Homilija na hodočašću u Goru 2019. Ispis E-mail
Subota, 28 Rujan 2019 14:35
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na hodočašću Sisačke biskupije Majci Naših Stradanja

Gora, 28. rujna 2019.

 

/Misa iz Zbirke BDM, br. 44; Čit.: Sir 51,13-24.27-30; Lk 2,15b-19/

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici naše Sisačke biskupije!

Danas je četvrto hodočašće naše Biskupije Majci Božjoj u Goru i ujedno drugo hodočašće mladih naše Biskupije u Goru! Također ovdje smo i drugi puta okupljeni vjeroučitelji, na početku vjeronaučne godine da bismo zamolili zagovor Majke Božje za rad s djecom i mladima.

Dragi braćo svećenici, dragi rektore ovog svetišta, povjereniče za pastoral mladih, predstojnice Katehetskog ureda, drage sestre redovnice, dragi vjeroučitelji, dragi vjernici!

Želio bih danas s vama podijeliti nekoliko misli o Mariji koju u Lauretanskim litanijama nazivamo „prijestolje mudrosti – sedes sapientiae“. Stoga smo i uzeli obrazac mise BDM, Prijestolje mudrosti.

Prikladno je doista da na početku školske i pastoralne godine razmišljamo o mudrosti, molimo se za vječnu mudrost i u Mariji pronađemo Mudrost, Krista Gospodina našega Spasitelja koji nam jedini može dati i životnu mudrost i svetost.

Već u starini Mariju se u Crkvi Božjoj časti kao Majku Utjelovljene Mudrosti te se zato čitaju tzv. mudrosne poslanice, osobito Knjiga mudrih izreka, Knjiga Sirahova i Knjiga propovjednika. U raznim marijanskim pohvalama Mariju se naziva: Majkom Mudrosti, Vrelom Mudrosti, Kućom Mudrosti i ponajviše Prijestoljem Mudrosti. Naslovom Prijestolje Mudrosti zajedno se slavi majčinsku službu BDM, njezino kraljevsko dostojanstvo i izuzetnu mudrosti i razboritost.

„O premudra Majko, i jedina dostojna takvog Sina“, piše sv. Bruno, „koja si sve ove riječi zato u svom srcu pohranjivala, nama čuvala i spomenu povjeravala, da bi se poslije, po njezinu naučavanju, po njezinu propovijedanju i navještaju, pisale, na svem svijetu propovijedale i svim narodima javljale“.

Prvo čitanje iz Knjige Sirahove iznosi veliku čežnju za mudrošću koju je imao starozavjetni vjernik, ali koju moramo osjećati i svi mi, draga braćo i sestre: „Kad još bijah mladić, prije svojih putovanja molio sam otvoreno za mudrost u molitvama, pred vratima Svetišta za nju sam molio i do posljednjeg ću dana tragati za njom… tražio sam mudrost od svoje mladosti… pružao sam ruke prema nebu i oplakivao što je ne poznam“. Tragati za mudrošću znak je ponizna duha, čovjeka koji zna da ne zna, koji je otvoren Božjem daru mudrosti. A kako je naći? Sirah odgovara: „Prignuvši malo uho, naučih je i stekoh mnogu pouku.“ Treba biti ponizan i prignuti uho svoje duše, razmatrati u srcu i neprestano, kad ju i nađemo, i dalje za njom čeznuti jer nitko ne posjeduje puninu mudrosti osim Blažene Djevice Marije koja je nosila i darovala svijetu vječnu Mudrost, Sina Božjega. Zato i kaže sveti pisac: „Duša se moja za nju borila, pomno sam se držao Zakona…“ Ta borba i to traženje ne prestaje čitav život. Veoma je lijep redak u kojem kaže: „Usmjerih svoju dušu prema noj i nađoh je u čistoći.“ A tko je čistiji od svakoga grijeha od Blažene Djevice Marije? Nju nazivamo i „prečista djevica“. Samo čisto srce može vidjeti i primiti Boga, jer kad je duša zamućena grijehom to joj nije moguće. Odluka treba biti i naša: „Slavu ću dati onomu koji me podari mudrošću; odlučih u djelo je provesti.“

Braćo i sestre, posebno je važno čuti ove zadnje riječi odlomka iz Knjige Sirahove: „Za plaću mi je Gospodin jezik podario: njime ću ga slaviti.“ Onaj koji je upoznao Božju Mudrost, dužan je o njoj i govoriti, za nju svjedočiti. Zar nismo to prije svega mi, propovjednici: đakoni, prezbiteri i biskupi, zar nisu to vjeroučitelji koji govore o Bogu?  Ali zar nisu to i roditelji, djedovi i bake, braća i sestre, koji svojoj djeci, unucima i braći trebaju navijestiti Isusa, govoriti o Bogu, voditi ih putem vjere?

Kad se rodio Isus u Betlehemu, došla su tri mudraca s Istoka da mu se poklone. Zanimljivo u evanđelju po Mateju baš se kaže da su to bili „mudraci“. Oni su ne samo bili ljudi znanja, nego baš mudrosti. I oni su tražili Kralja za kojega su pronašli u svetim knjigama Izraela da se ima roditi kad se pojavi sjajna zvijezda. Pronašli su ga ne na kraljevskom dvoru u Jeruzalemu nego u betlehemskoj pastirskoj štali. Poklonili su mu se i obdarili ga kraljevskim darovima. U evanđelju po Luki (Lk 2,15-19) čuli smo da su se najprije Isusu došli pokloniti pastiri, potaknuti riječju anđela… Kad su sve vidjeli, svima su o tome pripovijedali i „svi koji su to čuli, divili su se tome što su im pripovijedali pastiri.“ Stajati udivljen pred Isusom i u njemu spoznati Boga koji je tijelom postao po Mariji, nema većeg razloga za divljenje! Marija je sve to promatrala i kako kaže sveti Luka, „u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svom srcu“. Majka Mudrosti pohranjuje djela Božja, čudesa koja doživljava i razmišlja o njima u svom srcu.

