PREDSTAVLJANJE KNJIGE „GVOZDANSKO“ D. BOROVČAKA,
Zagreb, 12.siječnja i Sisak, 13.siječnja 2012.
Poštovani!
Želio bih vam na početku ovoga mojeg kratkog predstavljanja dozvati u pamet kako Pismo tumači slične događaje – kao što je ovaj koji komemorira knjiga koju danas predstavljamo.
Jučer na misi (četvtak, 1.nkg) bilo je čitanje iz Prve knjige o Samuelu s opisom bitke koju su Izraelci vodili s nadmoćnim Filistejcima, kada je izginulo više od 30 tisuća Izraelaca i zaključuje Pismo: Hebreji su doživjeli težak poraz, a na kraju čitanja čitač kaže „Riječ Gospodnja“, na što svi odgovaramo: „Bogu hvala!“
Možda to izgleda neobično, dapače i čudno, naime pitamo se: zašto Bogu zahvaljivati za tako težak poraz koji je doživio izabrani narod, no očito – taj događaj biblijski tj. Božji čovjek promatra drukčijim očima negoli što taj isti događaj promatra čovjek ovoga svijeta. I to je bilo u Božjem promislu, i ta pogibija i taj poraz ugrađeni su u ukupnu povijest Božjega naroda, i u konačnoj Božjoj perspektivi i to ima svoj smisao.
Tako bismo mogli reći i za slavnu pogibiju branitelja Gvozdanskog, koja se zbila točno na današnji dan, tj. 13. siječnja – prije punih 434 godine, naime 1578.
Bilo bi tu potrebno i dobro spomenuti četvoricu hrabrih zapovjednika obrane toga grada ili utvrde. Bili su to: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipčić. Neka im budu imena spomenuta, u slavu njih i njihovih hrabrih suboraca branitelja.
U Predgovoru (a to je izvadak iz prošlogodišnje homilije u Gvozdanskom) usporedio sam Gvozdansko 1578. s Vukovarom 1991. Slična opsada – trajala je u oba slučaja 3 mjeseca, i na kraju i u Gvozdanskom i u Vukovaru završila porazom, ali bila je to takva obrana koja je slomila napadača. No, ima i razlika: dok je nakon pada Vukovara bilo zarobljeno stotine branitelja, u Gvozdanskom – ni jedan jedini, jer – svi su smrznuti odnosno mrtvi dočekali ulazak osvajača u grad. Također je razlika što je 1578. agresor odao pijetet hrabrim izginulim braniteljima, dok je 1991. agresor preostale branitelje silno ponižavao i mučio po brojnim logorima.
Ali na žalost jedno ostaje isto: zaboravljeno je Gvozdansko, a zaboravlja se i Vukovar! Pa kad neki to namjerno čine, tim je potrebnije da oni koji znaju istinu, o tome svjedoče!
Stoga želim odati posebno priznanje i osobitu hvalu gosp. Damiru Borovčaku koji se pobrinuo da se ovaj događaj naše povijesti ne zaboravi!
Jedno je svakako konstanta u svim tim našim hrvatskim bitkama i povijesnim porazima: naš se narod uvijek BRANIO. Kao što obećaše Hrvati u ugovoru sa Svetim ocem papi Agatonu – da neće druge narode napadati! Tome ostadoše vjerni i u obrani Krbave, i Sigeta, i Gvozdanskog, i Vukovara – i tolikih drugih mjesta Lijepe naše.
Zanimljivo mi je pri tom primijetiti kako u našem narodu ima, poslije Domovinskog rata, velik broj braniteljskih udruga, dok na drugoj strani – niti jedne jedine, odnosno – tamo se ne mogu niti smiju prozvati braniteljima, već jedino napadačima, osvajačima. Zar ne?
Sjećam se, dragi prijatelji, kako sa se – kao student, začudio jednoj tvrdnji sada pokojnog prof. Tomislava Šagi-Bunića koji je 80-tih godina u predavanju O duhovnosti Hrvata – a to je bilo na jednom ekumenskom simpoziju, gdje su različiti predavači održali tri glavna predavanja o duhovnosti Hrvata, Srba i Slovenaca – on među značajke duhovnosti hrvatskoga naroda ubrojio i: vojnički duh!
Tada rata nije bilo, Hrvati nisu imali svoju državu niti vojsku, imali su samo prošlost i ja sam se pitao: zašto je to prof. Šagi rekao? Poslije, kada sam kao župnik proživljavao sa svojim vjernicima događaje u Domovinskom ratu, te doživio i agresiju i progonstvo, ali i oslobađanje i povratak, sjetio sam se toga što je profesor rekao i zaključio: imao je pravo moj dragi profesor Šagi! Mi jesmo vojnički narod, jer smo od ničega stvorili vojsku i – pobijedili, što nitko nije očekivao, a što očito nisu znali ni osvajači Hrvatske misleći da će lako brojnijim oružjem pokoriti našu Domovinu. Nisu naime znali da su Hrvati vojničkog i hrabrog duha, i da je to jedna od karakteristika naše duhovnosti!
To treba dakako objasniti: kako duhovnosti?
Rat je svakako nešto što proturječi vjeri, dapače što joj je sušta suprotnost. Doista ako je rat osvajački i zločinački. Međutim, ako je rat obrambeni, tada je to način kako branitelj dokazuje najveću ljubav – o kojoj govori naš Gospodin kada kaže da „veće ljubavi nema od ove: dati život za prijatelje!“ (Iv 15,13)
Braniti sebe i svoje – prijatelje, članove obitelji, mještane svoga grada i naselja, svoga doma i domovine – junački je, dapače, duhovni čin. Stoga su u našoj povijesti takvi događaji bili uvijek religiozno obojeni, spojeni s pobožnošću i vjerom u Božju zaštitu i u pomoć Bogorodice. Sjetimo se samo kako je Sinjska alka spomen na čudesan događaj obrane Sinja, kada je 14. kolovoza 1715. uspjelo 700 hrvatskih vojnika iz Sinja odbiti navalu turskog osvajača Mehmed-paše Čelića s 60.000 vojnika. To se čudo pripisuje zagovoru BDM. Također nije li i krunica oko vrata naših branitelja u Domovinskom ratu svjedočanstvo takve povezanosti naše obrane s povjerenjem u zaštitu Bogorodice i oslobođenje upravo na blagdan Gospe Snježne?
Pitam se: ima li još takvog herojstva u našim ljudima i u našem narodu – da bi radije izabrali časnu smrti negoli nečasni život?
U gradu smo svetoga Kvirina, sisačkog biskupa koji je dao život kao mučenik za Krista. U gradu smo hrvatskih pobjeda gdje su naši stari znali životom braniti svoju slobodu. I u davnoj i u nedavnoj prošlosti. A danas?
Ima na žalost u našem narodu mnogo kukavica, lopova, beskičmenjaka. Tomu smo svjedoci i mi danas, a ne samo August Šenoa koji je tako pisao prije 130 godina.
Znamo, ima i lažova i onih koji iz razno-raznih razloga, što zbog svojih što tuđih računa, izvrću istinu i pravdu.
Međutim, ima i čitav niz sjajnih junaka, domoljuba i hrabrih ljudi koji su djelovali i danas rade za dobro drugih, za dobro svojih bližnjih i svoga naroda, a o čemu svjedoči i ova knjiga, i ova slavna hrvatska obrana u Gvozdanskom koja i nas može i treba nadahnjivati – u izboru da se je za zajedničko dobro potrebno žrtvovati i to – sve do smrti, kako kaže naš Gospodin u Knjizi otkrivenja: „Esto fidelis usque ad mortem et tibi dabo coronam vitae – Budi vjeran sve do smrti i dat ću ti vijenac života.“ (Otk 2,10).