Homilija na Križevo fr. Slavka Sliškovića Ispis E-mail
Subota, 15 Rujan 2018 07:11
Share

Fr. Slavko Slišković, provincija Hrvatske dominikanske provincije

Homilija na Križevo

Sisačka katedrala, 14. rujna 2018.

 

Dragi vjernici, sve vas do srca pozdravljani i radujem se da zajedno s vama mogu biti ovdje u stolnoj crkvi u Sisku. Posebice zahvaljujem biskupu mons. Vladi Košiću, koji je višestruko zaslužan za moj dolazak ovdje. Naime, on me je već davne 1999. godine zaredio za đakona, a potom uputio poziv da predvodim ovo slavlje. Tu je također i preč. Marko Karača, katedralni župnik kojemu iskazujem zahvalnost za dobrodošlicu u ovu župu kako mome subratu Domagoju koji je predvodio trodnevnu pripravu za ovo slavlje, tako i meni.

Mi danas slavimo svetkovinu Uzvišenja sv. Križa.

Križ je do Isusa Krista bio oruđe za izvršenje smrtne kazne, predviđeno za najteže zločince i nepopravljive buntovnike. Nakon Kralja židovskog postao je znakom spasenja, ali i opomenom kako se ne treba ponašati prema onima koji su drukčiji, nadilaze naše uvriježene vjerske, nacionalne i političke sheme; upozorenje moćnicima ovoga svijeta kako lako mogu osuditi i ubiti nevinoga koji ne pristaje na kompromise sa zlom, nepravdom i sebičnim interesima, koji se bori za slabe i nemoćne, koji diže glas za one čija se istina ne čuje, prihvaća one koje društvo i njegove elite isključuju iz života uzimajući im dostojanstvo, posao i dobar glas, a takvih je danas nažalost većina čak i u našoj domovini za koju smo se nadali da će biti zemlja pravednosti, solidarnosti, istine te su za te vrijednosti mnogi žrtvovali i vlastite živote. Zato slavlje Sv. Križa nije poziv na inertnost, beskičmenjaštvo i mirenje sa sudbinom, nego na aktivnost koja će biti obilježena borbom protiv svakoga križa koji je natovaren na leđa bilo kojega našega brata i sestre, našega naroda i cijele Crkve. Nažalost, svjedoci smo brojnih križeva koji pritišću kako nas osobno, tako i naše bližnje.

Zar nemamo dovoljno križeva? Zar među nama nema bolesti? Nema problema? Nema nestašice, nezaposlenosti, siromaštva, nerazumijevanja i napuštenosti? Nažalost ima!

Iako slavimo križ, mi nismo oni koji traže patnju. Nismo mazohisti koji uživaju u bolima. Patnja, bol, razni križevi nama su nametnuti. I s pravom se pitamo: Zašto? Osim osobnih intrigiraju nas, a nerijetko i učine malodušnim, križevi tolikih nedužnih i slabih. Isto su se pitali i prvi kršćani tražeći smisao Kristova križa. Zašto je on, bez mane i grijeha, bio izložen sramotnoj smrti?! Pitamo se također i sami zašto nismo sretni? Zašto nismo zdravi? Zašto ne živimo u blagostanju, miru, radosti? Zašto naši bližnji moraju biti bez posla, napuštati domovinu i obitelj tražeći komad kruha u inozemstvu ostavljajući praznu domovinu?

Često se čak obraćamo i Bogu, iako ne bi trebali riječima: „Zašto si nas i stvorio da se tako patimo? Zašto si nam dao tako teško breme, a nema uvijek ni onoga Šimuna Cirenca koji bi pomogao nositi?“

Nažalost, to su česta pitanja u životu većine ljudi.

Međutim, moramo se upitati: „Je li zaista Bog onaj koji nam daje patnju? Zar je On ljude stvorio da bi patili?“

Sjetimo se kako počinje Biblija. Govori o Postanku čovjeka. I tamo vidimo da nema patnje. Naprotiv, Bog stvara čovjeka da bi bio sretan. Kaže se da gaje stvorio na svoju sliku i sve mu dao, odredio da napuni zemlju i njome upravlja te da mu sve bude na službu kako bi što sretnije živio. I da je čovjek još štogod mogao zamisliti, dao bi mu Bog! Pa kako mu ne bi sve dao, kad mu je dao da bude kao on?! Stvorio gaje na svoju sliku!

