Homilija na hodočašću članova Udruge molitvenog vijenca Kraljice obitelji 8.10.2018. Ispis E-mail
Utorak, 09 Listopad 2018 07:25
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na hodočašću članova Udruge molitvenog vijenca Kraljice obitelji

Krašić, 8. listopada 2018.

 

Draga braćo svećenici, braćo i sestre, članovi Molitvenog vijenca Kraljice obitelji, dragi hodočasnici! Posebno pozdravljam gđu Marinu Šturlić, predsjednicu Udruge. Na vašoj sam stranici, želeći se više informirati o aktivnostima koje organizirate i provodite, pronašao nakanu današnjeg hodočašća u Krašić. To je: „Molimo za:

  • proglašenje bl. Alojzija svetim
  • za jedinstvo hrvatskog naroda
  • za potrebe hrvatskih katoličkih obitelji
  • za svećenike, redovnike i redovnice i cijelu Crkvu katoličku
  • zahvaljujemo Bogu za dar hrvatske domovine.

Na poseban način, čitajući i razumijevajući život i mučeništvo našeg blaženika, želimo ga nasljedovati u ovom našem vremenu. Krijeposti i vrline zbog kojih je podnio mučeničku smrt pokušavamo ugraditi u naše obitelji.“

Također, u najavi današnjeg hodočašća, našao sam ove misli i poticaje:

„Dan Neovisnosti 08.10.2018. proslavit ćemo hodočašćem u Krašić  kako bismo u zagovor našeg dragog blaženika Alojzija Stepinca stavili našu domovinu i naš hrvatski narod. Slavit ćemo i 20. obljetnicu proglašenja blaženikom Alojzija Stepinca.

Razmišljajmo o riječima blaženika  iz njegove izjave koju je dao župniku Vranekoviću u Krašiću koncem lipnja 1956: “Ako treba neka ide i život! Glavno je da ide naprijed Božja stvar”.“

Sve su ovo lijepe i važne misli koje nas nadahnjuju i povezuju, koje nas usmjeruju i potiču na razmišljanje i na djelovanje.

Blaženi Alojzije Stepinac, koji je u ovoj župnoj crkvi 1898. kršten, koji je ovdje primio Prvu svetu pričest i Krizmu, koji je u ovoj crkvi kao zatočenik od 1951. do 1960. godine slavio svetu Misu i propovijedao, te koji je nakon blažene smrti 10. veljače 1960. bio ovdje izložen prije pokopa u zagrebačkoj katedrali duhovni je nadahnitelj svim hodočasnicima koji ovamo dolaze. Tako i nama danas. Krašić je duhovna Stepinčeva oaza, on ovdje progovara. Kao što je prije pet dana, kada smo hodočastili u Krašić svi biskupi i svećenici Zagrebačke metropolije, tj. iz Zagrebačke nadbiskupije, Varaždinske biskupije, Bjelovarsko-križevačke biskupije, Križevačke eparhije i iz moje Sisačke biskupije, kardinal Josip Bozanić rekao je da ovdje svaki put, staza, livada, dvorište i osobito crkva nose tragove našeg svetog Blaženika. On je tu utisnuo svoj život, i osobito svoju patnju. Ovdje su ga susretali mnogi svećenici i laici, koji su se skrivajući se od tadašnje milicije i njegovih čuvara, željeli susresti s njime, čuti njegovo mišljenje, prenijeti mu svoju potporu… a on je svima davao snage.

On i nama danas želi dati snagu za život i za borbu: i za našu Domovinu, i za naše obitelji, i za naše svećeničko, redovničko, obiteljsko, studentsko, radničko zvanje da bismo ustrajali u dobru vršeći Božju volju, ne misleći na sebe, nego na ispunjenje Božjeg nauma. To znače njegove riječi: “Ako treba neka ide i život! Glavno je da ide naprijed Božja stvar”.“ Nisam ja važan, ne trebam se samo brinuti za sebe i svoje dobro, nego mi na prvom mjestu treba biti ono što Bog hoće, ono što bi on danas želio od mene, pa treba li se i odreći svoga života – samo neka „ide naprijed Božja stvar“. To se u Blaženikovu primjeru dobro vidi i čita, jer on se nije brinuo za sebe i svoje dobro, nego da ugodi Gospodinu.

Kada bi se bl. Alojzije brinuo samo za sebe, ne bi bio branio svoje stado, nego bi ga prepustio vucima da ga razdiru, no „dobri pastir daje i život svoj za svoje ovce“ (Iv 10).

Današnja Riječ Božja govori nam upravo o tome kako trebamo ostati vjerni Evanđelju koje nam je objavio Isus Krist, naš Gospodin jer „navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.“ – piše sveti Pavao (Gal 1,6-12). Vjernost Isusu Kristu bila je temeljna odrednica duhovnosti blaženog Alojzija Stepinca. I on tu nije birao, kao što danas postoji tzv. selektivnost Božje riječi – ovo da, ovo ne. Ne! Nego i ono što je teško i što ne razumijem, ali ako to Bog traži, ja biram i slijedim!

On nije mislio na sebe nego na Božju volju koju je nastojao do kraja vršiti.

Što se tiče odnosa prema Domovini, on je i tu bio jasan. Rekao je: „ljubav prema domovini ne samo da je dopuštena nego je i zapovjeđena. Ta tko bi mogao zamjeriti djetetu što više voli svoju majku nego tuđu?“ Prema tome, ljubav prema svojoj domovini je uvjet za ljubav prema svima, ali – ljubav, ne mržnja. Izgrađivati svoju domovinu, a ne ju razarati, graditi na temeljima Evanđelja, a ne na prolaznim ideologijama i modernim trendovima jer – sve što je prolazno odlazi, a samo ono što je utvrđeno na vječnoj istini ostaje.