I mi smo doživjeli toliko Božjih milosti, i neprestano nam ih Bog daje. Jesmo li i mi poput Marije, razmišljamo li o njima i zahvaljujemo li Bogu za to?

Naš Gospodin nam i sam govori o mudrom graditelju (Mt 7,24-27) i o mudrim djevicama (Mt 25,1-13) . Tu mudrost on suprotstavlja ludosti pa kaže kako mudar graditelj gradi kuću na stijeni, dok lud graditelj kuću gradi na pijesku. Jedan dakle bira čvrsti temelj, dok drugi gradi kuću bez temelja. Dakako, kuća sagrađena na čvrstom temelju odolijeva svakoj buri, oluji i nevremenu, dok kuća bez temelja pod naletom prve oluje pada i pretvara se u „ruševinu veliku“. Tako i mudre djevice su opisane zajedno s ludim djevicama: mudre uz svjetiljke imaju pripravljeno i ulje, dok lude imaju svjetiljke ali bez ulja. I kad treba dočekati zaručnika, mudre su spremne i ulaze u svadbenu dvoranu s njim, dok lude ostaju pred vratima jer nisu na vrijeme ponijele ulje za svoje svjetiljke. Mudrost se dakle, braćo i sestre, sastoji u tome da gradimo svoj život na čvrstom temelju, a to je Krist, da imamo ulja, a to je vjera koja nam može svijetliti u životu da ostvarimo životni cilj.

Sveti Pavao također govori o kršćanskoj mudrosti, nasuprot svjetskoj mudrosti koju on zove ludošću: „Besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.“ (1 Kor 1,18). I dodaje: „Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidje se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista, i to raspetoga: Židovima sablazan, Grcima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Božju snagu i Božju mudrost.“ (ib.21-24)

Kako rekoh, nalazimo se na početku školske godine, u kojoj djeca započinju nova stjecanja znanja, ali i vještina, ne samo u znanstvenim disciplinama nego i vještine lijepog ponašanja, bon-tona kako se to kaže. Ipak za nas vjernike potrebno je i više od toga. Sveti Pavao kaže kako „znanje nadima, a ljubav izgrađuje“ (Rim 8,1), te kako on sve „gubitkom smatra zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista“ (Fil 3,8).

Upoznati Isusa Krista i slijediti ga jest više od znanja, to je mudrost života. I mudrost i znanje su darovi Duha Svetoga. Znanje najizvrsnije je Isus Krist, a Mudrost je on sam, koji je došao po Djevici Mariji, koja je stoga Prijestolje Mudrosti.

Tako se u kršćanskoj perspektivi i škola treba shvaćati kao cjeloživotno upoznavanje Krista i njegova nauka, napredovanje u mudrosti života, „ne bismo li kako dohvatili (Krista), jer smo i sami zahvaćeni od Krista“ (Fil 3,12).

Dar mudrosti kao dar Duha Svetoga potreban je za naš kršćanski život. Po Duhu Svetome koji je djelitelj svih duhovnih darova, posebno vjere, nade i ljubavi, i mi postajemo mudri da bismo ne samo puno toga znali, nego da bismo to što znamo tako vrednovali da znamo izabrati onaj put koji nas vodi u život. Stoga i na početku školske i vjeronaučne godine u mnogim crkvama učenici i učitelji sa svojim vjeroučiteljima i svećenicima slave Misu zaziva Duha Svetoga. Sjećam se kako je mene moja prabaka ispraćala u školu govoreći mi: „moli se Duhu Svetome da ti rasvijetli pamet da se budeš dobro učio.“

Nitko u tom procesu zrenja i odrastanja ne smije biti izuzet: važni su tu svakako učitelji, koji nisu samo predavači znanja nego i odgojitelji – zato se i škole zovu „obrazovno-odgojne ustanove“, ali i roditelji, čija je uloga nezamjenjiva. Kada se radi o odgoju, bilo koje vrste, tada su upravo roditelji oni koji su najodgovorniji za odgoj svoje djece, tako da i svaki školski ili vjerski sustav koji želi ovaj ili onaj odgoj u školama, treba za to suglasnost roditelja. To roditeljima jamče sve međunarodne konvencije, a posebno Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta usvojene 1989. i ratificirane od strane svih zemalja članica Europske unije. Ona u članku 5 kaže: „Roditelji ili druge osobe koje su zakonski odgovorne za dijete trebaju se za dijete brinuti.“ Članak 14. t. 2. kaže: „Roditelji imaju pravo i dužnost usmjeravati dijete.“, a članak 29: „Dijete ima pravo na odgoj i obrazovanje usmjereno na razvoj svojih sposobnosti, te na razumijevanje mira, prijateljstva, ravnopravnosti i poštivanja prirodnog okoliša.“ I što je nama veoma važno, već na početku u članku 2. Konvencija jasno kaže: „Svaka država će poštivati prava svakog djeteta bez diskriminacije glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere i političkog uvjerenja djeteta ili članova njegove obitelji.“

Majko Marijo, ti Prijestolje Mudrosti, sve nas vodi k vječnoj Mudrosti i osobito djecu i mlade uči mudrosti života. Amen.

 

Twitter