 

Sveto Pismo opisuje kako Bog i čovjek slobodno i ugodno razgovaraju. Gotovo su na istom nivou. Svi mi znamo da nam je lijepo razgovarati s onim tko nam je prijatelj, tko nam je blizak i nekako nama jednak. Kad moramo poći nekomu tko je iznad nas po svom položaju, po vlasti, po učenosti... nismo tako opušteni. Onda biramo riječi i Čekamo da razgovor zavrti kako ne bi svojim riječima i gestama onoga drugog možda i iz neznanja uvrijedili.

A Bog i Čovjek slobodno razgovaraju. I iako je sve do grijeha. Tek nakon grijeha, čovjek se skriva od Boga. Uviđa svoju golotinju, uviđa svoju slabost. A zašto je došlo do grijeha? Zar je Bogu smetalo što mu je čovjek skoro ravnopravan? Naravno da nije! Da mu nije odgovaralo, ne bi ga stvorio. Nije istina ono što je đavao kazao Evi: Neće Bog da budete kao on. Boji se Bog da ne budete njemu jednaki. Pa Bog ih je takve i stvorio. Bog hoće da mu čovjek bude što sličniji. Ne smeta čovjek Bogu, nego Bog smeta čovjeku. Čovjek neće biti kao Bog, on hoće biti veći od Boga, on hoće Bogu biti bog. Tako je bilo s Adamom i Evom, tako je i danas. Pogledajmo oko sebe. Tko je onaj tko daje život? Zar ne bi trebao biti Bog. A ljudi žele biti oni koji određuju tko i kakav će se roditi ili neće roditi ako iskače izvan zadanih okvira! Ljudi također žele i u mnogim zemljama već odlučuju tko i kada će umrijeti, bilo sami o sebi, ali nažalost i o bližnjima čak i onima najmanjima i najnemoćnijima. Brojni su primjeri gdje čovjek preuzima Božje djelo. Mi želimo stvoriti čovjeka, a ubiti Boga!

I to je, sestre i braćo, grijeh. To je ono što uzrokuje križeve. Nije Bog dao križ! Križeve stvaraju sami ljudi!

 

Uzmimo bilo koji od križeva koji nas opterećuju. Zar dolaze od Boga:

-        rat - opet su uzrok ljudi. Istina, ponekad se pozivaju na Boga i misle da u Božje ime vode rat, a za Boga ni ne znaju. Jer nema Boga koji traži ubijanje, mržnju, nasilje. Bog traži ljubav i ljubav daje. Sveti Ivan kaže: Bog je ljubav.

-Siromaštvo - opet su ljudi uzrok. Bog stvarajući ljude svima daje ovu zemlju s njezinim bogatstvom. Neka svima bude na službu i na korist, za hranu i druge potrebe. Ali onda su se pojavili oni koji uzimaju više nego što im treba, koji imaju višak, onda je jasno da moraju postojati i oni koji imaju manjak.

-Bolesti - ni njih nam nije Bog dao da bi se patili. Stvara nas zdrave. Dao nam je čistu i zdravu prirodu. A ljudi sve uništavaju. Zagadili smo i nebo i zemlju i vode. Zato ima toliko poplava, suša, zračenja... Tko tu može ostati zdrav?! Alkohol, droge, pušenje, seksualne izopačenosti, razna kemijska sredstva... sve se to koristi i čudimo se što se rađaju bolesna djeca. Čija psiha može ostati zdrava kad pogleda što se sve oko nas događa?!

I moglo bi se, sestre i braćo, tako u nedogled nabrajati.

 

Mada može izgledati besmisleno tako razmišljati, Crkva nas upravo na to poziva preko liturgijskih čitanja i molitvi izabranih za ovu svetkovinu.

