Homilija u Karmelu sv. Ilije u Zidinama 20.7.2019. Ispis E-mail
Subota, 20 Srpanj 2019 16:18
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan sv. Ilije

Karmel sv. Ilije, Zidine (BiH), 20. srpnja 2019.

 

Dragi priore p. Zvonko, braćo karmelićani, braćo svećenici, časne sestre, draga braćo hodočasnici!

Danas slavimo najvećeg proroka koji je u Starom zavjetu – prije 3 tisuće godina – u židovskom narodu gorljivo branio vjeru u jednoga pravoga Boga i tako već tada navijestio Krista, Mesiju.

Pročitana Riječ Božja govori o njemu, ali ne samo o biografiji Ilije proroka, nego i o tome u čemu on nama može biti uzor.

U Prvoj knjizi o kraljevima (1 Kr 19) Ilija je prikazan ponajprije kao Božji čovjek koji je međutim silno razočaran. A tko nije i od nas osjetio želju umrijeti i jednom, slično kao Ilija, rekao: Bože, svega mi je dosta, uzmi me s ovoga svijeta!? On je, kako sam kaže, gorljivo revnovao za vjeru u pravoga Boga, ali su nevjernici i njegovi protivnici poubijali sve proroke koji su im se suprotstavljali, a sad žele ubiti i njega. Zato se sklonio u pustinju i tu legao i zaspao, umoran i razočaran, pitajući se zašto ga sve to snalazi. Čini mu se da mu je došao kraj i da ne može izbjeći zlu sudbinu.

A njega je progonio izraelski kralj Ahab i njegova bezbožna žena Izebela koji su porušili židovske hramove i svetinje i sagradili poganske, te su čitav narod zaveli na krivi put, u krivovjerje. Ilija se žestoko protivio, ali sada mu izgleda da se uzalud trudio i borio protiv baalovih proroka. Protiv njih je na gori Karmelu dokazao da je samo Jahve pravi Bog a da je Baal lažni bog. I obračunao se s baalovim svećenicima, no zato su mu kralj i kraljica radili o glavi te je on morao bježati u pustinju.

Međutim Bog ga po anđelu pridiže, nudi mu kruh za jelo da se njime okrijepi i pokazuje vodu da se napije te tako okrijepljen da nastavi svoj put. On ne želi, ponovno liježe i spava, opire se, no anđeo ga i drugi put budi i pridiže, te on ustaje, jede i pije i nastavlja put sve do Božje gore Horeba.

Prorok je, dakle, Božji čovjek, a progone ga političari. Kako to? Kad Božji ljudi ne bi kritizirali ljude od vlasti, ovi bi ih pustili na miru, no očito onaj koji slijedi Božji put mnogima, a posebno ljudima na vlasti, smeta.

Slično je, braćo i sestre, i sveti Ivan Krstitelj bio progonjen od kralja Heroda, dapače i zatočen i ubijen jer se suprotstavljao kralju govoreći mu da ne smije imati žene svoga brata.

A i sam naš Gospodin Isus Krist bio je progonjen već kao malo dijete od kralja Heroda, a na kraju je od židovskih glavara i svećenika bio predan rimskom upravitelju Ponciju Pilatu koji ga je, kao najviši politički predstavnik Rimskog Carstva, osudio na smrt na križu.

Nije lako biti progonjen…

 

I vi, draga braćo i sestre našega hrvatskoga naroda koji živite ovdje u Bosni i Hercegovini, znate kako je to. Još od turskih vremena naši su ljudi ovdje podnosili zulum i teške nepravde, sve zbog vjere u Isusa Krista. Diva Grabovčeva primjer je takvog progona ali i hrabrog svjedočenja kršćanske vjere, koje se naš narod ovdje nikad nije odrekao.

Onda je došao Drugi svjetski rat i s njim progoni srbo-četnika od kojih su pale i naše blažene Drinske mučenice. Poslije toga komunizam koji je pokosio vjerojatno najveći broj naših ljudi baš zbog vjere u Krista. Sjetimo se samo Širokobrijeških mučenika, franjevaca koje su partizani pobili, ili u Posavini pobijenih u Burića štali… Posvuda su rasute kosti naših mučenika, od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dalje.

