Homilija na proslavi 45. godina HKM Bern 9.9.2018. Ispis E-mail
Utorak, 11 Rujan 2018 07:11
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na proslavi 45. godina HKM Bern

Bern, 9. rujna 2018.

/23. nkg B/

Draga braćo i sestre, dragi fra Gojko,

Svima vama čestitam ovu lijepu obljetnicu, 45 godina Hrvatske katoličke misije u Bernu, u Švicarskoj!

Razmišljao sam ovih dana, pa i jutros u zrakoplovu, što vam reći i kako vam izraziti čestitku za ovaj vaš jubilej, i zaključio sam najprije da sama ta činjenica već sama po sebi govori. Za hrvatske katolike na području Berna i okolnih gradova franjevci Hercegovačke provincije brinu se već 45 godina! Od godine 1973. godine. dugo je to razdoblje u kojem se zbilo mnogo toga, u kojem vas je kako pojedinačno, tako i kao zajednicu /ili točnije: kao više zajednica, okupljala Crkva. U Crkvi vi ste nalazili svoje najbolje mjesto. Neprestano je Bog bio s vama. Vi jeste otišli iz domovine – iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine – ali gdje god bili, s nama je uvijek Bog kao dobri Otac koji se brine za nas.

I to vam želim, kao prvo, staviti na srce: ostanite i dalje vjerni Isusu Kristu! Dapače, tu vjernost Kristu neprestano produbljujte. Da biste više voljeli Isusa, trebate ga što bolje upoznati, stoga čitajte Evanđelja, razmišljajte o našem Gospodinu i njegovoj Riječi, o njegovim djelima i o smrti i uskrsnuću njegovu. Tako ćete postajati bolji kršćani, a to je najvažnije! Ostanite vjerni svojoj katoličkoj vjeri i Crkvi! Siguran sam da je to bio i ostao najvažniji razlog zašto se vi okupljate u vašim crkvama, ovdje u Švicarskoj: da ostanete uz Isusa, da ga više i više upoznajete i da ga slijedite u svome životu. Još više: da ga ljubite i da ga nikada ne ostavite jer samo on ima Riječi života vječnoga! Mogu vas trenutno usrećiti razni ljudi i sadržaji, ali samo Sin Božji ima ključeve života i samo je on kruh života vječnoga.

Kad smo slušali današnje Evanđelje po Marku (Mk 7,31-37) kako je Isus ozdravio gluhog mucavca, tada smo mogli i sami zaželjeti da i nas Gospodin oslobodi za život pun radosti i smisla. Budući da je čovjek pred njim bio gluh, Isus mu je rekao: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I na samu tu njegovu riječ gluh je čovjek čuo, otvorile su mu se uši. K tome, jer je on bio i nijem, Isus ga je izliječio i on je stao govoriti razgovjetno. Zar nije i nama potrebno svaki dan da nam Isus govori: „Effata!“? Otvori se Riječi Božjoj, vjeruj u Evanđelje, primi život vječni koji ti dajem… Nekad je potrebno i više milosti, kad se nađemo u mraku i bezizlazu vlastitih strahova i nemoći, a nekad manje, ali svaki dan nam trebaju te Isusove riječi. Otvoriti treba Isusu dušu, srce i um, svega sebe.

O tome na svoj način, kao najavu tih događaja, govori i prvo čitanje iz knjige proroka Izaije (Iz 35, 4-7a). Prorok naviješta mesijansko vrijeme, u kojem će biti moguće, što izgleda nemoguće: „Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati k'o jelen, njemákov će jezik klicati.“ To ozdravljenje cjelovitog čovjeka - i oči i uši i jezik i hod – da cijeli čovjek bude radostan, da ga ne muči nikakva nemoć niti sprječava ikakav hendikep, moguće je jedino u Bogu. Dapače, i kada se čini da i dalje ostaju naše ljudske slabosti, ako je Bog s nama, to postaje nevažno i više nije razlog naših žalosti… No, sama činjenica da je s njim i nemoguće moguće, da i ono što nam se čini nedostižno i preveliko očekivanje, i ono što se niti ne usuđujemo moliti i željeti, on ispunja i okreće sve na dobro onima koji ga ljube, tako je velika i lijepa spoznaja da nam može ispuniti ne samo jedan dan, nego čitav život. Kardinal sluga Božji franjo Kuharić rekao bi: „Kad je Bog na prvom mjestu, sve je na svojem mjestu. A ako Bog nije na prvom mjestu, ništa nije na svom mjestu.“ Lijepe su to i važne riječi, riječi koje svijetle kao svjetiljke na putu kroz mrak.

Drugo, što je također veoma važno, jest da ta naša vjera ne bude samo lijek našoj duši te u njoj uživamo tako da mislimo da se ona tiče samo nas i naše intime, naših privatnih izbora, nego je potrebno znati da se ona tiče i naših bližnjih i naših odnosa u društvu i svijetu. Tu često doživljavamo podjelu – kao da je vjera čisto privatna stvar pa ona ne treba biti vidljiva u našem svagdanjem životu, nego samo u nedjelju, u crkvi, na susretu eventualno samo s našim najbližima. Ne! Vjera u Krista tiče se svekolikih naših odnosa prema svim ljudima, prema čitavom stvorenom svijetu i prema društvu u kojem živimo, koje mi vjernici trebamo prožeti svojim stavovima i svojim ponašanjem.

