Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Dan susreta kršćanskih pokreta, zajednica i udruga s područja Sisačke biskupije

Sisačka katedrala, 16. listopada 2016.

Danas, 16. listopada, ne možemo a da se ne spomenemo čak 4 važnih godišnjica koje su povezane s našom nedavnom prošlošću, ali i sadašnjošću: naime, na današnji dan 1978. dogodila su se dva sudbonosna događaja – u Rimu je taj dan izabran krakovski nadbiskup Karol Woytila za papu Ivana Pavla II., a isti je dan u Parizu ubijen Bruno Bušić, hrvatski rodoljub, novinar i književnik, ubila ga je komunistička tajna služba, kao i tolike Hrvate koji su smetali ondašnjem režimu – bilo je to dakle, prije 38 godina; a prije 25 godina, tj.16.listopada 1991.ubijen je legendarni branitelj Vukovara general Blago Zadro, a isti dan je u Glinskom Novom Selu masakrirano 32 Hrvata, civila, od kojih je najstariji imao 83, a najmlađa djevojka 15 godina.

Papa, danas sveti Ivan Pavao Drugi, bio je veliki prijatelj nas Hrvata i njemu mi puno dugujemo jer se u teškim i presudnim vremenima zauzeo za nas i pomogao nam da dođemo do slobode i svoje neovisnosti; mučenik Bruno Bušić na neki je način simbol svih ubijenih Hrvata za svoju domovinu, u borbi za istinu i slobodu svoje zemlje; njemu su pridruženi i toliki ubijeni kako u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, tako osobito u Domovinskom ratu, kao što su to i naše civilne žrtve iz Glinskog Novog Sela, a i tolike druge ne samo na području Sisačke biskupije, nego i čitave naše Domovine. A Blago Zadro, heroj Domovinskog rata, predstavlja hrabrost naših branitelja, onih koji su bili spremni žrtvovati se za istinu, Domovinu i njezin mir. Zahvaljujemo Bogu za te primjere naše vjere, hrabrosti i domoljublja, za sve žrtve koje su ugrađene u slobodu naše Domovine.

Braćo i sestre, pripadnici više duhovnih zajednica, udruga i crkvenih pokreta u našoj Biskupiji! Vi svjedočite kako je neophodna duhovna dimenzija u našoj Crkvi i u našem hrvatskom društvu. Vi također svjedočite da su u Crkvi vjernici laici važni i da je potrebno vaše zauzimanje za život vjere da bi se tako neprestano obnavljala kako Crkva tako i društvo.

Danas nam Gospodin u Evanđelju daje pouku o molitvi. I mnogi su laički pokreti i zajednice zapravo molitveni pokreti i zajednice. Mogli bismo reći da je kroz njih posebno, od Drugog vatikanskog sabora, Božji narod otkrio vrijednost i važnost molitve. Zato je dobro poslušati i današnju Gospodinovu pouku o molitvi. Krist Isus uspoređuje Boga sa sucem koji je gluh na potrebe ljudi, ali jednoj udovici ipak izlazi u susret zato što mu dodijava. I zaključuje: „Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu.“ (Lk 18,6-8). Bog je neusporedivo bolji od nepravednog suca, ali i on uslišava one koji su ustrajni i koji time pokazuju koliko im je stalo do onoga što od njega traže. Tako nas je Gospodin dakle potaknuo na ustrajnu molitvu.

Drugo, vidimo u prvom čitanju kako molitva pomaže Židovima u borbi s poganskim narodima, konkretno s Amalečanima: kad Mojsije drži ruke uzdignute na molitvu, Židovi pobjeđuju, a kad ruke spusti, pobjeđuju Amalečani. Na kraju su Židovi pobijedili jer su Mojsiju ruke pridržavali Aron i Hur. Očito su svoju pobjedu Židovi pripisivali molitvi i potpori koju je Mojsije izmolio od Boga. Doista, kad je najteže, svi vapimo Bogu i molimo: Bože, pomozi! A Bog je dobri i milosrdni Otac koji nas neće ostaviti bez svoje pomoći i prisutnosti, premda neće baš uslišiti onako kako to mi očekujemo. Zato molitva odgaja i našu volju da se ona uskladi s Božjom voljom. U molitvi Očenašu Isus nas je poučio da Boga molimo: budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji! Zapravo Boga ne molimo nikad da on promijeni svoju nakanu i odustane od svojih nauma, već da mi promijenimo svoju volju i uskladimo ju s njegovom.

U Drugoj poslanici svetog Pavla Timoteju Apostol nas upozorava na važnost Svetoga Pisma: „Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.“ (2 Tim 3, 14 – 4, 2) Čitati i razmatrati poruku Biblije, osobito Novi zavjet i na prvom mjestu četiri Evanđelja treba biti svakom kršćaninu neprestani i svakodnevni izvor njegovih nadahnuća, susret sa samim Bogom i njegovom Riječju.

Članovi crkvenih zajednica, udruga i pokreta je doista se hrane Riječju Božjom i u tome trebaju prednjačiti svim vjernicima. To i jest bitna zadaća crkvenih zajednica da predvode čitavu Crkvu i svim vjernicima dozivaju u pamet ono bez čega Crkva ne bi bila Crkva, a to su: molitva, karitas, ljubav prema bližnjemu, zajedništvo, prijateljstvo. Također te su zajednice pozvane na usku suradnju sa svećenicima i biskupom, jer bez vodstva sami vjernici ne mogu sigurno ići putem Božjim, nego samo u zajedništvu i u međusobnom povjerenju.

„Nije li borba život čovjekov na zemlji?“, pita se pravedni Job (Job 7,1).  U povezanosti borbe  Židova i Mojsijeve molitve mogli bismo pomisliti da je to neka militaristička poruka, da se trebamo i mi spremiti na rat. Ali naš Gospodin nas poziva na upornost u duhovnom boju, u molitvi koja donosi duhovnu pobjedu.

Kad bih pokušao parafrazirati predavanje našeg današnjeg gosta prof. Krunoslava Novaka, on je govorio o našoj riječi, gradimo li njome međusobne mostove ili zidove, tj. stvaramo li zajedništvo ili podjele među ljudima. Dakako, pozvani smo na gradnju međusobnih mostova. Naše riječi sposobne su to činiti samo ako su nadahnute Božjom Riječju, ako nam ih daje sam Duh Sveti.

Molimo zato Duha Svetoga da nas osposobi za duhovne borbe, da poput naših heroja i mučenika, žrtava rata, ali i svetaca, neprestano u povezanosti s Bogom u molitvi na zemlji izgrađujemo zajedništvo i zadobimo na nebu pobjedu vječne slave. Amen.