Homilija na Veliku Gospu u Gori 2019. Ispis E-mail
Četvrtak, 15 Kolovoz 2019 14:46
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Veliku Gospu

Gora, Svetište Majke naših stradanja, 15. kolovoza 2019.

 

Draga braćo svećenici, časne sestre, dragi đakoni, bogoslovi i sjemeništarci, poštovani g. župane, g. petrinjski gradonačelniče, dragi hodočasnici, osobito koji ste došli pješice, draga braćo i sestre!

Ovogodišnje slavlje Uznesenja BDM na nebo ili Veliku Gospu slavimo radosno kao najveći marijanski blagdan koji je pun poruka za nas.

Mons. Hoser, papin vizitator u Međugorju, kaže (u intervjuu u GK) da je slavlje Marije na nebo uznesene znak kontinuiteta života koji mi kršćani poštujemo: čovjek se začinje od svojih roditelja i počinje živjeti, nakon toga se rodi od svoje majke koja ga je 9 mjeseci u svome krilu nosila, zatim živi djetinjstvo, mladost, zrelost, starost… kako već kome Bog da, i nakon zemaljske smrti prelazi u vječni život, o kojem svjedoči i današnja svetkovina. Tako se pokazuje kontinuitet života u koji mi kršćani vjerujemo i za koji Bogu zahvaljujemo. Time priznajemo da je život Božji dar; taj dar on nama ne oduzima nego nam ga, samo na drugi način, dariva da i dalje – i još u većoj punini – nastavimo živjeti, u Bogu, u vječnosti! To je zapravo naša budućnost, naša perspektiva kojoj se nadamo, u koju vjerujemo i koju nam današnji blagdan učvršćuje. Marija je prva među nama ljudima doživjela tu novost života, spašenost da i dušom i tijelom živi u preobraženom životu u Bogu, u vječnosti.

Tu se postavlja pitanje tijela: kako to da je i tijelo proslavljeno u nebu, da poslije smrti mi ljudi ne odlazimo Bogu samo dušom nego i tijelom? A svi znamo da kad čovjek umre, kažemo: ispustio je dušu, dok mrtvo tijelo koje nam ostane od čovjeka s poštovanjem i u molitvi ispratimo i pokopamo u grob. A danas slavimo činjenicu da je i Marijino ljudsko tijelo s dušom proslavljenom u nebu. Je li to tako samo u slučaju Marije, Majke Gospodinove? Ona je, rekoh, prava, ali nije jedina. Nju ćemo svi slijediti kad dođe drugi Kristov dolazak, na kraju ljudske povijesti, kad će Gospodin doći suditi žive i mrtve, jer u Vjerovanju apostolskom ispovijedamo: „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“.

Kada govorimo o tijelu, taj se govor ne odnosi samo na zemaljsko ljudsko tijelo, nego na sve zemaljsko što nam služi za život. Važan je dakako odnos prema našem tijelu jer mnogi tu lutaju pa ili tijelo obožavaju ili ga ponižavaju i iskorištavaju. Ni jedno ni drugo nije dobro. Tijelo je sredstvo spasenja, cardo caro salutis /tijelo je stožer spasenja– govorili su stari.

Ali tijelo znači sve ljudsko, zemaljsko, prolazno. Sin je Božji došao k nama tako što je uzeo naše ljudsko tijelo, utjelovio se, postao je čovjekom. Taj Božji silazak pobožanstvenio je naše tijelo i ono je postalo mjesto susreta ne samo s ljudima nego i sa samim Bogom koji je tako preobrazio naše tijelo i dao mu neprolaznu vrijednost.

Ako je sve zemaljsko uzdignuto u Kristu, tada je i naša djelatnost – ako se čini u Bogu – pobožanstvenjena. Pa i kad činimo sasvim zemaljske stvari, ako mislimo na Boga i kako da njemu ugodimo, to je također božansko djelo. Zato znamo da je Marijino uznesenje – kako dogma kaže: dušom i tijelom u nebo – poruka nama svima da Bog želi svu našu ljudskost, i dušu i tijelo, zajedno uzdići i uzvisiti da živi zauvijek preobraženo s njim. Tako i sva naša zemaljska djelatnost, poštenjem i marljivošću, znanjem i usavršavanjem, etičnošću lišenom vlastitog koristoljublja, ima biti utkana u vječnost, u nebesku proslavu.

Pa i kad govorimo o sasvim ljudskim i zemaljskim stvarima, one u svjetlu Marijina uznesenja dušom i tijelom, dobivaju novo značenje i veličinu.

Možemo tako reći da i gospodarstvo, rad i odmor, politika, znanost i umjetnost, sport i zabava, sve što je dobro na zemlji može postati preobraženo Božjom milošću da bude dio našeg vječnog života.

