mons. Vlado Košić, biskup sisački

BOGOJAVLJENJE 2013. – HOMILIJA

Draga braćo i sestre, danas slavimo veliko otajstvo naše božićne vjere: Krist Gospodin se objavio ne samo Židovima, nego i poganima; ne samo pastirima, nego i mudracima s istoka. Mogli bismo tu nastaviti nabrajati te paradokse koji vrijede i za nas danas: ne samo „mudrima i umnima, nego malenima“ (Mt 11,25), ne dakle „oholima nego poniznima“ (usp. Lk 1,48.51), ne bogatima nego „siromasima Gospodnjim“ (usp. Lk 6,20), ne pravednicima nego grješnicima (Mt 9,13), ne zdravima nego bolesnima (ib.,12). To drugim riječima znači: svima! Da, baš svima, i to usprkos očekivanja ljudi – jer Bog ne slijedi logiku kojom se vode ljudi ovoga svijeta. Upravo zbog tog paradoksa Božje ljubavi koja ne isključuje nikoga i mi smo, draga braćo i sestre, danas dionici te Božje objave – Bog i nas ovdje i danas pohađa, on i nama dolazi! Stoga je blagdan Bogojavljenja blagdan kojim slavimo katolicitet ili univerzalnost spasenja.

Kad prorok Izaija naviješta taj događaj Božje sveopće objave, on govori o Svjetlosti: „Ustani, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja… Tebe Gospodin obasjava… K tvojoj svjetlosti koračaju narodi…“ (Iz 60,1 sl.) Slika mnoštva deva koje će prekriti Jeruzalem označuje veliko stjecište naroda sa svih strana svijeta. To je dakle slika novog Jeruzalema, „koji silazi na oblacima nebeskim“ (Otk 21,2), kojeg će obasjavati sam Gospodin te više neće trebati ni sunca ni mjeseca (ib.,23).

U Evanđelju po Luki također je riječ o Svjetlu. Tu je „zvijezda“ koja vodi mudrace da se zapute iz daleka u Jeruzalem, raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski?“ (Mt 2,2) Ovdje vidimo znatiželju, istraživački duh koji mudrace s Istoka dovodi u Jeruzalem. Stoga se oni oduvijek smatraju predstavnicima znanosti. Dok smo dakle u Božićnoj noći promatrali priproste pastire kako dolaze pred betlehemske jaslice i klanjaju se novorođenom Gospodinu, sad imamo pred očima mudrace – znanstvenike koji traže i nalaze novorođenoga Kralja.

Znanost je uvijek traženje, a onda i otkrivanje te donošenje Svjetla. Zato se i povezuje s prosvjetljenjem – otuda i naziv za školstvo i znanost: prosvjeta! Iluminizam iliti prosvjetiteljstvo bio je jaki pokret prije tzv. francuske revolucije. No, ima dvostruko značenje, tj. dok s jedne strane znači otvaranje novim spoznajama, dotle je i znak odbacivanja tradicije i sinonim za revoluciju. Znanost i danas trpi različite interpretacije te nekima doista služi kao smokvin list. Tako se riječju „znanost“ i „znanstveno“ često prikrivaju različiti revolucionarni pokušaji da se u biti dokine pravo nekima da žive svoje uvjerenje, a želeći im nametnuti svoje – no da bi se to nasilje zamaglilo i sakrilo, uvija ga se u plašt tzv. znanstvenosti. Međutim, mi smo svjesni velikog raskoraka koji vlada među znanstvenim interpretatorima: npr. uzmimo povijesnu znanost. Često se kaže kako je znanost objektivna i kako se ne smije voditi nikakvim pristranim zahtjevima. Ona bi dakle trebala hladno promatrati činjenice i predstaviti ih općinstvu. Ali gle čuda! Baš kad je o povijesti riječ, imamo dijametralno različite „povjesničare“: dok jedni jedan te isti događaj predstavljaju umanjujući mu značenje i oštricu do te mjere da bi se moglo zaključiti da se to nije niti dogodilo, drugi to isto tumače toliko radikalno da se može steći dojam kao da se radi o toliko „povijesnom“ događaju koji je zasjenio sve druge i narastao do nebeskih razmjera. Što reći na to? Tko ima pravo? Pa događaj je factum – što se zbilo zbilo se. No, tako nije samo u povijesnoj znanosti.

