Homilija na 75. obljetnicu stradanja Zrina 8.9.2018. Ispis
Subota, 08 Rujan 2018 18:34
Share

Mons. Ivica Petanja, biskup krčki

Homilija na 75. obljetnicu stradanja Zrina

Zrin, 8. rujna 2018.

 

Iako je sav svemir i sve stvoreno djelo Božje i njegov govor nama ljudima, u tom svijetu postoje ljudi i mjesta koja su na posebni način obilježena Božjom prisutnošću. Te osobe i mjesta zovemo svetima zato što u samom Bogu i u njegovom planu spasenja oni imaju posebno značenje, iako nam je to značenje nedokučivo i teško nam gaje razumjeti.

Kad je riječ o svetim osobama i tu vrijedi pravilo kao što vrijedi za sve stvoreno, tj. daje sve djelo Božje i da uživa posebnu Božju naklonost, a ipak se pojedinci istaknu ako je za njih vezana posebna Božja intervencija ili sami potaknuti opet riječju Božjom ili nekim primjerom ili zgodom i nezgodom života odluče se na život koji najčešće ide u drugom pravcu nego li ga živi većina tog vremena i prostora.

U tom duhu slavimo danas blagdan rođenja Blažene Djevice Marije.

Slavimo početak života one koja će cijelom svijetu roditi Isusa Krista, Sina Božjega i začetnika svakog života. U Mariji se dogodila sretna sinteza, sretan spoj, Božjeg izabranja i njezinog odaziva i suradnje, da uistinu posveti sebe i cijelo svoje biće odgoji i urediti tako da postane dostojno svetohranište, dostojno prebivalište Sinu Božjemu.

Sigurno je Marija od najranijih dana i godina svog života bila tako odgajana i usmjeravana u vjeri da je težila za svetošću. A kad je došla do mladenačke dobi odlučila se za mladića koji je imao slična gledišta. Bog koristi taj sretni spoj dvoje mladih ljudi koji slično dišu i nudi plan spasenja cijelog ljudskog roda, ali tako da u tom planu sudjeluje Bog sa svoje strane po svome Sinu, a ljudi sa svoje strane što će Sinu Božjem velikodušno dati mjesta u svom životu.

Od trenutka pristanka Marije i Josipa, kako nas izvješćuje današnje evanđelje, Marija i Josip žive samo zato da izvrše volju Božju. Kad bi oni u bilo kojem trenutku gurali ili progurali svoje želje, pomutili bi Božji plan, jednostavno zato što nama planovi Božji nisu unaprijed dani ni objavljeni. Ali time što su oni živjeli po volji Božjoj ne znači da su svaki dan imali viđenja ili slušali u uho što im Bog diktira da rade, nego su živjeli normalno kao i svaka druga obitelj, ali kroz vjeru i molitvu povezani s Bogom, radeći najbolje što znaju i prihvaćajući ono što život danomice donosi.

Zato možemo reći daje cijeli njihov život bio dar. Svatko od nas prima život kao dar od Boga i od roditelja, ali taj isti svoj život može učiniti darom Bogu i ljudima. To čine sveci. To su učinili Marija i Josip sa svojim životom.

Uz svete ljude postoje i sveta mjesta i opet po dvostrukom ključu: po Božjem odabiru i po ljudskom iskustvu ili odabiru. Kad se Bog javlja Mojsiju u gorućem grmu, kaže mu: »Izuj obuću s nogu, jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.« Bog je odlučio da to mjesto bude na posebni način sveto.

Kad je patrijarh Jakov usnuo san kako anđeli Božji silaze i uzlaze na nebo i kako se bori s Bogom, kad se ujutro probudio ustao je i rekao: »Ovo je sveto mjesto«, jer je na tom mjestu doživio posebnu Božju prisutnost. U znak tog iskustva uzima kamen koji mu je bio pod glavom i podiže ga kao spomenik, da obilježi to čudesno mjesto.

Mi danas stojimo na svetom mjestu. Ovo mjesto za svakog zrinjanina ima posebno značenje, jer je na ovom mjestu stoljećima bila župna crkva Našašća svetog Križa i jer su na ovom mjestu, kako su pokazala nedavna arheološka istraživanja, bili pokopani oni koji su još u srednjem vijeku živjeli i umrli ovdje.

Volio bih da svi oni koji se posljednjih dvadesetak godina na današnji dan okupljaju ovdje, kao i oni koji nam dolaze kao dragi gosti, pa i oni koji se ovdje pokažu samo radi vijenaca i svoga imena, da svi znadete i pokušate zapamtiti: Zrinjani i njihovi potomci dolaze ovdje u Zrin o blagdanu rođenja Blažene Djevice Marije, jer su na današnji dan prije 75 godina zadnji puta zvona zvonila, zadnji puta su zrinjani išli u procesiji i zajednički se Bogu molili.

Mi dolazimo u Zrinj na današnji dan da ovdje slavimo svetu misu za žive i za pokojne. Sveta misa je središnji događaj i razlog našeg dolaska, a nakon nje da se mi susretnemo. Sve ostalo je za nas sekundarno i manje važne, i zato se svih ovih godina događa da se zrinjani nakon mise udalje s ovog mjesta, jer nakon svete mise i razloga našeg dolaska nastavljamo međusobno druženje oko stola s obiteljima i prijateljima.

Zašto odlazimo nakon svete mise? Iz jednostavnog razloga što ne želimo sudjelovati u kazalištu koje se organizira svake godine s vijencima i govorima i izaslanstvima i velikim riječima, a bez konkretnih djela. Ne želimo biti fotografija za promociju bilo kome koji je u Zrinu samo na današnji dan da se fotografira, a kad je riječ o zločinu, genocidu, nepravdi koja je zrinjanima učinjena i kad bi tu nepravdu trebalo ispraviti tada nema ni kamera, ni fotografa, ni predstavnika civilnih vlasti, ni otvorenih vrata.

To pokazuje i ovaj dan, koji je za nas radostan jer vidimo obrise temelja nove buduće crkve, ali i žalostan jer je domaći biskup Vlado Košić sa svojim generalnim vikarom Markom Cvitkušićem i suradnicima godinama i godinama skupljao i prikupljao sve moguće dozvole da na ovom mjestu na kojem je stoljećima stajala crkva ponovno podigne crkvu.

Posljednjih godina svjedočimo strasnom odlasku hrvatskih obitelji iz Hrvatske, koje odlaze iz raznih pobuda: koji puta opravdano, koji puta jer je takav trend, a Čini se da nekome takvo stanje odgovara, kao daje dio smišljenoga plana.

Ovdje su prije 75 godina smišljeno i planski, partizanski dušmani, pod znanjem i odobrenju Vrhovnog Štaba NOB-a, sustavno uništili sve obitelji ovog mjesta zato što su bili Hrvati i katolici, u Hrvatskoj.

Ovdje se živjelo i ginulo za obitelj. Ovdje su sinovi, očevi i djedovi na kućnom pragu Čuvali, borili se i poginuli za svoju obitelj. Ako su ovdje izginuli ili nakon rata pogubljeni svi mladići koji nisu uspjeli ni zasnovati svoju obitelj, ako su pobijeni muževi u njihovim najboljim godinama, - neki od njih nikada nisu vidjeli svoju djecu koja su se rodila nakon njihove pogibije -, ako su ovdje pobijeni djedovi koji nisu doživjeli gledati kako njihovi unuci odrastaju i zasnivaju svoje obitelji, onda su ovdje uništene sve obitelji ovog mjesta.

Sve to planski i sračunato, tako da se cjelokupna imovina opljačka i konfiscira do dana današnjega, da se mjesto zapali, da se žene i djeca protjeraju i da im se do danas ne omogući povratak. Mi se već 75 godinama pitamo: Znamo da su nas partizani pobili, opljačkali, raselili,... jer imamo njihove dokumente koji o njima svjedoče kao zločincima, koji doduše nikada nisu i neće odgovarati za svoje zločine. Ali se pitamo: „Po čijem to diktatu danas, 75 godina nakon učinjena zločina nema tog zakona i tog Sabora u Hrvatskoj koji želi i hoće nepravdu ispraviti“? U koju to državu trebamo otići i tko bi to kome i od koga treba reći: „Ispravite nepravdu“.

Je li sad svima jasno zašto zrinjane nakon svete mise ne zanimaju bilo kakva izaslanstva, niti parade i vijenci, jer nam bacate prašinu u oči i mislite da smo glupi. Nismo. Unatoč svega želimo zadržati svoje ljudsko dostojanstvo i kršćansko uvjerenje, koje nas je držalo i održalo kroz sve ove godine, jer kao što vidite ima nas. Bit će nas, ako Bog bude dao i dokle on bude htio.

Svjesni smo da nas je sve ove godine vjera u Boga i njegov nedokučivi, ali spasonosni plan održao na životu.

Povijesti radi i radi mlađih generacija, kao i onih koji su se kroz desetljeća udaljili od Boga ili postali mlaki, treba ponoviti. Više stotina zrinjana je pobijeno, no svi drugi koji su preživjeli strahote rata, tragediju ovog mjesta i svih poratnih godina, nitko od zrinjana nije bio ranjen, nitko nije ostao ni sakat ni kljakat, nitko nije završio na psihijatriji, nitko si nije život oduzeo. Sva su djeca, bez očeva, ali uz pomoć i vjeru svojih majki, odrasli, krvavo radili, sami sebi svoj kruh zarađivali, stasali, poženili se i poudali i podigli obitelji.

Nije bilo javnih medija, a nema ih ni danas, da se pitaju: »Tko je svim zrinjanima ukrao djetinjstvo i mladost? Nije im ukraden jedan dan, nego sav život. Kako se zvao taj sistem koji očito još uvijek kao nakaza hoda ovom zemljom i nikako da završi tamo gdje mu je mjesto? Gdje su sada udruge za zaštitu ljudskih prava? Gdje su oni koji se zaklinju u pravnu državu?«. Nema ih danas i ne čuje im se glas, jer se radi o Hrvatima. Da nismo Hrvatima ovdje bi bila ne samo crkva, nego i škola i cijelo mjesto.

Ovo je sveto mjesto na kojem stojimo. Vjerujemo daje Božja volja da se on prvi vrati u ovo mjesto. Da on prvi ima dom. Da nas podsjeti sa Starozavjetnim Psalmistom: „Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji“.

Hvala Ti brate Vlado na tvojoj upornosti da ovdje vratiš i doneseš crkvu Božju kao građevinu, u kojoj ćemo moći Gospodina slaviti, u njoj se za žive i pokojne njemu moliti, a kad bude volja njegova i živu Crkvu u Zrinu dočekati.

Učinimo i mi, braćo i sestre, poput Marije svoj život darom za Boga i bližnje. Amen.