Homilija na Dan Sisačko-moslavačke županije 10.6.2020. Ispis E-mail
Srijeda, 10 Lipanj 2020 17:20
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Dan Sisačko-moslavačke županije

Crkva Sv. Martina, Martinska Ves, 10. lipnja 2020.

Poštovani i gospodine potpredsjedniče vlade i ministre unutarnjih poslova, sisačko-moslavački Župane, poštovani zamjenici župana i predsjednice Skupštine SMŽ, poštovani poštovatelji uspomene hrvatskih prosvjetitelja Antuna i Stjepana Radića, draga braćo i sestre,

Danas slavimo ovu svetu Misu za naše narodne prvake Antuna i Stjepana Radića, ovdje u crkvi njihova krštenja, uz njihov rođendan koji je izabran za Dan SMŽ.

Posebnost ovogodišnje proslave Dana SMŽ je da ga slavimo dan prije, budući je sutra Tijelovo, zapovjedani katolički blagdan i neradni dan u RH.

Međutim ovim pomicanjem Dana SMŽ imamo još jedan spomen koji se obilježava u čitavoj Hrvatskoj – ili bi se trebao obilježavati – a to je povijesni dan izbora svetog Josipa za zaštitnika hrvatske domovine. Naime, Hrvatski je sabor 9. i 10. lipnja 1687. godine izabrao svetog Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. U Protokolu Hrvatskog sabora od 9. i 10. lipnja 1687. godine nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: “Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.”

Nad ovom bismo činjenicom također trebali razmišljati jer – jesu nama u SMŽ važni, kao i u čitavoj Hrvatskoj – braća Radić, ali je sigurno za sve nas važan i ovaj datum izbora svetog Josipa za zaštitnika hrvatskog naroda. Ovaj je svetac biti tihi otac, brižni Isusov hranitelj, djevičanski suprug BDM, radnik koji je i zaštitnik radnika… I  mi u Sisku, u Galdovu imamo župu sv. Josipa Radnika.

U ovom vremenu, nakon pandemije koju je izazvao COVID-19 –tzv. korona virus – a prije parlamentarnih izbora, kad već de facto traje predizborna promidžba, želimo se uteći svetom Josipu, zaštitniku naše Domovine i moliti ga za pomoć, da i mi poput braće Radić i tolikih heroja i mučenika naše povijesti budemo danas nositelji duhovnog i materijalnog napretka naše Županije i naše Domovine.

Zanimljivo je da je svetog Josipa za zaštitnika Kraljevine Hrvatske prije 333 godine predložio zagrebački biskup Martin Borković. Dakako, nije to bilo vrijeme ovakve demokracije kao što je danas, tada su u Hrvatskom državnom saboru bili predstavnici plemstva, klera, redova i staleža. Uloga klera bila je drukčija nego danas kada se svim sredstvima pokušava izbaciti Crkvu iz javnog života. Međutim i nama, ljudima Crkve i te kako je na srcu dobro Domovine, i na kraju po učenju Drugog vatikanskog sabora, dužnost je vjernika, hijerarhije i Božjeg naroda, zalagati se za dobro i napredak domovine, te svjetovne zemaljske obitelji čiji je član i Crkva, s dakako specifičnim duhovnim poslanjem.

Ali nije li i prijedlog jednog katoličkog biskupa te zaključak Sabora upravo primjer suradnje tih dviju vlasti, duhovne i svjetovne? Predlagao je čovjek Crkve, a zaključak donijela civilna vlast. A taj je zaključak gotovo pa vjerski: neka bude naš zaštitnik sveti Josip! Ako imamo na pameti da je još uvijek postojala s Istoka turska opasnost, prodor Osmanlija u naše krajeve, te s druge strane prodor protestantizma koji je prijetio sa Zapada, ova odluka našeg Sabora može se tumačiti i kao izbor: Hrvatska želi biti katolička! Ona brani svoj identitet i kroz vjernost Katoličkoj Crkvi. Tada još nije bila velikosrpska ugroza, no ona se zorno pokazuje upravo u životima velikih hrvatskih učitelja Antuna i posebno Stjepana Radića. Oni hrvatski narod uče napretku, posvećuju se hrvatskom seljaštvu koje je bilo velika većina naroda te za razliku od tadašnjih odnarođenih političkih elita uspostavljaju blizinu s narodom.

Ova treće ugroza, koja je posebno došla do izražaja u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991., a koja na neki način i dalje postoji kao plan s Istoka, također traži odgovor. Kao što su Zrinski i toliki drugi hrvatski mučenici pali u borbi s Osmanlijama, tako su i Radići pali u borbi sa srpskim ekspanzionizmom. A što je ostala konstanta u hrvatskom narodu? Naša katolička vjera. Zato je današnji spomen svetoga Josipa, kao zaštitnika Domovine, važan: mi smo u većini katolički narod i to čini naš identitet. To su znali i to utvrđivali svi naši hrvatski velikani, pa i braća Radić. Oni su se borili za prosvjećenost naroda, za istinu o hrvatskom državnom pravu, za slobodu svoga naroda. Stjepan je Radić bio i antiklerikalac, tako kažu, no i današnji papa je to. A Stjepan je pod tim mislio prije svega uplitanje u politiku svećenika A. Korošeca, Slovenca, koji je bio i ministar u jugoslavenskoj vladi a koja je tlačila Hrvate. Neka nas naši velikani uče ljubiti svoj narod i neka nas današnji spomen na njih i na izbor sv. Josipa za zaštitnika Domovine nadahne da živimo u svim djelovanjima po načelima katoličke vjere.

Čuli smo u pročitanoj Riječi Božjoj kako su i u Izraelu postojali izazovi u Starom savezu: narod je slijedio radije baalove svećenike nego bio vjeran Jahvi i zato je Ilija prorok morao žestoko nastupati braneći pravu vjeru (1 Kr 18, 20-39). Tražio je i dobio Božje čudo koje je pokazalo tko je jedini pravi Bog: žrtvu paljenicu Bog kojeg je zazvao Ilija primio je, dok baalovi svećenici nisu dočekali odgovora jer Baal kojem su se klanjali nije ni postojao. U današnjem izvješću nema epiloga koji je uslijedio, a to je da je Ilija dao pobiti baalove svećenike i tako pokazao svoj gnjev ali i odlučnost da se bori za pravovjerje u svom narodu.

Narod je lako zavesti. Molimo se i za izbore u našem narodu da se doista učvrsti hrvatski narod i država na putu svoje neovisnosti ali i da ne zaboravi svoje korijene i svoj katolički identitet, poštujući dakako prava svih manjina.

Molimo se i za naša narodne prvake koji su poput Stjepana Radića i život dali za Domovinu da im Gospodin uzvrati za njihovu žrtvom plaćom na nebu i blagoslovom Domovine.

Isus je, čuli smo u Evanđelju (Mt 5, 17-19), rekao da on nije došao ukinuti Stari Zakon i Proroke, nego ispuniti. Ovo „ispuniti“ može se tumačiti i kao „dovršiti, usavršiti“. U svakom slučaju Stari je zavjet bio dobar, ali nije bio sposoban donijeti čovjeku spasenje. Zato je morao doći on, Sin Božji koji je postao čovjekom, da nam utjelovi spasenje i nauči nas što je cilj našega život i kako ga ostvariti. On nije došao ni dokinuti staro ni donijeti nešto sasvim novo, nego na starom graditi i tako dovršiti ono što je ljudskim naporima započelo, no nije se moglo završiti osim po Božjoj milosti.

I mi moramo biti ponizni dok danas molimo za našu Županiju i našu Domovinu. Mi smo dužni sve učiniti što možemo, ali budimo svjesni da – „nakon što sve učinite“, govorio nam je Gospodin, „recite: sluge smo beskorisne. Učinismo samo što smo bili dužni učiniti.“ (Lk 17, 5-10) Jer „ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji; ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi“ ( Ps 127,2).

Neka nam je ''Gospodin svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti'' pjeva Psalmista (Ps 16, 8). Poput bl. Alojzija Stepinca recimo: „U tebe se, Gospodine, uzdam!“ (Ps 31,2) i dodajmo s psalmistom: „neću se postidjeti dovijeka.“ Amen.

 

Twitter