Papa Franjo u razgovoru i razmatranju o molitvi Zdravo Marijo kaže: „Otkako se Gospodin u Mariji utjelovio, zauvijek na sebi nosi naše čovještvo. Više nema Boga bez čovjeka: tijelo što ga je Isus preuzeo od Majke njegovo je i sada i bit će zauvijek.“ (Papa Franjo, Zdravo Marijo, 67).

Slušali smo u Evanđelju Marijinu zahvalnu pjesmu Magnificat – Veliča. O tome u spomenutoj knjizi papa Franjo kaže: „Marija hvali Boga dok mi kršćani često zaboravljamo molitvu hvale i molitvu klanjanja. Njezin Veliča proizlazi iz želje za hvaljenjem, za molitvom hvaleći Boga; kao djeca koja toliko vole oca i majku i ne dosadi im govoriti o tati i mami, nego ih neprestano hvale.“ (ib., 96)

„Marijin je prst uvijek uprt u Isusa. Gospa nikad ne kaže: 'Ja ću to riješiti, imam rješenje.' Neprestano pokazuje na Isusa.“ (ib., 97). Kad sam početkom ovog mjeseca s mladima iz naše Biskupije bio u Međugorju na Mladifestu, to sam upravo osjetio i sam te sam rekao da se u Međugorju osjeća prisutnost Marijina, ali ona dovodi k Isusu i kad to učini, ona se povlači i nestaje te je njezina prisutnost nevidljiva (usp. moju propovijed u Međugorju, 4.8.2019). Papa Franjo jasno na to misli kada kaže: „Marija nikada nije bila protagonist.“ (ib. 99).

Volio bih citirati još dvije Papine misli. Prvo, kad govori o dolasku Sina Božjega među nas ljude po Mariji, kaže: „Kada je Bog po Mariji ušao u svijet, ušao je strpljivo. I kada gledam strpljivi kršćanski narod – bolesnike koji prihvaćaju bolest, majke obitelji, osamljene starce koji podnose samoću, zatvorenike, tolike koji strpljivo podnose patnju – mislim da se onaj tko strpljivo trpi povezuje s Kristovom mukom, s Božjom mukom u Kristu. Dakle, kada mislim o znakovima nade, riječ koja mi dolazi na pamet upravo je 'strpljivost'.“ (ib., 101).

I drugo, kad govori o Mariji kao Majci radosti, kaže kako je ona napredovala na putu vjere, s Isusovim osjećajima. „A koji su to Isusovi osjećaji i stavovi? Poniznost, milosrđe, blizina, ali i odlučno odbacivanje licemjerja, dvoličnosti i idolopoklonstva… put vjere vodi preko križa, a Marija je to shvatila već od početka kada je tek rođenoga Isusa Herod htio ubiti… Marija je uvijek bila uz Isusa, slijedila ga je posred naroda, slušala je ogovaranja i mržnju onih koji Gospodina nisu voljeli. I taj je križ ona nosila!“ (ib., 107)

Čitajući i razmišljajući ove napisane Papine riječi sjetio sam se, braćo i sestre, našeg svetog blaženog Alojzija Stepinca. Ako nas Papa poziva da slijedimo Mariju, koja je i u progonima veličala Gospodina, koja je bila strpljiva i nosila križ idući za Isusom, onda se to na poseban način odnosi baš na našeg bl. Alojzija. Upravo prije dva dana razgovarao sam s jednim svećenikom kojeg veoma poštujem a koji mi je rekao da je ovo što se događa s bl. Alojzijem Stepincem upravo njegov dar našoj Crkvi i Domovini. On misli da se sam bl. Alojzije odrekao svoje kanonizacije i isprosio ovaj zastoj pred Bogom da bi se naš narod konačno očistio od laži i podvala koje mu se nameću od komunističkih i srpskih optužbi koje još uvijek ne jenjaju i udaraju po nama. Rekao mi je, to Papa možda i ne zna, ali on je oruđe u Božjim rukama, da zaustavivši kauzu bl. Alojzija, naš narod pronađe i svima objavi istinu. Istinu o Crkvi i našem hrvatskom narodu koji je neprestano bio optuživan i progonjen, ali je strpljivo trpio i nosio svoj križ. A on je simbol sve te patnje i svih tih nepravdi koje je ponio na svojim leđima, i još ih uvijek nosi.

Da, čovjek bi rekao da je stvarno dovoljno već nošenja tolikog križa, da je mjera ispunjena, ali to ipak samo Bog zna. I mi se moramo pokoriti Božjoj volji, a na kraju će se istina pokazati u svojoj ljepoti, zasjati u punini. Rekao sam to i u Međugorju: Crkva ima vremena. Trebalo joj je gotovo 40 godina da stvari stavi na svoje mjesto s obzirom na ovo hodočasničko mjesto. Čini se da je to mjera pročišćenja, godine prolaska kroz pustinju koje su morali proći Židovi idući iz Egipta u obećanu zemlju. Možda i nama, kao obnovljenoj državi, treba također toliko vremena da bismo izišli iz mraka ropstva u kojem smo boravili… treba nam još dakle barem 10 godina… Bog zna!

Još malo pa će djeca i mladi poći u škole i započeti novu školsku godinu. Dočekat će ih tzv. „škola za život“ koju se uvodi u sustav odgoja i obrazovanja, a mi se pitamo, bi li bilo bolje reći da je život škola, a ne da je škola život? Dobro, kaže se da je to škola za život, i da je to nešto novo, a što je bilo školstvo do sada? Zar ništa nije vrijedilo što je bilo do sada, nego će se tek sada otkriti pravi način školovanja djece i mladih? I je li to ispravan put ako se ne uvažavaju sugestije stručnjaka, ako se sve više izostavlja odgojni vid a naglašava samo obrazovanje, i to uvođenjem tehničkih informatičkih pomagala? Je li to onda smo tehnicizacija odnosno informatizacija obrazovnog procesa koji se sve više lišava odgojne dimenzije?

Radi se doista o i te kako osjetljivom i zajedničkom pitanju koje ima dalekosežne posljedice ne samo za djecu, nego i za čitav narod. Zar nama vjernicima to pitanje može biti nevažno i smijemo li se ponašati kao da se to nas ne tiče? Kao vjernici mi trebamo razmišljati što možemo pridonijeti da naše škole doista budu škole za pravi život, život koji nam daje Bog i život koji Bog od nas očekuje.

Pitamo se kakve bi to trebale biti „škole za život“ naše djece i mladih? Mi imamo pravo očekivati da to budu škole za život vječni, za život koji je u kontinuitetu, kako veli mons. Hoser, za život o kojem nam govori današnji blagdan Uznesenja BD Marije na nebo. No, kako to postići, kako se pripremiti za život vječni, gdje je ta škola u kojoj bi se to moglo naučiti? Sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici „Redemptoris Mater /Majka Otkupitelja“ kaže da trebamo poći u „Marijinu školu“. Kakva je to škola? To je škola molitve, duhovnosti, škola blizine s Kristom. S Marijom smo, kaže Papa, neprestano pozvani gledati Lice Kristovo. U toj kontemplaciji je naša snaga, uvijek biti pred Kristovim licem. No, je li to tako s reformom školstva ako se model „škole za život“ shvaća kao mjesto tolikog poštivanja kreativnosti djece da učenici sami trebaju odlučivati što će učiti a što neće, a ne da im to učitelji nameću. Međutim, tada se postavlja pitanje, što je to zapravo „edukacija“ odnosno odgoj i obrazovanje? Latinski „e-ducere“ znači „iz-voditi“, što treba asocirati na vođenje pravim putem za što su odgovorni roditelji i stariji da ga oni pokažu djeci i povedu djecu pravim putem u život. Ako se međutim shvati da odgajanici sami trebaju birati svoj put, dapače da im stariji samo služe kao pomoć pri tome, tada je opravdano pitanje: tko tu koga vodi, tko je ovca a tko pastir? Čini se da je to preslika već postojeće tendencije u društvu koje želi izbrisati razliku roditelja i djece, pa očito to prenosi i na odnos učitelja i učenika. Da ne spominjem k tome i uvažavanje rodne ideologije koju je nedavno osudila i Sveta Stolica nazivajući je „dio nejasnog koncepta slobode“ i navodeći kako je ideja da je spol određen osobnim osjećajima, a ne biologijom pokušaj “uništenja prirode”.

Pred svim tim i mnogim drugim izazovima nalazimo se u našoj trenutnoj povijesti. Marija je uvijek bila naša „Advocata Croatiae, fidelissima Mater – odvjetnica Hrvatske, najvjernija Majka“, „Kraljica Hrvata“, „Mundi melioris origo - Početak boljega svijeta“, „Decus singularis Croatiae – osobit ures Hrvatske“. Mi se time ponosimo, time što smo Marijin narod, što osobito štujemo Presvetu Bogorodicu, u mnogim hrvatskim svetištima, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, gdje i danas naš narod moli zagovor Majke Marije.

Molimo Presvetu Bogorodicu, Djevicu Mariju dušom i tijelom na nebo uznesenu, da nam izmoli pred licem svoga Sina radost vjere, da i nas povede u proslavu čitavog našeg života, dušom i tijelom, u utjelovljenost našeg stava da slijedimo Isusa, da se ne bojimo nositi svoj križ, ali i da – kako Papa kaže – odlučno odbacimo prijetvornost, laži i obmane, te se posvetimo budućnosti djece i mladih, pokazujući im jedini ispravni put vjere, nade i ljubavi u istini i slobodi, kako za našu stvarnu prošlost tako i za bolju budućnost.

Amen.

 

Twitter