima, osobito kršćanima da ne šire neistine, da ne budu nepravedni, da i naš Grad i naša država odbace neistine i založe se za istinu i pravdu.

U Sisku je 30. studenoga 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942.-1943.“, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

U Priopćenju s tog simpozija stoji: „U Sisku nikada nije dokazana namjera izdvajanja kozaračke izbjegličke djece, njihovo smještanje u udaljene objekte na osami, već je štoviše pokušan njihov integritet u gradski život, iako je to posredno izazvalo epidemiju takvih razmjera da su gradske škole morale biti zatvorene. U 4 gradska objekta Prihvatilišta (Sokolana, samostan sv. Vinka, Reissovo skladište, škola u Novom Sisku) koja su međusobno bila u neposrednoj blizini, pomoć su pružale stalno prisutne djelatnice Crvenoga križa Hrvatske, časne sestre i volonterke Ženske ustaške loze, uz dio žena koje su bile lišene slobode te prebačene na rad u prihvatilišta. Mortalitet je bio iznimno velik u prvim danima prihvata djece, no do kraja 1942. sveden je na pojedinačne slučajeve. Neka od izbjegličke djece, koja nisu kolonizirana u samome Sisku i okolici, ostaju u samostanskim prostorijama sv. Vinka do kraja rata. Većina od 6000 djece spašena je, unatoč katastrofalnim prognozama liječnika koji su zaprimili djecu i prognozirali mortalitet od 90%. Forenzička istraživanja dala bi precizne podatke o tim događajima.

Uz opću neimaštinu i glad, preuzimanje brige za tzv. kozaračku djecu, bio je pothvat nevjerojatne kršćanske uljudbe i velikoga srca koje su Siščani pokazali kroz humanitarno djelovanje u Velikom ratu, Drugom svjetskom ratu, Križnom putu i Domovinskome ratu. Rijeke izbjeglica i prognanika prošle su ovim gradom, a za neke od njih on je postao i dom. Građani Siska ponosni su na svoju emociju, na svoju humanost i kada su prilike nehumane te na pijetet iskazan žrtvama ratnih stradanja na ovome području.“ Dakle, možemo reći da je znanstveno dokazano kako u Sisku 1942. i 1943. ne samo da nije bilo nikakvog ubijanja kozaračke djece, nego upravo suprotnu: djecu se prihvaćalo, hranilo, liječilo, drugim riječima spašavalo premda su uvjeti bili neljudski i mnogo ih je od bolesti umrlo, no neprestano ponavljanje laži da su u Sisku djeca ubijana, predstavlja flagrantno nijekanje istine, pokazuje samo zle namjere i prelazi svaku mjeru ne samo kršćanstva nego i ljudskosti!

Jednako tako, kao što se lažno govori o tzv. logoru za djecu u Sisku, još je uvijek prisutna u našem društvu još veća laž o logoru u Jasenovcu čiji se broj žrtava ne samo deseterostruko ili stostruko povećava, nego i tisuću puta umnožava. Pitamo se do kada će naš narod biti talac tih lažnih mitova, i kada će već jednom – u ime pravednosti i istine – i vjerske i civilne institucije početi težiti za pravednošću, govoreći i šireći samo i jedino istinu.

Rekao bih da je pravednost način kako se provodi istina u djelo. Najprije valja tragati za istinom, a kad ju se nađe, treba je provesti i to je pravednost. Npr. kad se nekoga optužuje za neko djelo, to prvo treba dokazati, a kad se ustanovi istina slijedi pravda koja znači ili kaznu za počinjeno zlo ili slobodu za počinjeno dobro. Pravednost je dijete istine i nije moguće provoditi pravdu bez istine. Dakako, i bez ljubavi jer onda bi pravednost bila kruta i neljudska.

Poslušali smo Riječ Božju.

Prvo čitanje iz Knjige ponovljenog zakona, što je i temeljni tekst ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo, poziva na radost. Prije negoli su Židovi ušli u obećanu zemlju koju im je Bog darovao, obnovili su svoj Savez s Bogom. Dakle, ovo je tekst o svetkovanju Saveza, koji poziva da se narod okupi u Hramu te da se vesele svi ukućani, služinčad, došljaci… Potrebno je vratiti duh zajedništva i slavlja, no s tim je povezana i pravda. O toj povezanosti jedinstva i pravde sveti tekst kaže: „Ne iskrivljuj pravde, ne budi pristran; ne primaj mita, jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih. Teži za samom pravdom!“

Znamo da je naš Gospodin proglasio: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“, kao i: „Blago progonjenima zbog pravednosti jer njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10)

Pravednost je dakle visoko postavljen zahtjev bez kojeg nije moguće jedinstvo ni među ljudima ni među kršćanima. Bez pravednih odnosa ne će biti moguć ni suživot odnosno tolerantno ponašanje među kršćanima, a kamoli jedinstvo svih kršćana.

I sveti Pavao u poslanici Korinćanima govori o jedinstvu. On kaže da je različitost u kršćanskim zajednicama dar Duha Svetoga. To su različite službe, ali jedan te isti je „Duh koji dijeli svakome napose kako hoće“. Ne mogu, drugim riječima, imati svi iste darove niti su svi jednaki u svojim običajima, obredima, tradicijama, kulturi, ali svima je jedina te isti Duh Sveti koji nas ujedinjuje, koji daje svakome darove koji trebaju biti sredstvo da se po njima izgrađuje Tijelo Kristovo. Jer ako te različitosti ne bi koristile zajedničkom dobru nego bi dijelile i svađale ljude, to ne bi bio znak Božjeg Duha nego zlog duha.

Izvještaj svetog Ivana evanđelista o svadbi u Kani Galilejskoj govori nam kako naš Gospodin Isus Krist svojom božanskom moći pretvara vodu u snažno vino, koje je znak ljubavi. Marija, Isusova majka, prva zapaža nevolju siromašnih mladenaca i Gospodinu kaže: „Vina nemaju“. No, ako u vinu vidimo znak ljubavi, ona zapravo kaže: Ljubavi nemaju. To je rekla za mladence u Kani, ali to ona kaže i za nas, koji smo se ohladili u ljubavi prema Isusu  i jedni prema drugima. To treba Isus preobraziti, tu ne-ljubav pretvoriti u ljubav, tu našu malaksalost i umornost u snagu i strast.

Molimo se, braćo i sestre, danas na ovom našem ekumenskom slavlju za pravednost koja je temelj ljubavi i mira. Sv. Ivan XXIII. papa napisao je 1963. u enciklici „Pacem in terris – mir na zemlji“ da je pravednost – uz istinu, ljubav i slobodu – temelj mira. U tom smislu možemo reći i da je pravednost temelj dijaloga, i ekumenskog dijaloga, da bi on bio iskren, istinit i u pravoj kršćanskoj ljubavi.

Stoga neka nas sve prodahne Duh Isusov, Duh Sveti i neka nam istina i pravednost bude na srcu, neka se na pravednosti temelje naši međusobni odnosi koji samo tako mogu biti odnosi poštovanja, ljubavi i mira. Amen.