Mons. Vlado Košić, sisački biskup
HOMILIJA NA 18. NEDJELJU KROZ GODINU, DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI TE DAN HRVATSKIH BRANITELJA
Lekenička Poljana, župa Lekenik
5. kolovoza 2012.
Poštovana i draga braćo i sestre, poštovani branitelji i dragi domoljubi!
Rado sam se odazvao na Vaš poziv da danas s vama slavim ovu misu zahvalnicu za Dan pobjede u Domovinskom ratu. Želim vam svima čestitati ovaj veliki dan za našu Domovinu – kojim slavimo pobjedu, ujedno je to i dan zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Naša je danas uistinu velika dužnost reći hvala i Bogu i ljudima koji su se borili za slobodu Hrvatske.
Zar i Bogu? Mnogi to danas više ne prepoznaju, ne vide i ne žele vidjeti: da je pobjeda u Domovinskom ratu, koju danas slavi naša Hrvatska, ne samo plod borbe i hrabrosti naših hrvatskih branitelja, kojima za tu požrtvovnost treba trajno iskazivati beskrajnu zahvalnost, nego i – dar Božji. Sjećam se vrlo dobro, jer sam i sam kao župnik Petrinje i Hrastovice sa svojim župljanima proživljavao te dane, kako je jednom nakon Domovinskog rata kardinal Franjo Kuharić rekao da su se u tom ratu za naš narod dogodila tri čuda: jedno je što je Hrvatska uopće opstala kao i zemlja i postala samostalna država; drugo je, rekao je on, što su Hrvatsku priznali i oni koji ju nisu željeli; i treće je čudo, rekao je sluga Božji pok. kardinal, što se Hrvatska obranila premda nije imala čime, ali naši su ljudi, i osobito branitelji imali samo veliko i hrabro srce i želju da se stane na kraj nepravdi i izbori sloboda. I pobijedili su, zapravo smijemo to reći: pobijedili smo, pobijedili smo svi zajedno. I oni koji su se borili, i oni koji su za njih molili, pobijedila je čitava Hrvatska. I to s krunicom u ruci ili oko vrata, s velikim pouzdanjem u Boga i sva ujedinjena oko jednog cilja – osloboditi se osvajača i zadobiti ponovnu slobodu. Svi, koji smo to proživjeli, sjećamo se tih dana s posebnim osjećajima zahvalnosti i ponosa.
Današnja čitanja možemo tumačiti upravo u tom smislu:
Prvo – iz Knjige Izlaska – govori o Božjoj brizi za svoj izraelski narod koji je Bog čudesno izveo iz egipatskoga ropstva. Narod se na putu kroz pustinju bunio mrljajući protiv Mojsija i Arona: „Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!“ Kao da u ovim riječima naroda koji je oslobođen ropstva, ali još nije došao u zemlju obećanja, čujemo i mi danas one koji rogobore protiv slobodne nam Domovine, obezvrjeđuju branitelje koji su ili poginuli ili izgubili svoje zdravlje žrtvujući se za Domovinu. Ali Bog svojih ne ostavlja, Bog čudesno hrani svoj narod, dajući mu manu u pustinji. A nas? Nas Bog hrani svojim Sinom u Euharistiji. Upravo je Njegova prisutnost bila i jest presudna za obranu i opstojnost naše Domovine. Bog prisutan među nama u Euharistiji, onaj koji hrani naše duše, koji nas odgaja za dobro, koji nam govori da ne mrzimo niti se osvećujemo, da ljubimo i neprijatelje i da se naučimo opraštati.
O tome govori Evanđelje i Isusov odgovor Židovima, koji nakon čudesnog umnoženja kruha, traže: „Daj nam uvijek toga kruha!“ A Isus im reče: „Ja sam kruh živi. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada!“ Zapitajmo se danas, braćo i sestre, koliko se mi hranimo Kruhom živim, a koliko nas hrane razni samozvani hranitelji koji zapravo ne hrane nego truju naše duše i naše umove sijući laži, govoreći neistine, poluistine te potiču malodušnost u narodu. Osobito je to pogubno za mlade. Stoga je silno važno što ćemo mi stariji, koji smo svjedoci tih događaja, prenijeti mlađim naraštajima. A onda, važno je i kako ćemo mi o tome mladima pripovijedati, s kojim osjećajem za istinu i pravdu. To ovisi zapravo o tome koliko mi vjerujemo Kristu i koliko on jedini hrani naše duše, formira naše stavove, svojim svjetlom obasjava događaje i nas same i našu prošlost, sadašnjost i budućnost. To mu trebamo dopustiti i bit ćemo istiniti svjedoci.
Sv. Pavao u Poslanici Efežanima kaže – ono što bismo i mi morali danas čuti: „Braćo, ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što žive pogani – u ispraznosti pameti njihove… Odložiti vam je prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga vode varave požude u propast, a obnavljati se duhom pameti svoje i obući novog čovjeka po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.“
Kako je to lijepo rečeno: obući novoga čovjeka u pravednosti i svetosti istine! Razumijemo li mi to?
Dok pogani žive „u ispraznosti svoje pameti“, mi koji smo „u Kristu“ pozvani smo živjeti novim životom, životom „pravednosti i svetosti istine“. „Pravednost“ o Domovinskom ratu je u tome da se prizna kako je naša zemlja bila žrtva brutalne ratne agresije! Inače nema poštivanja „svetosti istine“ ako se neprestano ponavljaju teze o „sukobljenim stranama“, a ne kaže se kakav je teror desetljećima provodio nad našim i to osobito vjerničkim narodom, sve dok nam se Bog nije smilovao i izveo nas iz tog ropstva u slobodu!
