KARDINAL STEPINAC I SOCIJALNI NAUK CRKVE Ispis E-mail
Utorak, 07 Veljača 2012 15:13
Share

Blaženi kardinal Stepinac (1898.-1960.), proglašen je blaženim 1998. Simbol je borbe za vjeru, pravdu i istinu, borbe koja je sastavni dio života svakog vjernika. Kardinal Stepinac svojim je životom doista pokazao kako vjera treba biti življena.

Za njega vjera nije bila privatna stvar nego dio njegovog vjerničkog identiteta kojeg se nije odricao ni u jednom dijelu svoje svakodnevice, pa niti u situacijama koje su ga naposljetku dovele do mučeničke smrti iza koje je ostala proročka rečenica koja i danas snažno odjekuje u hrvatskom narodu: „Moja je savjest čista!“. Kratkom rečenicom o pozivu na savjest, Stepinac je jasno izrazio da je njegovo ponašanje bilo u skladu s njegovim uvjerenjima. Na postavljeno pitanje o miješanju crkvenosti u politiku, njegov je odgovor glasio da je uvijek radio prema moralnoj katoličkoj nauci. Poziv na savjest svojstveno je gotovo svakom čovjeku i stoga nije čudo da su prilikom pohoda pape Benedikta XVI., političari s kojima se Papa susreo, najviše iz njegovog govora zapamtili poziv da se u svom društvenom i političkom djelovanju vode prema svojoj savjesti. Savjest, kako god ona filozofski definirana bila, prihvaćena je i kao sredstvo za izuzeće od nekih postupaka ili obveza – tako npr. kod liječnika da ne učini abortus ili da se ne vrši obveza vojne obuke nego pristupi civilnoj službi. A savjest se temelji upravo na procjeni da se sagleda neka situacija, analizira kako bi se prema njoj trebalo postaviti i u skladu s time djelovati. Upravo kao i načelo socijalnog nauka Crkve; vidjeti, analizirati, djelovati.

Kroz Kardinalov život se dobro može uočiti kako načela socijalnog nauka Crkve – načelo dostojanstva ljudske osobe, solidarnost, opće dobro i briga za siromašne dobivaju konkretni oblik i mogu poticati na različita organiziranja vjernika.

Tako je poznato da je Kardinal za vrijeme rata štitio i pomagao Židove, Srbe, Rome i druge osobe koje su se našle u opasnosti za svoj život. U muzeju bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu nalazi se popis 1370 imena i prezimena onih kojima je tijekom ratnih stradanja od 1941. do 1945. nadbiskup Stepinac spasio život zauzimajući se kod nositelja javnih služba u NDH, pri Svetoj Stolici, u Kraljevini Italiji i u drugim zemljama za njihove živote, ne obazirući se pritom na njihovu vjersku, nacionalnu, političku ili socijalnu pripadnost. Za one koje nije uspio zaštiti od odvođenja u logore borio se upućujući mjerodavnoj vlasti pisma u kojima predlaže mjere kako se čovječnije ponašati prema tim ljudima jer to nalažu humana i kršćanska načela. Za njega je dostojanstvo ljudske osobe najvažnije načelo prema kojem se treba ravnati svako ljudsko, društveno i Crkveno djelovanje („čovjek kao prvi i  temeljni put Crkve“, Redemptor hominis, 14.). U tom je smislu i snažno osuđivao svaki oblik diskriminacije, rasne i spolne: „"Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: 'Oče naš koji jesi na nebesima!' I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?...Doista, ako se Bog nije ustručavao, da u krilu jedne žene primi na sebe ljudsku narav, koji bi se još čovjek zdravog razuma usudio, da s omalovažavanjem ili prezirom gleda na ženu, bila ona kojeg mu drago roda ili plemena?“ Tako je Stepinac bio i ostao u hrvatskom narodu jedan od najvećih branitelja ljudskih prava.

