Homilija na 12. obljetnicu biskupije 4.12.2021. Ispis E-mail
Nedjelja, 05 Prosinac 2021 07:44
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na 12. obljetnicu biskupije

Pastoralni centar katedralne župe, 4. prosinca 2021.

 

Draga braćo i sestre, dragi prijatelji!

Već je 12 godina otkako je papa Benedikt XVI. ponovno uspostavio Sisačku biskupiju. Ovom svetom misom želimo Bogu zahvaliti na tome. Želimo i jedni drugima reći riječ hvale, potpore i utjehe. Znamo, nije nam bilo uvijek lako, nije to ni sada, ali Gospodin je bio s nama, on nas je krijepio i darovao nam da iz njegove ruke primamo mnoge milosti te da izdržimo i teške nevolje i nadvladamo sve kušnje. On će dati da i sadašnje teškoće pobijedimo i u njemu se trajno radujemo.

Dvanaest godina nije puno ali nije ni malo. Od novorođenčeta za 12 godina postane dječak ili djevojčica, mladić ili djevojka. Isus je s 12 godina već hodočastio u jeruzalemski Hram. Dvanaest je i biblijski broj: patrijarh Jakov imao je dvanaestoricu sinova i po povratku iz Egipta oni su zauzeli 12 pokrajina obećane zemlje Izraela koje i danas nose njihova imena. Isus je na spomen dvanaest plemena izraelovih ustanovio dvanaestoricu svojih apostola koji su postali temelji nove zajednice, Crkve. I kada se posvećuje nova crkvena dvorana pomazuje se 12 križeva u spomen na dvanaestoricu apostola.

U ovih 12 godina bilo je puno događanja, puno raznih zbivanja – važno nam je sve ono što je izgrađivalo naše zajedništvo mjesne Crkve, zahvalni smo na tome Gospodinu.

Gospodin nam danas progovara u svojoj Riječi.

Prorok Izaija (Iz 30, 19-21.23-26) nas poziva na povjerenje u Boga koji želi odagnati naše tuge: „Više ne plači! Čije začuje vapaj tvoj, odmah će ti se smilovati; čim te čuje, uslišit će te.“ Riječi su to ohrabrenja. I mi bismo imali razloga za tugu, za tjeskobu i žalost. Toliko srušenih crkvi, toliko razorenih kuća i stanova, toliko izbjeglica u vlastitom zavičaju – prouzročio je potres. A još uvijek vlada i pandemija koja odnosi živote, unosi strah te nas zatvara jedne pred drugima i ometa nam normalan i slobodan život. No, prorok jasno naviješta „dan kad će Gospodin iscijeliti prijelom svojemu narodu, izliječiti rane svojih udaraca.“

Imamo li povjerenja u Gospodina i kada nam ne ide sve kako smo to mi željeli, i kad nas iznenadi nevolja i udari na nas progonstvo, pandemija i potres? Baš tada bismo se trebali još više pouzdati u Boga jer „u muci se poznaju junaci“ i kad je teško upravo nam je tada Bog najbliži. To vjerujemo i znamo. Toliko smo puta to iskusili.

Gospodin Isus u današnjem evanđelju (Mt 9, 35-38; 10, 1.6-8) kaže svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« A kad šalje svoje učenike govori im: „Propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!«

Zanimljivo je to kako evanđelista kaže da je Isus poslao apostole da izgone zloduhe te da „liječe svaku bolest i svaku nemoć“. Svaku, baš svaku? Da, baš svaku i bolest i nemoć. A nemamo li toga oko sebe bezbroj? No, mi vjerujemo da Gospodin može i hoće izliječiti svako srce. Naše je da mu to omogućimo, navješćujući Radosnu svijest svakom stvorenju.

To je naše poslanje, poslanje Crkve, poslanje i ove Sisačke biskupije, i biskupa i svakog svećenika, svakog đakona, svakog redovnika i redovnice, svakog vjeroučitelja, svakog vjernika!

Kada Gospodin kaže da je žetva velika a radnika malo, prvo pomislimo da je time htio reći kako nema dovoljno navjestitelja koji bi htjeli poći naviještati evanđelje, no zapravo njemu je stalo da se molimo za njih, da ih izmolimo od Boga. Jer tako je i on, prije negoli je izabrao od svojih učenika dvanestoricu, bio na osami i molio se Ocu a onda ih je izabrao. Zapravo Bog uvijek poziva, on zove, ali treba se moliti da se oni koji su pozvani i odazovu, da smognu snage i hrabrosti i da pođu u nepoznato. Avantura je to velika, biti Kristov navjestitelj radosne vijesti. A sadržaj tog rada u žetvi Gospodnjoj je propovijedanje kako se Kraljevstvo nebesko približilo. To je velika radost za svakog čovjeka i za cijeli svijet: Bog koji je jedini pravi kralj došao je u naš ljudski svijet, te se njegovo kraljevstvo spustilo među nas ljude. On nam dakle nije više daleko, nego blizu, među nama. I zato se sve mijenja: što je bilo bolesno ozdravlja, što je mrtvo uskrisuje, gubavo se čisti, zlodusi odlaze. Posebno Isus naglašava kako njegov radnik to treba davati besplatno, bez želje za vlastitim probitkom.

I mi smo, braćo i sestre, u ovih 12 godina imali zvanja, dolazili su mladići iz naše Biskupije a i šire da bi se pripremali za svećeničko ili đakonsko zvanje, neki su otišli, a ipak ih je mislim više ostalo. Tako smo dobili tri trajna đakona – ali jedan nam je nedavno preminuo. Dobili smo ređenjem 21 svećenika, od kojih su ostala 17-orica. Sada imamo još dvojicu đakona u pripravi za prezbiterat a uskoro imat ćemo ih imati još dvijicu, tj. ukupno 4-oricu. To znači da će za pola godine taj broj novih svećenika, ako Bog da, biti 21. Bogu hvala za svakoga od njih, zahvaljujemo Bogu beskrajno. Dobili smo i nekoliko svećenika koji su nam pristupili iz drugih biskupija odnosno redovničkih zajednica, njih još trojicu. To je dakle od prije 12 godina povećanje za + 24-oricu. No, mnogi su nam i preminuli: 1o dijecezanskih i 8 redovničkih svećenika, ukupno dakle 18. Njima dodajem i jednog đakona. Neka im je pokoj vječni i nagrada nebeska za sve dobro što su činili u našoj Sisačkoj biskupiji.

Imamo trenutno 8 dijecezanskih bogoslova i 3 sjemeništarca.

Braćo i sestre, htio bih vas sve potaknuti na molitvu za sve nas svećenike i svećeničke pripravnike, da nas Gospodin uzdrži u svojem pozivu, da nas vodi svojim Svetim Duhom i da nas ispuni radošću i snagom da naviještamo njegovo Kraljevstvo. Osobito danas kad to nije lako.

Molimo se i za naše redovničke kandidate i kandidatice. Imamo lijepi broj redovnika i redovnica u našoj Biskupiji, ali je malo novih zvanja. Neće nam oni doći od Boga ako ga ne molimo za njih. Njima treba naša duhovna potpora, a to je molitva.

Također smo pozvani da se molimo svi jedni za druge: Oremus pro invicem – govorili su stari, tj. molimo se jedni za druge! I za naše obitelji, i za naše mlade, za našu djecu, za naše starije i za bolesne i umiruće. Bez uzajamne duhovne pomoći nitko sam ne može ustrajati ići putem Božjim. A teško je i našim obiteljima, i mladima, i djeci, teško je i starijima i bolesnima. Ovo vrijeme ima puno kušnji i puno zla koje se nadvija nad sve koji vjeruju. Ako se ne budemo molili jedni za druge nećemo izdržati te kušnje. Vidimo i sami koliko se mladih odvraća od Crkve, koliko supružnika i očeva i majki odlaze jedni od drugih i od svoje djece, koliko se sve manje prihvaća potomstvo, koliko se malo brinemo za starije i nemoćne. Ne mogu to činiti samo specijalizirane ustanove, svi smo mi pozvani pružati nesebičnu ljubav jedni drugima, osobito onima koji su slabiji i potrebni. A koliko je mladih, pa i čitavih obitelji, otišlo iz domovine posljednjih godina, a možda i poslije ovog potresa! Zar nam je to budućnost, ako svi odemo s bojnog polja. Pa tko će ostati i izgrađivati ovu zemlju i ovaj narod? Ako ode iz domovine mnogo ljudi, tko će ostati i voditi ovu Crkvu, brinuti se i moliti za narod? Nije samo pitanje kako obnoviti i sagraditi porušene crkve i kapele, samostane i župne kuće, nego kako obnoviti živu Crkvu, naše zajednice i naše jedinstvo u Kristu.

Naša vjera, braćo i sestre, ne smije nikada doći u pitanje. Jedina koheziona sila koja nas sve drži na okupu kao ljude, kao narod, je naša vjera. Ona je bila kadra naš narod, kako pojedince tako i obitelji i cijelu zajednicu, sačuvati u teškim vremenima kada su na nas jurišali neprijatelji i pustošili sve oko sebe. Kako bi bilo drukčije uopće moguće opstati bez vjere, bez pouzdanja u Boga i njegovu pomoć? Jer kad se sve čini da je propalo, samo Bog može dati snagu da se sve ponovno podigne i da život procvjeta još ljepše i radosnije.

Zato uzdignimo svoja srca Bogu! Sursum corda – gore srca!

Bilo bi lijepo kada bismo ne samo večeras i sutra, na obljetnicu uspostave naše Sisačke biskupije, nego i u vremenu koje je pred nama više puta i na više načina organizirali molitvu krunice, euharistijska klanjanja, zajedničko razmatranje Svetoga Pisma i molitve po župnim zajednicama ali i u obiteljima, za našu Crkvu katoličku, za našu Sisačku biskupiju, za nas svećenike, za nova svećenička i redovnička zvanja, za naše obitelji, za mlade, za djecu, za starije, za bolesne i umiruće, za naše pokojne. Mi smo svi jedna velika obitelj. A obitelji nema bez zajedništva, bez povezanosti i međusobne pomoći. Ako ne bi članovi obitelji mislili jedni na druge, nego svatko samo na sebe, kako bi ta obitelj mogla opstati i napredovati? Nego mi se potrudimo da naše zajedništvo bude primjerno i sveto, da u jedinstvu biskupa, svećenika, đakona, redovnika, redovnica, djece, mladih, naših obitelji, naših starijih i bolesnih, budemo jedni drugima pomoć i potpora.

Gospodine, nitko ne može koračati sam. Zato si Ti došao k nama da hodiš s nama kroz život i da nam pokažeš put. Molimo Te da imamo hrabrosti slijediti Te i odazvati se na Tvoj poziv, bilo u svećenički, redovnički, obiteljski poziv, bili mladi ili stariji, bili u obiteljskom životu ili u životu zajednica koje si Ti ustanovio. Neka nam pomogne zagovor Blažene Djevice Bogorodice Marije, svetog Josipa te naših zaštitnika sv. Kvirina i bl. Alojzija. Amen.

 

Twitter