Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Dan pobjede, Domovinske zahvalnosti  Dan hrvatskih branitelja

Kravarsko, 5. kolovoza 2018.

Dragi hrvatski branitelji, draga braćo i sestre u vjeri!

Danas Crkva slavi Majku Božju Snježnu i 18. nedjelju kroz crkvenu liturgijsku godinu. Ujedno se kao narod sjećamo oslobađanja naše Domovine koje se zbilo na današnji dan 1995., dakle prije 23 godina u osloboditeljskoj akciji Hrvatske vojske i policije zvanoj Oluja. Zahvalni smo Bogu na slobodi, a tu slobodu dugujemo životima, ranama i hrabrosti naših hrvatskih branitelja koji nisu sebe štedjeli već su se hrabro izložili za svoju Domovinu. Mnogi su pri tom izgubili zemaljski život, mi ih oplakujemo, ali smo im i vječno zahvalni za tu žrtvu koja je položena iz najveće ljubavi, od koje – kaže Isus – veće nema, naime „život svoj položiti za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Zahvalni smo i za one koji su ostali trajno ranjeni, na tijelu i duši, jer se nisu bojali trpljenja za slobodu svoje zemlje Hrvatske, koji su dakle hrvatski vojni invalidi. Zahvalni smo njihovim obiteljima jer njihovi članovi s njima zajedno često podnose velike žrtve, i sve njih danas uključimo u ovu Isusovu žrtvu i u svoje molitve. Dakako, i među nama su naši hrabri branitelji Domovine, koji su hvala Bogu preživjeli obrambeni rat i sada su nositelji i pokretači ne samo ovog spomena nego i mnogih dobrih inicijativa kojima žele ono za što su se borili unaprijediti da nam Domovina bude bolji, pravedniji i sretniji dom za sve, osobito za našu djecu i mlade.

Današnja čitanja Svetoga Pisma nam govore:

Čitanje Knjige Izlaska (Izl 16, 2-4.12-15) iznosi nezadovoljstvo Židova koji su napustili Egipat i izišli iz ropstva na slobodu, ali su u pustinji stalno mrmljati i prigovarali Mojsiju i Aronu kako su ih izveli da bi ih u pustinji glađu pomorili. Neprestano su dakle gledali unazad i bilo im je teško prolaziti kroz pustinju, i premda su se oslobodili ropskog života i  čekala ih je zemlja obećanja, oni su bili nostalgični za životom u Egiptu.

Pitamo se kako je kod nas, u Hrvatskoj? Jer i mi smo mnogo propatili, bili ne 4 nego više od 8 stoljeća pod drugim narodima, a iz bivše države, koju mnogi s pravom zovu „tamnicom naroda“, izišli smo kroz krvavi rat. Premda smo tako teško osvojili slobodu, mnogi još uvijek pate zbog prošlih vremena govoreći da im je prije bilo bolje bez obzira što tada doista nije bilo slobode. Sloboda je naime teška, traži zauzetost, ne trpi pasivnost. U slobodi se traži angažman sviju jer u protivnom se može dugo lutati hodeći doslovno kroz pustinju života. Židovski je hod kroz pustinju od zemlje ropstva u zemlju slobode trajao 40 godina. A mi se pitamo, koliko dugo mi moramo lutati i tražiti put prema pravoj i potpunoj slobodi?

Naš Gospodin Isus rekao je jednom Židovima: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici, upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ Židovi su negodovali govoreći: „Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: postat ćete slobodni?“ – „Zaista, zaista kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni…“ (Iv 8,31-36). Ovdje Gospodin jasno govori kako je za slobodu najvažnije ne biti rob grijeha, dakle činiti dobro. Za tu slobodu nas oslobađa Gospodin Isus. Za tu slobodu se moramo i mi neprestano boriti i osvajati ju s Kristom. On nas oslobađa iznutra, u našoj duši, da bismo onda donosili i u životu djela slobode. Mogli bismo reći da je ta borba neprestana i upravo s toga gledišta moramo ustvrditi da naš osloboditeljski rat nije završio, da se moramo i dalje neprestano boriti da bismo bili slobodni. Najvažnije pak nam je neprestano raditi na našoj savjesti, na odnosu prema istini, pravednosti, na odnosu prema našim bližnjima… na tim područjima Gospodin od nas očekuje da postanemo slobodni, da neprestano napredujemo u dobru, da se borimo i nikad ne odustanemo u toj borbi.

Najprije se moramo nastaviti boriti za dobro u našim dušama, da ga ne nadvlada ni zasjeni zlo. To je često napast koju vidimo u našim medijima koji uglavnom iznose više zla negoli dobra. A da bismo se mogli boriti za dobro, potrebno je da vjerujemo da je ono jače, da će dobro pobijediti.

Gospodin nas nije ostavio, on nam daje snagu da izdržimo i glad i pustinju i mnoga lutanja. Kad je Bog dao prepelice i manu koja je padala s neba da preživi židovski narod u pustinji, Mojsije im je rekao: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«

Mi znamo da je to bila privremena pomoć, a pravi kruh života dao je svojim učenicima Krist Gospodin u Euharistijskom kruhu i vinu. Kruh nebeski sam je Gospodin koji nam se daje kao hrana za život vječni.

Čuli smo u Evanđelju (Iv 6, 24-35) kako su Isusa Židovi tražili nakon što ih je čudesno nahranio, željeli su svaki dan jesti taj kruh. No, Isus im je samo dao znak da ih pouči: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.”

I nama Isus daje kruh života, sama sebe, evo, ovdje u svetoj misi, u Euharistiji. On je u svetoj Pričesti. I mi, da bismo i kao pojedinci i kao Crkva bili kao kvasac u svome narodu, trebamo biti nahranjeni Kristom da nam on dade snagu da mijenjamo naše društvo na bolje, da se borimo za boljitak naše domovine. To možemo samo s Kristom.

Sveti Pavao (Ef 4, 17.20-24) nas poziva da obučemo novog čovjeka. Kaže: “Braćo: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti i srca… vama je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.” To je poziv svima nama, da se zalažemo najprije sami se biti novi ljudi, na što nas Krist poziva, kada nas hrani samim sobom; da tako kažem da postanemo drugi Krist, da bismo onda mogli, za razliku od pogana,  pravednošću i svetošću istine ispuniti ovaj svijet dobrotom, istinom i ljubavlju.

Moleći se danas za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile, molimo za cijeli naš hrvatski narod i i hrvatsku državu želeći da napreduje u sve većem osvajanju duhovne slobode, slobode svakog čovjeka ali kao prostora da se čini dobro a ne zlo, da budemo svi vođeni osjećajima kojima su bili vođeni naši branitelji željni sebe žrtvovati za dobro svoje Domovine, imajući na pameti ne na prvom mjestu svoje nego zajedničke interese i koristi.

Blažena Djevice Marijo, Gospo Snježna, zakrili svoj vjerni narod koji Te zazivao osobito molitvom krunice u osloboditeljskom ratu da nam i danas pomogneš svojim zagovorom te se oslobodimo malodušnosti, sluganstva, manjka samopoštivanja i samopouzdanja! Znamo da nam je s Bogom sve moguće, te uz zagovor Presvete Bogorodice ne samo slaviti prošle pobjede nego izvojevati nove pobjede dan za danom, da bismo ne samo na zemlji sretno živjeli nego i na nebu vječno kraljevati. Amen.