Isto tako, kardinal Stepinac se zdušno brinuo za siromašne, izbjeglice, i potrebite. Socijalno djelovanje kardinala Stepinca zadužilo je i naše generacije jer upravo njemu zahvaljujemo pokretanje Caritasa u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Nakon povratka sa studija iz Rima, vidio je bijedu ljudi sa zagrebačkih ulica i založio se kod tadašnjeg nadbiskupa Antuna Bauera da se osnuje Caritas koji je i ustanovljen 1933. godine. Do tada su već postojale određene karitativne organizacije, osobito na razini župa, ali biskupijski je Caritas imao za zadaću objediniti i unaprijediti rad svih ovih udruženja. Sam Stepinac bio je od 1933. predsjednik Zajednice Karitasa Nadbiskupije Zagrebačke. Središnjica Caritasa prikupljala je sve podatke o potrebitima, izdavala kartone, prikupljala sredstva za potrebite i širila svoj rad. Caritas se razgranao na župe, a Stepinac je sam želio proširiti karititivno djelovanje po cijeloj nadbiskupiji te je stoga često u svojim propovijedima i javnim govorima držanima zajedno s ravnateljem Caritasa govorio o kršćanskoj ljubavi i potrebi osnivanja Caritasa u župama. 1933. i 1934. godine osnovao je i pokrenuo nekoliko pučkih kuhinja po Zagrebu koje i danas djeluju. Kao nadbiskup, svjestan uloge redovničkih zajednica u socijalnom djelovanju, s osobitom pastirskom brigom se obraćao različitim zajednicama i pozivao ih da dođu u župe zagrebačke nadbiskupije, a onima koje su već bile prisutne pružao pomoć u izgradnji škola, samostana te ostvarivanju boljih uvjeta za njihovo djelovanje. 1938. god. Osnovana je Akcija za pomoć izbjeglicama putem koje se pomagalo mnogima koji su u bijegu pred nacističkim režimom tražili spas preko Hrvatske. Pomoć je pružana u hrani, smještaju i financijama, ali i poduci o jeziku, posredovanju oko dokumenata i sl. „Za vrijeme tih strašnih ratnih godina nadbiskup Stepinac i zagrebački Caritas spasili su tisuće dječjih života, zaštitili tisuće izbjeglica i prognanika, prikupili i podijelili tisuće tona hrane, te milijunske iznose novčanih sredstava (samo 1945. godine preko Caritasa Zagrebačke nadbiskupije za različite karitativne aktivnosti i oblike pomoći uloženo je 3.610.162,00 kuna.)“ U Brezovici gdje i danas djeluje Caritas Zagrebačke nadbiskupije pružajući usluge socijalne skrbi, smjestio je mnogobrojnu djecu, žrtve rata („na taj je način od godine 1942 do 1944 spašeno od glada i smrti i zbrinuto 6.717 djece, od kojih je bilo oko 6.000 djece, čiji su roditelji bili pravoslavne vjere ili su se nalazili među partizanima…Prema izvještaju «Karitasa» u godinama 1942 do 1944 zbrinuto je i 2.252 povratnika iz Italije i izbjeglica te radnika. U godini 1945 primilo je pomoć 1.500 osoba. Sav broj ukupno iznosi oko 10.545 osoba. U tu je svrhu kroz te tri godine utrošeno okruglo 23 miljuna i 720 tisuća kuna (77).“.

Značajno je istaknuti da osim što je organizirao djelovanje Caritasa na sasvim suvremeni način i tako ostvario socijalno djelovanje i odjelotvorio kršćansku ljubav, svojim je javnim govorima i propovijedima isticao potrebu kršćanske ljubavi i samaritanskog djelovanja. Isto tako, pokrenuo je bilten „Karitas“. Objavljivane su meditacije nad tekstovima Sv. Pisma u kojima se potiče na djelovanje iz ljubavi prema bližnjem, ali i svjedočanstva o bijedi beskućnika i potrebitih ljudi.

 

Uz socijalno djelovanje i karitativnu pomoć potrebitima, Stepinac se brinuo i za socijalno osviještavanje svih vjernika o potrebama njihovog društvenog angažmana u rješavanju društvene situacije. Poticao je na uključivanje u tadašnju Katoličku akciju, i to pogotovo mlade, obraćao se akademicima da napreduju u brizi oko općeg i kulturnog dobra hrvatskog naroda, ali i da održavaju čvrstu vjeru. Isto tako, aktivno je sudjelovao u radu Hrvatskih socijalnih tjedana. O Prvom hrvatskom socijalnu tjednu sastavio je opširno izvješće koje je poslano Svetoj Stolici i na temelju kojeg je hrvatski socijalni tjedan dobio posebnu pohvalu od Svetog Oca te je tom prilikom zazvan apostolski blagoslov na rad Drugog hrvatskog socijalnog tjedna, održanog od 25. do 31. listopada 1937. s temom Obitelj u današnjem društvu. Dodjeljujući taj blagoslov, izrečena je želja da kršćanska vjera koja je osnov svakoga dobra, prožme javni i privatni život u Hrvatskoj.