Danas, braćo i sestre, slavimo Dan neovisnosti naše Domovine Hrvatske. Jesmo li mi doista neovisni, slobodni? Zahvaljujući našim hrvatskim braniteljima koji su živote dali za Domovinu, zahvaljujući tolikim invalidima i ranjenima koji su podnijeli najteže patnje, zahvaljujući tolikim obiteljima, molitvama, tolikim suzama i znoju, mi imamo svoju Domovinu. Imamo je, ali je još uvijek treba izgrađivati da bude bolja, ljepša, slobodnija… Kako je moguće da toliko godina nakon Domovinskog rata još uvijek toliki patnici i stradalnici nisu našli svoju pravdu? Zamislite, mi u Sisačkoj biskupiji još uvijek nismo dobili zadovoljštinu za uništeni Zrin, ni jednom Zrinjaninu ni njihovim potomcima nije vraćen ni jedan kvadratni metar otete imovine – i to 75 godina poslije tragedije koja je tu moju župu pogodila, i to 28 godina nakon što imamo neovisnu državu Hrvatsku! To su apsurdi, to su naša hrvatska lutanja, to su stvarnosti koje nas zabrinjavaju i zbog kojih se molimo dragom Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, blaženom Alojziju da konačno budemo slobodni: slobodni od zla, od neprijatelja koji ne vole naš narod, od onih koji su ga ubijali i koji i dalje snuju zlo da bismo bili neslobodni, progonjeni, obespravljeni u vlastitoj Domovini. A pitanje ratne odštete onima koji su izvršili agresiju 1991. na Hrvatsku? Kako to da se to pitanje ni ne postavlja? To su strašne nepravde koje vape u nebo da se isprave, koliko je više moguće, ali za to treba imati jasan stav o tome što se stvarno dogodilo. Dok god se toleriraju različite istine i žrtvu pretvara u agresora, a agresora u žrtvu, neće biti mira u srcima, ali ni među ljudima i narodima. Imamo se dakle za što danas moliti!

U Evanđelju po Luki (Lk 10, 25-37) zakonoznanac postavlja Isusu pitanje: „Tko je moj bližnji?“

Ljubiti naime Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim, te bližnjega svoga kao sama sebe – to je najveća i jedina zapovijed koju nam Isus daje. U ovoj zapovijedi ljubavi prema bližnjemu Isus zapovijeda i ljubav prema sebi. Jer ne možeš voljeti drugoga kraj sebe, ne voliš li samoga sebe. Isus traži da ta ljubav prema bližnjemu bude jednaka ljubavi prema sebi. I tu možemo tražiti odgovor na pitanje, treba li voljeti svoju domovinu. Dakako da treba! Bez ljubavi prema sebi, svome i domovini, ne može se ljubiti ni druge ni ljude, ni narode. A Isus to zapovijeda.

A kako ljubiti bližnjega? O tome nam progovara u prispodobi o milosrdnom Samarijancu. On, kao stranac, jedini ima oko i ruke da vidi i pomogne čovjeku kojega su polumrtva ostavili razbojnici. Dok svećenik i levit žure u jeruzalemski hram, ovaj namjernik zastaje kraj unesrećenog čovjeka i pomaže mu. Dapače, smješta ga u gostinjac i plaća mu smještaj i njegu. Na Isusovo pitanje: „Tko se od ove trojice pokazao bližnjim čovjeku u nevolji?“ zakonoznanac odgovara: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Na što mu Isus uzvraća: »Idi pa i ti čini tako!«

I nama to isto danas kaže Gospodin: idite i vi činite tako! Kako? Ljubite svoje bližnje, pomažite onima koji su u nevolji, koji su obespravljeni, koji trpe nepravde, koji su poniženi, koji nemaju osnovna prava: kojima se niječe pravo na život, pravo na obitelj, pravo na domovinu!

Mi smo pozvani, braćo i sestre, činiti dobro, biti poput našeg Spasitelja, Samarijanci svojoj braći i sestrama, maloj djeci koja se još nisu rodila, a žele ih ubiti, abortirati; djeci kojima se uskraćuje katolički odgoj u predškolskim ustanovama, djeci koja su u školama izložena eksperimentima te im se uskraćuje nastava o njihovoj povijesti, o klasicima hrvatske književnosti, istina o Domovinskom ratu… Obiteljima koje se izjednačuje s nenaravnim zajednicama zajedničkog života… Majkama koje trebaju biti tzv. surogat-majke, djeci koju se tako prodaje i kupuje…

Braćo i sestre, molimo za naše hrvatske katoličke obitelji. Imali smo nedavno treći nacionalni susret naših obitelji u Solinu. On se održao pod geslom: Obitelj – izvor života i radosti.

O kada bi naši bračni drugovi, muževi i žene, supružnici, čuvali svoju bračnu vjernost kao oko u glavi! O kada bi čuvali svoju bračnu zajednicu te ni u kojem slučaju ono što su pred Bogom i Crkvom obećali i zavjetovali, a to je izvršavanje Isusove zapovijedi: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ vršili radosno ali i kada je teško, vjerni Bogu i svojoj danoj riječi!

O kada bi naši svećenici i redovnici i redovnice bili do kraja, uvijek vjerni svojim obećanjima na ređenju, zavjetima na dan svojega zavjetovanja! Tada bi nam cvala Domovina i bila neovisna! Neka ju Bog čuva! Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter