Svečano dnevno misno slavlje na svetkovinu Božića 25. prosinca predvodio je u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku biskup Vlado Košić u zajedništvu s kancelarom i prepoštom mons. Markom Cvitkušićem, katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, vikarom katedralne župe vlč. Ivanom Faletarom, župnikom u miru preč. Alojzijem Petranovićem i trajnim đakonom Vjekoslavom Uvalićem.
U homiliji govoreći o pročitanoj Božjoj riječi biskup Košić rekao je kako ovaj Božić slavimo u radosti, ali smo svjesni i kako je dolazak Božjega Sina k nama ljudima donio i ne male i ne lake zahtjeve pred nas, te kako kad razmišljamo o prvim rečenicama Proslova ili uvoda Evanđelja po Ivanu, tada nam se nameće promatranje Sina Božjega koji je i Božja Riječ, i Božja misao i Bog-smisao. „Kad čovjek promatra svemir i vidi što je sve Bog stvorio, ostaje zadivljen jer u stvorenjima otkriva Božju stvaralačku riječ, Božju misao i smisao svega postojanja. Očito je od kaosa samo stvaralačka misao kadra učiniti kozmos, od nereda red, od nečeg zbrkanog i besmislenog nešto lijepo i smisleno. Promatrajući toliko ništavnosti i oko nas i u nama, znamo da je samo Bog kadar iz ništavila načiniti nešto što jest, što je život, što je svjetlo. O svemu tome govori sveti evanđelista Ivan, kad kaže: ‘Sve po njoj (tj. po Riječi) postade i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo, i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.’ (Iv 1,3-5). Međutim u toj povijesti Božje prisutnosti u svijetu, u njegovom stvarateljskom djelu preoblikovanja svijeta i čovjeka iz kaosa u kozmos, prijelomna je točka odnosno trenutak onaj za kojega sv. Ivan kaže: ‘I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.’ (ib.,14). Božja vječna Riječ, Sin Božji koji je oduvijek u Ocu, postao je čovjekom – utjelovio se, postao je nama ljudima jednak, postao je jedan od nas. I koja je temeljna razlika između vremena prije Kristova utjelovljenja i onoga poslije toga? Evanđelista kaže: ‘od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.’ Riječ Božja je dakle puna milosti i istine, i tako nam se Bog darovao, da nam izreče samoga sebe, da nam se uprisutni u jednoga od nas, da nas obdari milošću i istinom. Najveća nam je milost dana upravo u njegovu dolasku“, rekao je biskup te dodao kako Kristovim dolaskom nije sve riješeno. On ima biti odbačen, Krist naime „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše“ .
Biskupova homilija u cijelosti
U nastavku biskup je podsjetio kako se u Sisačkoj biskupiji obilježava Godina hrvatskih mučenika, ali i kako je Crkva neprestano trpjela progone i mučeništva, još od prvih stoljeća nakon što je sam Gospodin bio ubijen tako što su ga raspeli kao zločinca na križ. „Ovo naše hrvatsko područje obilježila su posebno tri razdoblja teških stradanja katolika: u turskim osvajanjima, od 15.-17.st., zatim stradanje u Drugom svjetskom ratu i poslije njega, te stradanje u Domovinskom ratu. Budući da je tursko razdoblje udaljeno od nas više stoljeća, a Domovinski rat bio nedavno i u velikoj mjeri su njegove žrtve istražene, najgore je vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća koje je ostalo neistraženo i još uvijek vapije za istinom, koja je bila skrivana, prešućivana i izokretana u desetljećima strahovlade režima koji se kao totalitarni režim i ustoličio u tom ratu i nakon Drugog svjetskog rata. Valja nam se boriti za istinu jer laž o tom razdoblju duboko je ranila i narušila osjećaje poštovanja čovjeka kao Božjeg stvorenja i kao najveće vrijednosti. Naime, još je uvijek velik broj zavedenih, ali i zavodnika, koji ne prepoznaju važnost toga da se slobodno i bez straha konačno iznese istina o svim stradanjima naših ljudi u tom vremenu. Pa ako će i svi šutjeti, mi u Crkvi ne smijemo. Zato ohrabruje što smo dobili posljednjih godina proglašene blaženike mučenike iz našega naroda: bl. Alojzija Stepinca, bl. Drinske mučenice i bl. Miroslava Bulešića, čija je beatifikacija bila dar našem narodu upravo ove godine“.
Govoreći o trpljenju biskup Košić je istaknuo kako ljudski gledano, treba otkloniti trpljenje koje možemo izbjeći. Ali u prihvaćanju trpljenja koje nam je Krist pokazao, mi vidimo više negoli ljudsku reakciju. U tome vidimo najveću moguću ljubav koja je ikada bila na zemlji, prema samoj njegovoj riječi. „U tom smislu Božić nije tek neki jeftini blagdan koji uveseljava tmurnu svakodnevicu, da donese bar malo neke topline i mira, da bar jedan dan ljudi budu dobri jedni drugima – a već sutradan da sve krene po starom. Ne! Božić je donio trajnu radost, jer je u svom dolasku Sin Božji već prihvatio i trpljenje za nas, da bi ljudima pokazao najveću moguću Božju ljubav i da bi i nas ohrabrio da se ne bojimo trpljenja, da ništa nećemo izgubiti ako smo uz njega, jer on pobjeđuje svako zlo, pa i samu smrt. I to je ta pobjeda, koja je već započela na Božić, a dovršava se Uskrsom, i njegovim i konačno našim“, rekao je biskup na kraju.
Uz brojne vjernike, te predstavnike društvenog i političkog života slavlju je nazočio i sisački paroh u miru protojerej stavrofor Petar Olujić. On je zaželio okupljenima izobilje Božjeg blagoslova i mira. Na kraju, čestitku je okupljenima uputio i katedralni župnik preč. Marko Karača.
Ljepoti liturgijskog slavlja u katedrali doprinijeli su članovi Biskupijskog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i uz orguljašku pratnju Marijane Boček.