Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na đakonskom ređenju Ivice Šimunovića

Budaševo, 10. studeni 2013.

/32. nedjelja kroz godinu C/

Dragi ređeniče Ivica, dragi Ivičini roditelji, rodbino i prijatelji, poštovani rektore Nadb. bogoslovnog sjemeništa mons. Anđelko Košćak, zajedno s bivšim rektorima, poštovani duhovniče Vlado Razume, dragi mons. Josipe Ćoriću i Marko Cvitkušiću, poštovani župniče Krešo Buliću, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi bogoslovi, draga braćo i sestre!

Danas je poseban dan za župu Budaševo, ali još više poseban je dan za Tebe, dragi uskoro đakone Ivica. Župa bl. Alojzija Stepinca u Budaševu otvara ovim slavljem svoju proslavu 10-godišnjice postojanja, a Tebi se, dragi brate, dariva sakrament đakonata da bi se na taj način pripremio da sljedeće godine uđeš i u red prezbitera.

Današnja nam nedjelja donosi čitanja koja govore o uskrsnuću. To je temelj naše vjere, uskrsnuće Kristovo i uskrsnuće naše. U njega vjerujemo, od njega živimo. Mi kršćani živimo dakle od budućnosti, za budućnost se pripremamo i ona nas motivira i daje nam snage da izdržimo kad je teško – jer zajedno ćemo svi biti okupljeni oko našega Gospodina, u vječnom uskrsnuću.

Za nagradu koju nam priprema Bog vrijedi i nešto pretrpjeti na ovom svijetu. Znali su to već u Starom zavjetu sedmorica Makabejaca, sinova majke koja je bila na njihovom pogubljenju. Prizor doista nesvakidašnji, okrutan i težak: kralj daje mučiti mladiće, dapače daje naredbu da ih se pogubi zato što ne žele ostaviti vjeru svojih otaca, ne žele se prikloniti njegovoj novoj vjeri. Oni radije idu, i to svi, u smrt, a nosi ih u tome i potpora njihove majke. Zadivljujući, herojski prizor no mi ga ne tumačimo kao izraz otpora bezbožnom kralju, nego prvenstveno kao izraz vjere u vječni život i nebesku nagradu onima koji ustraju u vjeri do kraja.

Ima li još na ovom svijetu, pitamo se, takvih vrijednosti radi kojih bi ljudi bili spremni i umirati? Vidimo, postoje radikalni ekstremisti, teroristi samoubojice, ali njih ne nosi u njihovim naumima ljubav nego mržnja. Mi, kršćani Siska, imamo primjer upravo takvog pastira, našeg zaštitnika sv. Kvirina biskupa, koji je radije izabrao smrt negoli da se odrekne vjere u Krista. Mi imamo i primjer bl. Alojzija Stepinca, koji je kao biskup novijeg doba bio progonjen, zatvoren i mučen jer je bio vjeran svojoj savjesti i nije se želio odreći Krista ni rimskog biskupa pape. Mi imamo ovdje i primjer tolikih branitelja koji su u Domovinskom ratu ustali u obranu svoje domovine, gotovo goloruki stali su pred silnu vojsku, naoružani zapravo samo velikom ljubavlju prema svojem narodu, i od njih mnogi su ubijeni, mnogi dali svoje zdravlje i time zadužili sve nas jer s nisu bojali zla, nego su ga hrabro spriječili, i pod cijenu vlastitog trpljenja pa i same smrti.

Dakle, postoje i danas takvi heroji, ljudi velike ljubavi i velikog srca. I đakon i svećenik Katoličke crkve treba imati veliko srce, puno ljubavi za sve ljude. Treba najprije voljeti Krista i željeti njegovu radosnu vijest prenijeti ljudima, a onda treba voljeti i sve ljude jer oni trebaju upravo tu nebesku pomoć. Zato su svi ljudi u očima navjestitelja Evanđelja vrijedni i dostojni da im služimo, da za njih živimo, da im pomažemo u svim njihovim potrebama, i materijalnim i duhovnim, ne ispuštajući iz vida prvenstvo duhovnoga.