Alojzije Stepinac, tada nadbiskup koadjutor, zamijenivši bolesnog nadbiskupa Antuna Bauera, podržao drugi hrvatski socijalni tjedan svojim organizacijskim, ali i osobnim zalaganjem. Održao je pozdravni govor te izlaganje „Moralno i svrhunaravno značenje obitelji“ za koje se spominje da je bilo jedno od najposjećenijih. Treći hrvatski socijalni tjedan, održan od 23. do 29. listopada 1938. godine s nazivom „Društveni poredak i društveni pokreti“ održan je pod pokroviteljstvom dr. Alojzija Stepinca, tada zagrebačkog nadbiskupa. Tražeći apostolski blagoslov izrazio je spremnost vjernika da se radi za obnovu društva u kršćanskom Duhu prema nauci Katoličke Crkve i uputama Vrhovnoga svećenika.  Nadbiskup Stpinac održao je i govor „Crkva i društveni poredak“ u kojem je konstantirao da je došlo do poremećaja vrijednosti u društvu i da su nekada na prvom mjestu bile duhovne vrednote, dok danas vrijedi obrnuto. Upozorio je da postoje društvena stremljenja koja žele Crkvu staviti u četiri zida. Nadalje je govorio o opasnostima liberalizma i socijalizma te odnosu prema kapitalu i privatnom vlasništvu. Upozoravao je da čovjek u svakom društvenom uređenju treba biti priznat sa svojim ljudskim dostojanstvom i ljudskim, socijalnim, ali i građanskim i političkim pravima.  Spomenuo se i problema velikog broja nezaposlenih koji žele raditi,ali nemaju za to sredstava. Završio je upozorenjem da se uvijek treba upućivati na negativne posljedice kapitalizma.

Stepinac je smjerno proučavao socijalni nauk i u jednoj propovijedi iz 1943. godine je istaknuo:“Nikada Katolička crkva ne može priznati sistema, koji bi htio oduzeti seljaku njegovu zemlju, obrtniku njegovu kućicu, privatniku poštenim trudom stečenu imovinu, radniku i čovjeku uopće, njegovu dušu. Ako su socijalne reforme potrebne kao što jesu, ako je pravednija razdioba dobara potrebna kao što jest, i što i mi naučavamo, onda nitko nije dao za to boljega rješenja od pape Leona XIII. I Pia XI. u onim besmrtnim enciklikama 'Rerum novarum' i 'Quadragesimo ano'. To je naš socijalni program.

Mnoge Stepinčeve riječi, njegovo socijalno djelovanje i angažman prilikom Socijalnih tjedana govore o značaju, potrebi i aktualnosti Socijalnih tjedana. Svojim javnim govorom i propovijedima poticao je na djelotvornu vjeru, kako onu u karitativnom, tako i općenito društvenom pogledu. Razvijao je kulturu socijalnog osvješćivanja vjernika o vlastitom zalaganju za opće dobro i upozoravanju na nepravde koje nisu rezultat slučaja nego društvenih procesa kojih smo i sami sudionici. Osobitu je brigu pokazivao spram djece, mladih i obitelji, znajući da je tu potencijal koji treba čuvati ako želimo bolje sutra.

Do takvih zaključaka došli smo i na Petom hrvatskom socijalnom tjednu. Donesena Deklaracija upozorava da je obitelj temelj zdravog društva i da se nju treba zakonski, institucionalno i društveno pomagati. Za djecu je potrebno organizirati kvalitetne obrazovne programe, a roditeljima i djeci omogućiti da provode više vremena zajedno kroz uređenje radnog vremena i vremena koje se provodi u školi. Upozorilo se na dostojanstvo čovjeka prema kojem čovjek ne smije biti sveden na sredstvo. Nezaposlenost treba suzbijati jer ona krši ljudsko dostojanstvo i ima dalekosežne posljedice na čovjeka, obitelj i društvo. Zato se država treba aktivno uključiti u pronalaženje rješenja protiv nezaposlenosti, ali se i u cijelom društvu treba podizati kultura rada, i to razvijajući društveni kapital, povjerenje u sebe i druge, odgojem za rad koji treba započeti već u obitelji,ali i vrednovanjem dobrovoljnog (volonterskog) rada koje osim svoje društvene vrijednosti upravo oblikuje odgovornog radnika. Kao završna točka Deklaracije poziv je na socijalno djelovanje kojim će se socijalni nauk implementirati u život kroz različite oblike individualnog i udruženog djelovanja. Neka nam u tome Stepinčev primjer bude trajno nadahnuće!

Valentina Kanić

 

Korištena literatura:

 

J. Batelja, C. Tomić (ur.), Alojzije kardinal Stepinac nadbiskup zagrebački. Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., AGM, Zagreb, 1996.

S. Baloban, Socijalni govor Crkve u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.

 

A. Benigar, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila; Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1993. (usp. http://en.gloria.tv/?media=94823)

 

J. Šćetinec, V. Deželić, sin, M. Ivšić (ur.), Obitelj u današnjem društvu, II. Hrvatski socijalni tjedan, Zagreb, 1938.

 

J. Šćetinec (ur.), Hrvatski socijalni tjedan, III. Zasjedanje 1938., Društveni poredak i društveni pokreti, Zagreb, 1939.

 

Z. Erceg, 75 godina Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, na: http://www.czn.hr/Onama/ClanciOnama.aspx?ClanakID=2

 

Twitter