A na kraju i Domovinski rat u kojem su opet, razmjerno svome broju, najviše stradali Hrvati u BIH, upravo zato jer su katolici…

Pa ipak, kroz sva ta nesklona stoljeća, mi smo opstali, što je samo po sebi već veliko čudo, a vjera u Krista davala je i daje nam snagu.

Posebno pak euharistijski Kruh koji nam sam Bog daje, kao što je i Iliji dao, da nas krijepi i u trenucima klonulosti i iskušenja jača i obnovi da nastavimo svoj životni hod.

Kad smo kod progona, pogledajmo i danas kako mi katolici prolazimo kod vladara ovoga svijeta: kako u EU, tako u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini? Koliko naši predstavnici na vlasti, mediji i oni koji kreiraju naš javni, društveni život poštuju naše kršćanske vrijednosti, katoličko shvaćanje braka i obitelji, život kao svetinju od začeća do prirodne smrti – ili pak zavode narod lažnim ideologijama, poput rodne ideologije, raznim perverzijama s obzirom na brak, obitelj i djecu, koje dobivaju pravo javnosti na račun iskrivljenog shvaćanja slobode? Ne zavode li i nas jednako kao i u vrijeme Ilijino na krivovjerje i otpad od jedinoga pravoga Boga?

Gdje je danas prorok Ilija da se tome suprotstavi pa makar mu radili o glavi? Ili su se takvi umorili pa žele – razočarani – umrijeti? No, Gospodin svojih ne ostavlja, moramo to znati. On uvijek šalje svome narodu proroke koji poput Ilije govore istinu, pozivaju narod na vjeru u pravoga Boga, kao u evanđelju gdje se na gori Isus preobrazio pred svojim učenicima i pokazao im svoju božansku slavu, a Ilija i Mojsije pokazivali su učenicima da je on doista Krist, Mesija.

U našem je hrvatskom narodu u posljednja vremena Bog podigao velikog proroka, poput Ilije, čija nam riječ i danas zbori. To je bl. Alojzije Stepinac. Njega je s pravom sveti papa Ivan Pavo II. proglasio mučenikom jer njega su progonila tri režima: velikosrpski kraljevski u prvog Jugoslaviji, NDH-zijski za vrijeme Drugog svjetskog rata i komunistički, koji ga je i ubio, poslije rata. A on je ostao stameno čvrst u ljubavi prema Bogu i bližnjima, te u ljubavi prema svome hrvatskome narodu. Još i danas ga progone predstavnici svetosavskog koncepta u kojem opet nema mjesta za nas katolike, koje on predstavlja. Dobro je naime rekao spomenuti sveti Papa, a to je potvrdio i papa Benedikt XVI., on je u svojoj osobi utjelovio sve tragedije naše hrvatske nacije. Ali u toj borbi dobra i zla dobro sigurno i sve više pobjeđuje! Malo po malo, ali svjetlo koje se ne može sakriti izlazi na vidjelo.

Prije nešto više od mjesec dana, točnije 14. lipnja o.g., na proslavi Dana Splitskog sveučilišta dr. Esther Gitman primila je počasni doktorat, dakle najviše priznanje te visoke znanstvene ustanove, upravo zato što ona, američka Židovka, promovira veličinu nadbiskupa Stepinca, istinu da je on spasio velik broj Židova, među kojima je i ona sama. A ovaj mjesec, svega prije nekoliko dana, u bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici u Zagrebu postavljena je zahvalna ploča u spomen na brojne Židove koje su sestre za vrijeme Drugog svjetskog rata skrivale i tako spasile u bolnici, a što je od njih tražio nadbiskup bl. Alojzije Stepinca.

I Srbi će morati priznati da je upravo bl. Alojzije u vremenima progona spasio mnogo njihovih sunarodnjaka, kao npr. oko 7 tisuća kozaračke, uglavnom pravoslavne, djece, i to u mojem Sisku, što je dokazao prošlogodišnji simpozij koji se održao kod nas, premda njegovi progonitelji još i danas izvrću istinu pa govore o logoru za ubijanje djece, što je notorna neistina. Iskreno se nadam da će se jednog dana ostvariti ono što je dr. Juraj Batelja zaželi na simpoziju, naime, da će Srbi iz zahvalnosti usred Beograda podići spomenik bl. Alojziju Stepincu jer on to zaslužuje.