U poslanici Solunjanima sv. Pavao adresatima svoga pisma želi da Gospodin „ohrabri (njihova) srca i učvrsti u svakom dobru djelu i riječi“ (2 Sol 2,17). To ja osobito želim svima vama, draga braćo i sestre, ali danas na poseban način Tebi, dragi Ivice. Srce naše ljudsko nestalno je, ali ako ga Gospodin neprestano hrabri, učvrstit će nas da činimo i govorimo ono što je dobro. Ti ćeš kao đakon trebati govoriti o Bogu, propovijedati i poticati vjernike, zato Ti molim da Te učvrsti u „svakom dobru djelu i riječi“. Sv. Pavao upozorava da nemaju svi ljudi vjere, te moli Gospodina „da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi“ (ib. 3,2).

Jedni od takvih su u Evanđelju i saduceji koji niječu uskrsnuće. Oni postavljaju Gospodinu zamku, ne bi li ga uhvatili u nemoći da protumači uskrsnuće. Izmišljaju primjer kako je jednu ženu imalo sedam braće, koji su redom umirali, ne ostavljajući djece – a prema Mojsijevu zakonu mlađi je brat trebao uzeti ženu udovicu svog starijeg brata koji bi umro. No, pitanje ovdje nije ženidba nego: čija će u nebu ta žena biti kad je na zemlji zakonito imala sedam muževa? Isus se nije dao uvući u to krivo razmišljanje, već im je odgovorio onim što oni vjeruju, a to je objava Božjeg imena, koji sebe naziva Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. I zaključuje: „A nije on Bog mrtvih nego živih. Ta svi njemu žive!“ (Lk 20,38). Međutim što se samog statusa onih koji dođu u nebo tiče, Isus jasno odgovara: „Djeca se ovoga svijeta žene i udavaju. No oni koji se nađoše dostojni onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udavaju. Zaista ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.“ (Lk 20,34-36)

Prema tome i Tvoj život beženstva, dragi Ivice, treba biti znak tog novog svijeta, svijeta uskrsnuća gdje se oni koji su dostojni tog svijeta „niti žene niti udavaju“. Ali najvažnija je tu Isusova rečenica da su takvi „anđelima jednaki, sinovi Božji i sinovi uskrsnuća“. I Ti, dragi Ivice, od sada postaješ jednak anđelima, sin Božji, sin uskrsnuća. Tako već na zemlji Tvoj život postaje znak onog budućeg života i poziv da se prema njemu svi usmjerimo. Možda to zvuči pomalo neobično, da ne velim nestvarno i nemoguće, kad kažemo da trebaš biti jednak anđelima. No, ovog smo četvrtka na našem svećeničkom danu imali gosta prof. dr. Ivicu Raguža s teološkog fakulteta u Đakovu, koji je upravo to istaknuo: svećenici su nositelji anđeoske službe u svijetu.

Činjenica je da su prvi kršćani tako nazivali svoje pastire. U Knjizi otkrivenja Spasitelj tako naziva biskupe kad za njih kaže sv. Ivanu: „anđelu Crkve u Efezu, anđelu Crkve u Smirni… napiši“ (Otk 2sl.) „Biti anđeo ne znači prestati biti čovjek, nego znači uzdići se na razinu anđeoskog poretka tj. ući u anđeosku sferu vlastitim životom, a to je hvala i proslava Boga“, rekao je prof. Raguž.
Đakon je posebno pozvan hvaliti i proslavljati Boga – i molitvom časova, i predvođenjem zajedničkih molitvi, slavljenjem sakramenata, podjeljivanjem svete Pričesti… Biti anđeo. Nije li lijepo kad nam netko kaže: biti s tobom mi je kao da sam s anđelom?

Anđeo i nije drugo nego,kako mu i sam naziv kaže: glasnik, vjesnik. No, Ti postaješ od danas glasnik radosti – „euangelos“, odnosno evanđelista, evangelizator, tj. navjestitelj ili vjesnik Radosne vijesti. Upravo takav anđeo treba biti svaki đakon, svaki svećenik i svaki biskup. Oni na prvom mjestu. Dakako, da je i svaki vjernik, svaki kršćanin pozvan biti evangelizator, navjestitelj Evanđelja, no član ministerijalnog svećeništva, u koje Ti, dragi Ivice, danas ulaziš, to treba biti na poseban način – jer nastupa u ime Krista Glave, in persona Christi.

Ja Ti od srca želim da svojim životom i službom svima nama budeš na poticaj, da i svi vjernici požele biti jedni drugima anđeli i pomoćnici, suradnici i sluge Evanđelja, donositelji Božjeg svijeta ljubavi i dobrote. Amen.