Duhovi u katedrali 2020. Ispis E-mail
Nedjelja, 31 Svibanj 2020 11:44
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan Duhova

Sisačka katedrala, 31. svibnja 2020.

 

Draga braćo i sestre,

Danas je veliki blagdan: slavlje silaska Duha Svetoga, rođenja Crkve i početka širenja zajednice Kristovih učenika.

O samom događaju primanja Duha Svetoga koji se dogodio apostolima na židovski blagdan Pedesetnice čitali smo u prvom čitanju, u Djelima apostolskim.  Pedesetnica ili grčki Pentekoste bio je u Židova pedeseti dan od proslave Pashe. Židovi su ovim blagdanom slavili primanje Saveza. Mojsije je nakon izlaska iz Egipta primio na Sinaju Božje zapovijedi, koje je zapisao na dvije kamene ploče. Taj je savez bio upisan u kamen, sadržavao je spasonosne zapovijedi koje su kadre urediti pravedno društvo i dobre odnose čovjeka s Bogom i ljudi međusobno.

Znakovit je dan silaska Duha Svetoga. On je dakle utemeljio novi savez Boga s čovjekom, stvorio je tu novu svezu ali ne na vanjskom poštivanju zakona i zapovijedi, nego na nutarnjem prianjanju koje je uliveno u duše Kristovih učenika po Duhu ljubavi. Znak tog novog saveza nisu više kamene ploče nego srce čovječje, kako je prorok Ezekiel navijestio da će Bog sklopiti novi savez sa svojim narodom, kada će mu dati novo srce i novi duh.

Znakovi Duha su na dan apostolske inicijacije: vjetar, vatra i međusobno razumijevanje različitih jezika.

Vjetar je silan, ali može biti i blag i nježan. Silan vjetar drobi brda i lomi stabla, valja morske valove i razbija brodove, a blag povjetarac rashlađuje vrućinu i donosi radost. Gospodin je rekao da je Duh poput vjetra „koji puše gdje hoće, ne znaš odakle dolazi i kamo ide; tako je i sa svakim koji je rođen od Duha“ (Iv 3,8).

Duh je poput vatre koja raspiruje žar, koja grije i koja svijetli. Duh Kristov je upravo takva duhovna vatra koju je on donio na svijet da bi se svijet zapalio, i što on drugo želi nego li da gori! Kako će apostoli propovijedati, kako će do kraja svijeta i vijeka biskupi i svećenici, đakoni i vjeroučitelji naviještati Evanđelje ako nemaju žara, ako im srce ne gori? Sjetimo se dvojice učenika koji su išli iz Jeruzalema u Jerihon nakon što je Isus umro ali već i uskrsnuo, no oni to nisu vjerovali pa su bili tužni. Isus uskrsnuli pridružio im se na putu kao stranac i tumačio im je što su sve sveta Pisma govorila o Mesiji, kako on mora trpjeti i tako ući u slavu. Kad su ga na kraju puta prepoznali u lomljenju kruha, rekli su jedan drugome: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?“ (Lk 24,32). Ta vatra Duha Svetoga zahvaćala je srca kršćana od početka i gori u nama i danas. Mi smo nošeni tim žarom koji nam daje Duh da bismo živjeli i svjedočili za Krista.

U drugom čitanju sv. Pavao u poslanici Korinćanima govori kako Duh daje svakome neki dar, ali sve članove Crkve povezuje u jedno, u jedno harmonično i međusobno povezano tijelo. Mi svi jedni drugima trebamo i važan je svaki član jer svakoga od nas Duh obasipa darovima koji trebaju služiti zajednici. To je djelo Duha.

Zajednica, zajedništvo, jedinstvo u različitosti… nije moguće bez Božjeg dara. To je djelo Duha Svetoga. Premda smo mnogi, jedno smo u Kristu. Iako po svem svijetu, u mnogim narodima i običajima, u često velikim razlikama, mi osjećamo da jedni drugima pripadamo, jer svi pripadamo Kristu. To povezivanje stvara Duh Božji, Duh Kristov. On čini od nas Crkvu, sazvanu zajednicu spašenih.

Gospodin u Ivanovom evanđelju povezuje dar Duha Svetoga s oproštenjem grijeha i mirom. Uskrsli Krist dolazi apostolima i govori im: „Mir vama!“ također im reče: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe otpušteni su im, kojima zadržite zadržani su im.“ Duh dakle daje mir, mir duše, slobodu od grijeha i spašenost od zla. Zato je Krist i umro da nas oslobodi od grijeha i zla. Duh je pak ta ljubav kojom je on nas ljubio i kojom mi možemo ljubiti Boga i jedni druge, da imamo mir.

Iskustvo Duha Svetoga je dragocjeno i posebno, svima potrebno i svima dostupno koji žele biti Isusovi učenici.

Sveci su mnogi prelijepo govorili o tome, naučitelji Crkve, tumačeći već objavu Starog saveza i puninu u Novom savezu.

Sveti Efrem Sirski koga predaja naziva „harfom Duha Svetoga“ pjeva o euharistiji: “U tvome kruhu krije se Duh kojega se ne može jesti; u tvome je vinu plamen koji se ne može piti. Duh u tvome kruhu, plamen u tvome vinu: to je divota što je naše usne primaju… no nama je Gospodin oboje dozvolio. Plamen sa srdžbom siđe uništiti grešnike, no plamen milosti silazi na kruh i ostaje. Umjesto plamena koji uništi čovjeka, jeli smo plamen u kruhu i oživljeni smo” (Himan “De Fide” 10,8-10).

I mi, braćo i sestre, blagujući Euharistiju primamo Duha Svetoga koji daje ovim prilikama kruha i vina novu bit, tj. Kristovo Tijelo i Krv. Upravo tako i mi primamo tu vatru koja i nas treba razgorjeti.

Također je i molitva sredstvo kroz koje djeluje Duh Sveti. Sjetimo se, Marija je s apostolima poslije Isusova uzašašća molila za dar Duha. Molitva je i za nas, uz Euharistiju, najizvrsnije mjesto primanja Duha Svetoga. I mi zamolimo Duha Svetoga: „Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju, u nemoćima tjelesnim  potkrepljuj nas bez prestanka!“ Duh je najbolji učitelj molitve jer on nas u tišinu svoje prisutnosti povezuje s Bogom i Sinom Božjim našim Gospodinom Isusom Kristom. Bez njega mi ne možemo moliti, ne znamo što da mislimo i govorimo, on nam nadahnjuje prave misli i molitve. Stoga učimo danas moliti, moliti Duha i moliti poučeni od Duha!

S Karlom Rahnerom pitajmo se jesmo li susreli Duha Svetoga u svom životu. On kaže da je to onda kada nekom učinimo dobro, a ne želimo mu to reći i nije nam do hvale ljudske nego samo do Božje. Također ako smo se spremni žrtvovati za druge, za Boga a da ništa ne tražimo zauzvrat, to u nama djeluje Duh Sveti. Takva iskustva zapravo svi imamo, ali danas zaželimo da još više i dublje znamo činiti, osobito kad je to životno važno i našim bližnjima potrebno.

Samozatajnost, poniznost, spremnost na samoponiženje da bi istina zasjala u punom svjetlu i drugi primili puniji život… neke su od značajki prisutnosti Duha Svetoga.

Mi u hrvatskom jeziku imamo lijepu riječ: dodir. Premda je prvotno značenje tjelesna blizina, dublje je značenje – duhovno iskustvo razumijevanja, prisutnosti i Božje ljubavi. Ako smo tako doživjeli Boga da možemo reći da smo dodirnuti /ili dirnuti Bogom, to je djelo Duha.

Kard. Leo Joseph Suenens kaže: „Kad se Isus koristi pojmom 'mi', svi su drugi isključeni; mi se odnosi na Oca i na njega. Duh proizlazi iz Očeva i Sinova mi i na nedokučiv način jedna je osoba u dvije osobe. Duh je  savršen čin zajedništva Oca i Sina i onaj koji to zajedništvo priopćuje prema van… Poistovjećenje Isusa s kršćanima moguće je samo zato jer isti Duh prebiva u Ocu, Sinu i u svakom kršćaninu… Krist i Duh, svatko na sebi svojstven način, temelji su na kojima je izgrađena Crkva: Crkva ne nastavlja samo utjelovljenje nego i Kristovo pomazanje Duhom.“

Što je veliki teolog Drugog vatikanskog sabora htio reći ovim riječima? To da naš kršćanski identitet i naš život kao Kristovih vjernika nije moguć samo na temelju krštenja, u sudjelovanju u Kristovu utjelovljenju, nego i na temelju svete potvrde, tj. u sudjelovanju u pomazanju Duhom.

Duh Sveti je poput vode i zraka, on nas napaja ljubavlju prema Kristu i usmjeruje nas Bogu i ljudima. Ne samo Bogu, da ne budemo spiritisti bez realnosti, ali ne niti samo prema čovjeku da ne budemo samo humanisti. Da bismo bili zreli kršćani potrebna nam je i vertikalna dimenzija, djetinjeg i prijateljskog odnosa s Bogom, i horizontalna dimenzija, bratskog odnosa sa svakim čovjekom kao djetetom Božjim i našim prijateljem.

Takav stav na žalost ne mogu razumjeti oni koji nisu duhovni, koji nisu u svoj život primili Krista. Oni ne žive na temeljima Duha jer ne razumiju njegov tihi govor, njegov jezik tišine i dar „miline hlade tih“. „Samo ona znade duša koja tebe sretna kuša…“ kliče jedna pjesma.

Osobit znak prisutnosti Duha u nama i suradnje naše duše s njime je ljubav prema neprijateljima. Naime, lako je voljeti prijatelje, to je samorazumljivo i sveopće iskustvo. Svi tako čine. No, samo kršćani znaju i nađu snage ljubiti i neprijatelje, moliti se za one koji nam čine zlo, na primljeno zlo uzvratiti dobrim. To dakako nije lako, ali je jedini pravi put. Kršćanin se ne osvećuje, ne želi zlo onome koji mu je zlo učinio, moli poput Gospodina Isusa i mučenika đakona Stjepana za one koji ne znaju što čine, za one koji čine grijeh ali mi želimo da im Gospodin to oprosti. To možemo samo ako im i mi sami najprije oprostimo.

Kako oprostiti onima koji nam čine zlo, koji nas progone, koji nam ne žele dobro? Moguće je jer to su djela Duha, ne djela tijela, njih ne nadahnjuje put i tijelo, nego Otac nebeski koji nam zajedno sa svojim Sinom daruje svoga Duha Branitelja, Utješitelja.

Neka nam ne bude teško, braćo i sestre, slijediti tihe poticaje Duha koji govori Crkvama.

Duše Sveti, naš Branitelju i Oživitelju, darivatelju duhovnih darova i snage da se izabere Isusa i ide putem našega Gospodina kroz život: Ti nas neprestano vodi i nadahnjuj, ispuni milošću ljubavi, praštanja i žrtve, samozatajnosti i poniznosti, dobrote i sebedarja. „DođiDuše Presveti, sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti. Dođi Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi srca svjetlosti.“ Amen.

 

Twitter