Pogani dakako žale što su se razotkrile laži – jer oni su dobro živjeli na njihovim krilima! Pogani žale što su izgubili svoje povlastice i nisu više u položaju da zavode čitav narod vladajući njime lažima i prijevarama. Kao Egipćani koji su Židove četiri stoljeća držali u ropstvu. Ali ne samo Egipćani – jer i među Židovima bilo je puno onih koji su se odvratili od vjere u pravoga Boga i priklonili se faraonu, vjerujući da će ih on držati vječno u ropstvu pa ne samo da nisu pomagali svome narodu da se oslobodi, nego su s Egipćanima tlačili dušu svog vlastitog naroda. Oni su u pustinji širili malodušnost i prekoravali Mojsija zašto ih je izveo iz Egipta. Tako se to i danas događa u Lijepoj našoj. Odakle se to može zaključiti? Pa upravo po tome što i sada ti zavodnici i izdajice i dalje govore i rade, kako se uzdižu i ustoličuju u svojoj pakosti i prijeziru prema svemu što je hrvatsko i katoličko. Ali Bog gleda na siromahe i neće im uskratiti svoje vodstvo i svoju naklonost. Ako su hranitelji lažima organizirani i aktivni, toliko je još puno više djelatan Bog koji svoj narod hrani Kruhom živim, prosvjetljuje istinom i iskorjenjuje nepravdu i tamu iz ljudskih srdaca.
On neka nam blagoslovi Domovinu, za koju mu danas ovom svetom Misom zahvaljujemo! On neka čuva naše branitelje da budu neprestana opomena svim „poganima“ što je prava istina našeg pravednog obrambenog Domovinskog rata! On neka svima nama nadahne misli istine, pravednosti i hrabrosti u borbi za sve što je dobro i plemenito, neka nas vodi u požrtvovnosti da se ne uplašimo i ne odustanemo od napora da učinimo sve kako bi našim bližnjima bilo bolje, da djeca naša i mladi žive u miru, da bude više radosti i optimizma, da u našim dušama vlada samo ono što je čestito i sveto! Ali zato se valja boriti. Jer nitko nije pobijedio – rekao je već sv. Augustin – a da se nije borio.
Dajmo danas sveti zavjet kako nećemo nikada izdati ni Gospodina našega Isusa Krista, koji je jedina naša prava hrana, Kruh živi koji nas hrani i uzdržava u dobru te vodi prema cilju našega životnoga puta; nadalje, da nećemo izdati niti naše Domovine, našu pravednu i istinitu borbu za mir i dobro, naše branitelja i našu slobodu!
Pokojni ratni ministar rekao je jednom u Domovinskom ratu da mi taj rat moramo dobiti – inače nas neće biti. I pobijedili smo. A danas? Gdje je taj ponos i taj sjaj u našim očima, gdje je zahvalnost Bogu i radost zbog zadobivene slobode i mira? Također gdje je ta svijest da je to Božji dar, dar za koji trebamo biti trajno Bogu zahvalni!
Sigurno, danas 17. godina poslije oslobođenja, postoji u mnogim dušama razočaranje nad ljudima i stanjem u našoj Domovini. Ali mi vjernici ne smijemo odustati od pravedne borbe, ne smijemo se umoriti da ne nastavimo istu tu borbu koju su vodili naši branitelji, dakako na drukčiji način, za slobodu naše Domovine, za njezin napredak i budućnost, za šansu mladima i za život bez laži i bezakonja, krađa, korupcije, pokvarenosti i nasilja, bez nepravdi i svakog zla koje i dalje vreba, ali koje se mora i može pobijediti – jer pobjeda je Božja! Samo Bog na kraju pobjeđuje, stoga je mudro biti u njegovu taboru, njega uzeti za saveznika, jer to znači – biti siguran u konačnu pobjedu.
Pobjeda doista pripada samo Bogu, i svaka ljudska pobjeda – ako je to pobjeda u dobru, pobjeda je Božja i vodi k Bogu. Naše je, braćo i sestre, danas zahvaliti. Neka Blažene Djevica Marija, koju danas častimo kao Gospu Snježnu, izmoli za sve nas bjelinu i čistoću duše, poput snijega, da samo Bogu vjerujemo, njemu jedinome služimo i s njim se ustrajno za dobro borimo.
Lijepo je imati Domovinu, slobodnu i sretnu. Za nju se trebamo žrtvovati, nesebično i trajno. Ali za nas vjernike još je veća radost imati „Domovinu na nebesima“ (Fil 3,20), kako nas uči sv. Pavao. Međutim te vječne Domovine nećemo steći ne borimo li se za pravednu, istinoljubivu i u svakom pogledu besprijekornu zemaljsku Domovinu, koju stoga trebamo kao svoju širu obitelj voljeti, te pridonositi svojim ponašanjem, mislima, riječima i djelom njezinom boljitku.
„A ovo je pobjeda koja pobijedi svijet: vjera vaša.“ (1 Iv 5,4)– govori nam sv. Ivan apostol. Neka nam je vjera svjetiljka, da uvijek u svjetlosti hodimo, da se nikada ne odvratimo od dobra i ljubavi prema Bogu, prema Domovini, prema svim ljudima, željni svjedočiti svima ljubav i mir, dobrotu i pravednost, govoreći i živeći uvijek istinu, boreći se za dobro neumorno da u svemu i u svima Bog pobjeđuje. Amen.