Ipak, da bismo došli do pravog značenja znanosti, trebamo posegnuti za starim znalcima koji su još u davnini znanost definirali kao „scintia lux lucis“ – tj. da je ona „svjetlo svjetla“. Da bismo naime vidjeli svjetlo, treba nam izvor svjetla kojim će nam obasjati svijet i život, da ga vidimo i da ga shvatimo. Englezi kažu „I see“ čime žele reći da znaju, a to doslovno zapravo znači: „ja vidim“. Znanje je gledanje, zapravo upoznavanje, a to znači i traženje i nalaženje istine.

U tome je prava znanost, u tome nam i današnji sveti mudraci mogu pomoći. Oni su tražili i našli – Svjetlo svijeta, Krista Gospodina. Oni su, premda pogani, već unaprijed ostvarili ono što je sv. Pavao napisao: „Što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem… da upoznam njega i snagu njegova uskrsnuća i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kakao, suobličen smrti njegovoj prispio k uskrsnuću od mrtvih… Hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista.“ (Fil 3,7-12). Za Krista on kaže: „Mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost.“ (1 Kor 1,23-24). Tu je važno primijetiti tu razliku između znanja i mudrosti: pravo znanje je tek ono koje dovodi do mudrosti!

Neki međutim i danas ništa ne razumiju i Crkvu nazivaju da je ona ustanova iz srednjega vijeka, a oni tobože prihvaćaju „znanost 21. stoljeća“. Drugim riječima, vrijeđaju nas kao zaostale i glupe. No, dobro reče biskup Bogović ovih dana: Crkva je ne samo iz srednjega vijeka, nego i od prije – njezina je povijesna mudrost stara 20 vjekova! Stoga čudi kako se to razmeću neznalice znanošću, kao i nemoralni etičnošću – poput one rečenice koju izgovaraju najčešće lopovi: „držite lopova!“. Ali naša kršćanska mjerila nisu tako plitka i naše znanje ne obuhvaća samo nekoliko zadnjih komunističkih desetljeća kad je sve određivao sekretar i što je on odlučio, to je bila istina! Ako je i neobično, tim je to više trebalo prihvatiti – jer tako je rekao sekretar! Štono bi stari Hegel, kažu, rekao: Ako se moje teorije ne slažu s činjenicama, tim gore po činjenice!

Međutim, logika ovoga svijeta i tzv. znanosti ovoga svijeta je kratka i brzo prolazi. Ona ne gaji u sebi stav poniznosti i traženja, ne zna za divljenje i udivljenje pred Istinom! A to su upravo znali sveti mudraci koje danas slavimo i čiji primjer i mi želimo slijediti.

Kada su oni otkrili novorođenoga Kralja, oni su mu se poklonili i – darivali su ga. Često naši „znanstvenonapuhanci“, tj. oni koje, kako sv. Pavao kaže, „znanje napuhuje“ (1 Kor 8,1), ne samo da stoje i žele stajati iznad istine, već i žele određivati što je to istina. A istina je istina. Nju se ne može zahtijevati, njoj se ne može naređivati, nju se može samo slušati, njoj se može samo pokloniti. Ali ne! Samozvani krojitelji istine žele znanost po svojoj mjeri, a mi, poučeni mudracima, otkrivanje istine kojoj se valja pokloniti.

Mudraci su se nadalje ne samo poklonili, nego su i Krista – Svjetlo i Istinu života darivali. Željeli su ga obasuti znakovima svoje pažnje, svoga štovanja i svoje naklonosti. Zlato, tamjan i smirna znakovi su koji žele reći: mi te priznajemo kraljem, mi ti se klanjamo i mi priznajemo tvoj miomiris! Time su predoznačili da je Isus, novorođeno dijete i Kralj i Bog, vječni i besmrtni.

Sveti Toma Akvinski ima jednu kratku raspravu u kojoj se pita, što je jače: vino, žena, kralj ili istina? I kaže da dakako kralj vlada nad svojim podanicima, ali njega svlada i vino i žena. Međutim, najjača je ipak istina jer ona kraljuje nad svim ljudima, pa i nad kraljem.

Zanimljivo je kako su i na Herodovu dvoru bili znalci, oni koji su poznavali Pisma. Na Herodov upit što kažu Pisma gdje se ima roditi Mesija, oni točno odgovaraju – točno znaju, imaju jasnu spoznaju – i odgovaraju: u Betlehemu. No, dalje ništa ne poduzimaju. To je znanje koje je beskorisno, dapače  koje je teret, jer ne bi imali odgovornosti da nisu znali. Međutim, kad znaju a ništa ne čine, tada su ljudi odgovorni. Nisu li to – kako su prikazani ovdje u Evanđelju, s jedne strane, dvorski pismoznanci i, s druge strane, mudraci s istoka – upravo dva moguća pristupa znanosti? Jedan je u svojoj znanosti pasivan i nepomičan, a drugome znanost daje poticaj da djeluje, da se pokrene u akciju traženja i mijenjanje vlastita života. Tu na žalost imamo i treći model, a to je Herod: on želi saznati što znanost kaže, ne kani se dakako pokloniti Kristu, ali nije ni pasivan poput njegovih pismoznanaca, već se sprema na zločinačku akciju – ubiti mladog Kralja. Na žalost, i takvih ima danas, koji bi spoznaju o Istini upotrijebili da ubiju Istinu. No, Istina se ne može ubiti.

Mudraci nam poručuju da nas znanje ne smije povesti u zlo, ne smije nas ostaviti ni ravnodušnima, već ono što znamo trebamo i provesti u djelo, pokloniti se Istini. Kada ove Godine vjere govorimo o vjeri, tada smo pozvani da svoju vjeru upoznamo, ali još više da po njoj i živimo.

Neki drže da su znanosti samo prirodne ili eksperimentalne znanosti. Međutim, i teologija – znanost o Bogu – je znanost. I to jedna od najstarijih: kad je 1669. u Zagrebu osnovano Sveučilište, jedan od tri stožernih studija bila je upravo teologija. Što bismo mi imali bez teologije, bez tolikih hrvatskih velikana upravo na  području teoloških znanosti? Spomenimo samo Ruđera Boškovića, kojega je apostrofirao i Papa Benedikt za svog boravka u Zagrebu 2011. Pa onda, spomenimo i Josipa Jurja Strossmayera, đakovačkog biskupa koji je osnovao Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. A nisu li na početku naše pismenosti upravo ljudi Crkve: sv. Ćiril i Metod, benediktinci, pavlini, cisterciti, isusovci?

Kako da ne zahvalimo Bogu danas za sve te velike znanstvenike a koji su ujedno bili i veliki vjernici, čijem istraživanju i rezultatima u znanosti dugujemo i mi svoju sadašnjost? Stoga molimo danas za sve znanstvenike, molimo im od Boga svjetlo vjere, da ih znanost – kao svete mudrace – dovede k Bogu. Molimo i za nas vjernike.

Kriste, Svjetlo svijeta, ti si Istina, Put i Život. Obdari nas pravom poniznošću i željom da se ne uzdižemo iznad tebe, već da tebi – Istini, služimo, otkrivajući te sve više i klanjajući ti se. Želimo te darivati najprije sobom, a onda našom istinoljubivošću da bismo bili dostojni biti tvojim učenicima.

Molimo Te osobito, Gospodine, da danas ne odemo s ovog slavlja istim putem, već „drugim putem u svoju zemlju“. To znači da se trebamo promijeniti, da naš put od sada treba biti drukčiji – poput mudraca koji nisu otišli istim putem već su odabrali drugim putem vratiti se kući. Naime, tko susretne Boga, taj se mora promijeniti, mora postati bolji, mora tražiti nove putove.

Molimo Te, Gospodine, neka sve ljude znanosti ali i sve nas znanje kako naše tako i znanje drugih koje koristimo te promicanje znanstvenih vještina dovede još bliže k Tebi, ne udalji već upravo obrnuto, privuče k Tebi, Bože, da nas Ti prosvijetliš, da Ti se poklonimo, da svoj život s Tobom gradimo – idući uvijek nakon susreta s Tobom u novi, drukčiji i bolji život.

Amen.