Draga braćo i sestre, današnja Božja Riječ govori nam i o onom najvažnijem, a to je bio intimni, osobni odnos Ilije s Bogom. Na Horebu je Bog zaželio susresti Iliju i pozvao ga da iziđe iz špilje u koju se sklonio. Ilija je mislio da je Bog u događajima koji su ga zadivili, a bili su to: snažni olujni vihor, strašan potres i velika vatra, ali Gospodin nije bio ni u jednom tom znaku, nego mu se javio u šapatu blagog lahora. Dakle, premda mi Iliju zovemo Gromovnikom, on je usprkos toj snazi i hrabrosti kojoj je svjedočio za Boga, bio s Bogom povezan najviše u šutnji, tihoj molitvi i neizmjernoj blagosti.

Tu je Bog, braćo i sestre, i za nas. Zato se ne bojmo ni Boga ni svetog Ilije, znajmo da nas Bog nježno i blago ljubi, kao što je ljubio i njega, te pomaže i nama kada smo slabi, razočarani, kad nam je teško i kad malakšemo. Pitao me jučer jedan gospodin, prije paljenja svitnjaka, što ćemo s ovim teškim stanjem u našem narodu? Mladi odlaze, a političari se brinu samo za sebe… Odgovorio sam mu: molimo se. To nam ostaje jer ako su nas ljudi ostavili, Bog nas nikada ostaviti neće.

 

Naš pjesnik i patnik Antun Gustav Matoš napisao je riječi koje i danas imaju svoje značenje: „Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al' ne nađe štrika za toliko Juda.“ Neobično, ali istinito. Sjećam se naslova jednog intervjua u Glasu Koncila u kojem je jedna psihologinja izjavila kako smo mi narod izdajica. Čudio sam se i negodovao tada, a bilo je to prije puno ljeta, no sad sve više vidim da ima u tome istine. Sinoć mi jedna gospođa reče: hajdmo se moliti za naše izdajice. Začudio sam se odakle joj te riječi, ali sam prihvatio pa to i sada kažem: molimo se na ovo Ilijino, braćo i sestre, za naše izdajice. One naše katolike iz našega naroda koji su izdali Boga i svoju savjest, vjeru i domovinu, one koji misle samo na sebe a ne brinu se za ono što je zajedničko. No, priznajmo pred Bogom da smo i sami puno puta zatajili i izdali Gospodina, a to ne smijemo – svojim postupcima, svojim riječima, ružnim psovkama, teškim riječima, nedoličnim djelima. Ne molimo za izdajice s mržnjom, već s ljubavlju, željni da se svi obratimo Bogu i njemu se jedinome klanjamo. Uvijek kad se molimo s ljubavlju za druge, pa i za naše neprijatelje, tada nas Bog uslišava, samo tada.

 

Sveti Ilija imao je, kaže Sv. Pismo, vatrenu riječ: „riječ mu je bila kao oganj“. O kakvoj je to vatri riječ? To je, braćo i sestre, oganj Duha Svetoga, koji je došao Gospodin Isus baciti na zemlju sa željom da sav svijet zapali. Čitav svijet treba gorjeti tom svetom vatrom Duha Božje ljubavi, Duha Svetoga, da svi ljudi budu duhovni i sveti. Mi kršćani, koji smo primili u sakramentu sv. Potvrde Duha Božje ljubavi, trebamo prenijeti taj oganj svima. Ali tko će drugoga zapaliti ako on sam ne gori?

Zato molimo po zagovoru sv. Ilije: Dođi, Duše Sveti, i ognjem svoje ljubavi zapali naša srca!

Duh svetog Ilije primio je njegov nasljednik prorok Elizej kad je gledao kako Ilija biva uznesen na nebo na vatrenim kolima. Tada mu je pao u dio Ilijin plašt i s njim duh gorljivosti svetog Ilije. Molimo i mi svetog Iliju da i nas zaogrne plaštem svoje gorljivosti, duhom hrabrosti i neustrašive snage da se vatreno borimo za Boga i za našu svetu vjeru.

 

Sveti Ilija, pomozi svojim zagovorom i primjerom i naš hrvatski narod koji te osobito časti u Bosni i Hercegovini kao svoga svetog zaštitnika da nikada ne posumnjamo u Božju pomoć i usprkos progonima i mnogim teškoćama vjerujemo uvijek u Božju pobjedu.

Amen.

 

 

Twitter