Čuli smo u drugom čitanju iz poslanice svetoga Jakova apostola (Jak 2, 1-5) kako ne smijemo promatrati svoje bližnje samo prema vanjštini, nego im trebamo pristupati nepristrano cijeneći ih prema njihovoj nutrini, a to znači jednako, svjesni da smo svi djeca Božja i da ne smijemo praviti razlike među ljudima, osobito ne prema njihovu statusu, imetku, izgledu, zvanju i profesiji… U crkvi ne bi trebala biti prva i druga te zadnja mjesta. Kad smo pred Bogom okupljeni kao zajednica braće i sestara, tada smo svi prvi – kako Kristu, tako i jedni drugima!

A upravo kad naša vjera postane važna u našem životu s ljudima, u našem društvu i u našim svakodnevnim odnosima, tada je tu velika kušnja i velik izazov, da ustrajemo i da se ne damo zaplašiti. Naime, mnogi kršćani upravo tu zastanu i ne znaju dalje. Lakše se Bogu moliti u svojoj sobi, u svojoj duši, biti mu vjeran samo u odnosu: ja i moj Bog, negoli i u odnosu: ja – moj Bog – i moj bližnji!

Kada naša vjera postane konkretna, prisutna u društvu kao kvasac koji preobražava i podiže čitav život i nas i naših bližnjih, kada naša vjera postane ne samo nama važna nego i naš način kako gledamo i kako pristupamo drugima, pitanjima u društvu, u politici, u gospodarstvu, u svim sferama našega privatnog i javnog života, tada znaju doći problemi. No, vjera treba biti djelotvorna. Jer bez djela vjera je mrtva!

I treće što bih vam, draga braćo i sestre, želi reći danas, kada slavite svoj jubilej 45 godina HKM Bern, jest: ne zaboravite svoje korijene! To znači: ne zaboravite tko ste i odakle ste! Neka vam bude sveta ta vaša povezanost s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, neka vas vaš život i rad u Švicarskoj ne sputava da živite pripadnost svome hrvatskom narodu!

Naš je narod, kojem i vi pripadate, veoma puno patio i još pati.

Jučer sam s biskupom krčkim Ivicom Petanjkom obilježio 75 godina stradanja Zrina, župe u mojoj Sisačkoj biskupiji, koja je uništena, razorena, a što je najgore ubijen je svaki treći njezin župljanin, a ostalih 2 trećine su raseljeni. Rekao sam na početku jučerašnje mise kako je Zrin, taj nekoć slavan grad naših banova i grofova Zrinskih, slika čitave naše Domovine. Naši su ljudi neprestano kroz povijest biti mučeni, proganjani, ubijani… samo zato jer su Hrvati i katolici - od Turaka, posljednjih sto godina od srpskih osvajača, a posebno teško  od komunista i jugoslavena. To je strašna sudbina koja se nadvila nad naš narod. Čak i u vlastitoj domovini Hrvati su bili ubijani, rušene su im crkve i škole, paljene kuće, zabranjivano im je bilo i oplakivanje mrtvih… Zrin je tako bio uništen 1943., a moja Petrinja – gdje sam bio župnik - 1991. I ne samo Zrin, i ne samo Petrinja. I ne samo nekoć, nego i danas. Zar se i danas ne događa da naši ljudi moraju seliti iz svoje domovine? Zar je to normalno? Pa ipak, naš je narod sve to izdržao i – opstao! I to je čudo Božje.

Čuli smo u Evanđelju kako su ljudi koji su vidjeli čudo, koje je Isus učinio, govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«

I mi budimo svjesni da je Isus, i samo Isus Krist, naš vođa i kralj, naša snaga i naš osobni Spasitelj, ali i naš jedini pravi vođa hrvatskog naroda. Samo s njim možemo i mi doživjeti čudesa u svome životu i u životu našega napaćenog naroda. Ja se molim i za čudo vašega povratka u Domovinu koja vas treba i kojoj biste mogli dati puno… No, Bog ima svoje putove. Vi slijedite njega i sigurno ćete ići pravim putem, čuvajući svoju vjernost Isusu Kristu, Crkvi Katoličkoj i svome hrvatskom narodu! Neka nam svima u tome pomogne zagovor bl. Alojzija Stepinca, velikog svjedoka i mučenika naše svete katoličke vjere. Neka nas sve vodi svijest da se s Bogom sve može pobijediti, da svaki križ vodi uskrsnuću.

 

K tome svaki jubilej obvezuje. I ovaj vaš vas obvezuje da i dalje vjerno hodite za Gospodinom. Također da se okupljate u Crkvi, da njegujete svoj hrvatski katolički identitet; da ne zaboravite svoj hrvatski jezik, da hrvatski govore i djeca i mladi, da se ne odijelite od svoga korijena, jer kad se stablo odreže od svoga korijena, ona umire.

 

Molite za nas naši nebeski zaštitnici, hrvatski sveci i blaženici, hrvatski mučenici!

Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter