Mons. Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na blagdan Svih svetih
Sisak, Viktorovac, 1. studenoga 2014.
/Čit.: Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a/
Draga braćo i sestre,
Slaveći danas blagdan Svih svetih, mi slavimo ne samo proglašene nego i sve nekanonizirane svece. A sveci su oni među nama oni koji su ispunili svoju zemaljsku zadaću i na najbolji način svojim životom posvjedočili ljubav prema Bogu i bližnjemu. Možda današnjim ljudima to zvuči previše općenito – ljubav prema Bogu i bližnjima, ali to se zapravo u životima sviju nas i te kako konkretno svaki dan traži i to se dokazuje često vrlo krvavo i s puno žrtava i napora. A opet često se to svjedočanstvo niti ne primjećuje, čak se smatra da je samo po sebi razumljivo. Tako da s jedne strane, imamo one ljude kojima se dive i koje slave mnoštva ljudi, čitavi narodi i čitav svijet, a s druge strane, imamo i onih kojih se nitko više ne sjeća, koji su zaboravljeni i nepoznati. Upravo zbog ovih danas slavimo blagdan Svih svetih,da ne bismo zaboravili – njihovu dobrotu, njihovu žrtvu i njihov često tihi i neprimijećeni život koji je zadužio tolike, dapače sve nas. Njima želimo danas zahvaliti, na njihovu se primjeru nadahnuti, i njih slijediti. Zapravo, danas promatramo sve svete, tj. i one poznate i one nepoznate, jer oni su u biti jedno, njih sve spaja ista vjera, nada i ljubav. No, posebnu čast bismo željeli dati baš ovima koji su nam nepoznati, a svjesni smo da bez njih, bez njihove žrtve i ljubavi ni nas, ni Crkve, ni svijeta ne bi bilo. Mi se želimo u njih zagledati, njima zahvaliti i od njih učiti. Ni njima nije bilo lako, ni oni nisu sve znali, ali su vjerovali u smisao svojih žrtava i svojih ideala – i slijedili su ih.
U čitanjima današnje Riječi Božje možemo pronaći elemente upravo za takvu zahvalnost, te one kreposti ili vrijednosti koje bismo i mi trebali nasljedovati kod svetih.
Sv. Ivan apostol, pisac knjige Otkrivenja, u viđenju sudnjega dana govori kako pred Bogom stoje „sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih“, a onda dodaje, da je to „veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika“. Prvi su opečaćeni znakom Kristova križa, a drugi nose palmine grane u rukama i obučeni su u bijele haljine. Svi su dakle oni svjedoci Kristovi jer su kao njegovi učenici obilježeni njegovim znakom, tj.križem, odnosno podnijeli su mučeništvo, što od starine označuje palmina grana.
Bjelina haljina nije – kako izvješćuje sveti pisac – plod njihova mara, nego čisti dar: haljine je izbijelila krv Kristova! Dakle, ako i jesu prljave i zamazane grijesima naše haljine, izbjeljuje ih Krist Gospodin. Kada naša muka i naša žrtva pokazuju da imamo ljubavi, da smo se dakle spremni žrtvovati za ono što najviše volimo i u što vjerujemo, tada i krv Kristova, prolivena za sve ljude pere sve naše grijehe i nadomješta naše slabosti i daje nam potrebnu jakost i izdržljivost.
Nisu li upravo s takvom ljubavlju tolike naše žene, majke i bake, toliki naši očevi, djedovi i muževi, u teškoćama života, u teškim uvjetima i bez puno sredstava za život, ali s velikom ljubavlju svjedočili da se isplati živjeti – kada su podizali svoju, pa i brojnu djecu, kada su žuljevitim rukama zarađivali za kruh svagdašnji, kada su čuvali svoju bračnu vjernost i kada se nisu predavali pred svakom krizom i poteškoćom? Nisu li i naši hrvatski branitelji bili vođeni tom istom ljubavlju, kada su u rovovima, po snijegu i kiši, bez prave opreme i odjeće, ustrajali u obrani Domovine? Zar im nije bila vrednija ona krunica oko vrata, koju im je pri ispraćaju na bojište poklonila njihova majka ili supruga, zar im nije bila toplija ona vesta ili one rukavice i čarape koje su im isplele njihove najmilije ili im darovale žene iz Bedema ljubavi, negoli najnovije vojničke čizme, kaputi i oprema? Da, bilo je to zato što su i oni imali ljubavi, što ih je nosila ljubav i prema njihovim obiteljima, i prema njihovoj ženi i djeci, prema čitavoj Domovini!
U pjesmi Kad ljubav pobjedi ove su riječi:
„Svaku noć i dan svim srcem mi smo molili, u sebi snagu tražili da ljubav pobjedi.
Ne, sad nas nije strah jer s neba glas smo začuli, put nas čeka daleki, al moraš biti jak.
Jer čuda postoje, vjeruj u njih pa će se svi ostvarit ti sni.
U nama dobro će otjerat zlo, ti možeš sve promijeniti kad ljubav pobjedi.
Toliko je zla u svijetu u kojem živimo, kao da je nestalo svakog svijetla trag.
Al ovdje stojim ja i srce sad je prepuno, vjerujem i dobro znam da bolji bit će svijet.
Kad si tužan, kad si sam, ti znaš da nije lako naći put gdje sunce sja.
Jer kad je mrak i kad te strah, ti moraš pobjeći od zla.
Budi jak, pobijedi strah, pred tobom kad je ljubav sva.“
Imamo i veoma zanimljivu knjigu Esther Gitman: KAD HRABROST PREVLADA, koja je izišla prije dvije godine, a u kojoj autorica opisuje spašavanje Židova u NDH. I sama je jedna od njih jer je u svojem istraživanju pronašla da je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata spašeno oko trećinu Židova, tj. oko 9.500 njih i to hrabroću pojedinaca i institucija, što svjedoči da su i u najtežim prilikama postojali hrabri ljudi koji su bili sposobni pružati zaštitu i ljubav bližnjima koji su bili u nevolji.
Iz tog razdoblja imamo i svjedočanstvo Lojze Buturca koji govori o spašavanju ratne djece u Sisku. To spominjem zato što se u javnost neprestano iznose neistine da je u ratu ubijeno 2 tisuće djece s Kozare, čak se i optužuje Crkvu, svećenstvo i vjernike za to, a istina je bila sasvim drukčija: vjernici su, na čelu s kardinalom Alojzijem Stepincem, katehetom Petrom Žagmeštrom, časnim sestrama i tolikim vjernicima upravo u našem Sisku pružili zaštiti i brinuli se o toj djeci, koja su pristigla u Sisak 3. kolovoza 1942. te je osnovano „Prihvatilište za djecu izbjeglica” koje je tu djelovalo do 8. siječnja 1943. Od njih oko 7.000 srpske djece je spašeno oko 6 tisuća, dok su druga umrla od gladi i bolesti. Mislim da je to veliko djelo milosrđa o kojem se treba govoriti jer ako šutimo, neprijatelji istine ga izvrću i one koje bi trebalo hvaliti, optužuju i blate! Mi danas zahvaljujemo onima koji su imali sućuti i zbrinjavali tu djecu, mi se danas sjećamo svih tih nepoznatih i velikog broja hrabrih i dobrih ljudi koji su drugima pomagali, koji su druge spašavali! Nisu gledali njihovu vjeru ni naciju, nisu se bojali ni prijetnji ni zastrašivanja, bili su hrabri i iskazivali su ljubav prema bližnjima!
Takvi su i naši hrvatski branitelji, ljudi koji su obranili i naš grad Sisak, i našu Hrvatsku. Ovih dana već se Hrvatska priprema za obilježavanje tužne obljetnice stradanja Vukovara. U tom gradu – heroju branitelji su nadljudskim snagama zadržavali neprijatelja i prkosili nemogućemu: tri su mjeseca izdržali i branili Hrvatsku. Mnogi od njih su ubijeni, mnogima se još ni za grob ne zna, a mnogi su ostali invalidi, bez dijelova tijela i bez sposobnosti da se brinu za svoje obitelji. Ali oni su ponosni na svoje djelo, jer su obranili Domovinu. Pokazali su nadljudsku hrabrost jer ih je nosila ljubav prema Domovini. Imaju pravo biti ponosni, i svi mi koji im moramo ostati zauvijek zahvalni. No, oni su ovih dana u protestu, oni pred svojim ministarstvom organizirano već dva tjedna prosvjeduju. Zašto? Zar su tužni što im nedostaju ruke ili noge, što nemaju ovo ili ono? Ne, draga braćo i sestre! oni nisu tužni što nemaju dijelove tijela, na to su ponosni, ali tužni su što nemaju dostojanstvo koje im uskraćuje dati i priznati trenutna vlast u našoj državi. To njih boli, ne bole ih toliko rane, koliko nepoštivanje i prezir. A oni su zaslužni za našu slobodu i mir, za našu Domovinu i naš život u njoj. Molimo se danas i za njih! Da se nađe rješenje i da ne umiru više, da se ne ubijaju, da se ne zapaljuju, da ne stradavaju na hladnoći želeći tako privući pozornost odgovornih koji im ju ne pružaju.
Sv. Ivan u svojoj poslanici poručuje nama svima: „Predragi! Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.“ A onda zaključuje: „bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest“. To je naša nada: biti s Gospodinom i gledati ga „licem u lice“. Njemu slični bit ćemo s njime u vječnoj radosti. To je naša budućnost, to je baš ono najljepše i sve što si, i ne znajući, želimo – nebo! Jer ono je zajedništvo svih svetih, kako kažemo u Vjerovanju „općinstvo svetih“, ispunjenje svih naših čežnji, potreba i želja.
Gospodin nas svojim blaženstvima upućuje ne samo na nebesku radost, nego nam opisuje način kako do nje doći. Tako osam blaženstava završavaju: „Radujte se i kličite, velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,12). Međutim, ovo je i ispit savjesti danas za nas: jesmo li i mi siromasima duhom, ožalošćeni, krotki, gladni i žedni pravednosti, milosrdni, čisti srcem, mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti, da onda na kraju našega života Krist i za nas može reći: „vaše je kraljevstvo nebesko“? (ib.)
Veličina neba i nebeske sreće koju Bog obećava onima koji ga ljube i koji mu služe u svojoj braći, ovisi o našoj nesebičnosti, o spremnosti da u ovom zemaljskom životu činimo dobro svojim bližnjima. Stoga se sjećamo sa zahvalnošću i naših pokojnika od kojih su sigurno bili mnogi upravo takvi nepoznati sveci, ljudi samozatajni i pošteni, ljudi ljubavi i žrtve, spremni pomagati svojim bližnjima i naročito onima koji su u potrebi i koji trpe.
Molimo danas i za njih, a molimo se i njima, da sveti i za nas zagovaraju kod Boga, da nam izmole hrabrost života, te nesebičnost, dobrotu, vjeru, nadu i ljubav, te i mi jednom budemo s njima u vječnosti. Amen.