Prvo čitanja nas podsjeća na čin Mojsija uzdignuća mjedene zmije u pustinji. Zmija se prvi puta spominje u Knjizi postanka kao lukavija od drugih životinja jer njezina riječ ubija jednako kao i otrov. Ona čini zlo jer njezina laž iskrivljuje čovjekov pogled na Boga i potiče čovjekovu želju da ne bude viđen od Boga.

Knjiga brojeva ne kaže da su zmije prestale ujedati, nego da se svaki koji pogleda mjedenu zmiju spašava. Spasenja života počinje pogledom na sliku onoga što oduzima život. Otkriti što umanjuje životnost, znači početak kvalitetnijeg života. Tko pogleda u zmiju i otkrije tko je ona i šio se skriva iza nje taj živi. Tako će onaj tko u Isusu otkrije Spasitelja živjeti. Čovjek koji jasno vidi laž zmije i istinu križa, svojim djelima očituje djela Božja u svijetu.

Isus naučava da ne ulazi u smrt, nego da će sve uzdignuti sa zemlje, područja zmije, kako bi živjeli s njime. Sin nije došao suditi, nego upraviti pogled na više, da ne ostanemo u vlasti zmije, nego se okrenemo prema Bogu koji ljubi čitav svijet i ništa nije isključeno iz njegove ljubavi. Učinio je to preko drva križa, podsjećajući da nas da se čitava povijest spasenja odvija između dva stabla. Iako se za stablo spoznaje dobra i zla ne kaže da je u središtu rajskog vrta, ono se takvim nametnulo nakon zmijinih riječi upućenih Evi. Stablo života postalo je sporedno. Isus pokazuje što je bitno, a što sporedno.

Da bi sprao ljagu jednog stabla, Isus umire na drugom. Mogao je umrijeti na različite načine, ali izabrao je drvo križa da nas podsjeti na njegovu simboliku. Svi smo mi poput stabla ukorijenjeni u osobnu prošlost i tijek generacija sve do početaka čovječanstva i svega stvorenja. Ukorijenjeni smo u povijest grijeha, ali i spasenja. Oblik križa očituje kozmičku dimenziju spasenja. Svojim krakovima obuhvaća čitav svemir. Šireći ruke na križu Isus je sve ljude sabrao u jedan narod. Očitovao je širinu, dužinu, visinu i dubinu ljubavi koja nadilazi svako shvaćanje.

Iako slavimo križ, mi nismo oni koji ga traže. Patnja, bol i razni križevi prečesto su nam nametnuti. U Kristovu križu mi otkrivamo da Bog nije uklonio križ iz svijeta nego ga prihvatio i pokazao da ima smisla. Križ je postao mjesto na kojemu nam je postao najbliži. Tu je bio slab kao i mi. Na križu je vapio: Bože moj, zašto si me ostavio! Prije toga je molio: Ako je moguće neka me mimoiđe. No, tu je također kazao: Oče neka bude tvoja volja. Zato i mi imamo pravo moliti: neka nas mimoiđu razni križevi! Možemo osjećati napuštenost i zazivati: Bože, zašto si nas napustio?! Ali zahvaljujući Kristovu križu možemo kazati: Oče, neka bude tvoja volja! Mi znamo da Isus nije ostao na križu. Križ nije kraj. Nakon Velikog petka, došlo je i uskrsno jutro. Raspelo je tako amblem uskrsnuća koji nas podsjeća da ćemo noseći svoj križ za njim i umirući s njuhe, zajedno s njime živjeti i privlačiti ljude k njemu. Stoga se Kristova križa sjećamo tijekom cijeloga života. U tom smo znaku kršteni. Njime počinjemo i završavamo svaki svoj dan, svoje objede, svoja djela... Križ nam stoji i nad grobom nakon smrti kao podsjetnik da u tom znaku susrećemo Gospodina. Mi ne slavimo križ jer je na njemu mučen i umro Sin Božji, nego zato jer je na njemu pobijedio. Njegove jednom na križu raširene ruke ostale su zauvijek otvorene da sve ljude privuku k sebi i dovedu do vječne radosti, gdje više neće biti nikakve patnje, muke ni križa.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter