Homilija na Bogojavljenje 2018. Ispis E-mail
Subota, 06 Siječanj 2018 13:03
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Bogojavljenje

Sisačka katedrala, 6. siječnja 2018.

Dragi vjernici, braćo i sestre,

Lijep starodrevni blagdan Bogojavljenja donosi nam pred oči naše duše događaj traženja i nalaženja Isusa koji se rodio u Betlehemu kao novorođeni kralj, a to traženje i nalaženje poduzela su trojica mudraca s Istoka koji su odlučili sami se uvjeriti je li istinito židovsko proročanstvo o dolasku Mesije kad se na nebu pojavi posebno sjajna zvijezda.

Sve bih nas, slavljenike blagdana Bogojavljenja, upitao jedno važno pitanje:

Jesmo li mi kršćani pozvani svoju vjeru živjeti u aktualnom društvenom trenutku tako da ona ima neki odnos prema tom društvu, ili smo kao vjernici upućeni samo na sebe i svoj odnos s Bogom, bez ikakve odgovornosti za društvo i svijet u kojem živimo danas i ovdje?

Tri mudraca koja dolaze s Istoka tražeći Dijete da mu se poklone kao novorođenom kralju pokazuju iznimnu hrabrost. Radi se o tome da su oni – vođeni svojom vjerom da se doista rodio novi kralj i nadom da će ga u tuđoj zemlji uspjeti pronaći i vidjeti – spremni na rizik, na avanturu, ali i na probleme, ne razumijevanje, odbijanje, pa i neuspjeh. Ali usprkos svemu – oni polaze na dalek put. I vođeni svojom vjerom, koju predstavlja sjajna zvijezda koja ih vodi, oni ulaze na njima nepoznati teren, na područje druge zemlje, drugog naroda i na područje njihove političke moći. Oni se dakle ne boje prijeći taj prag.

I kamo bi pošli tražiti novoga kralja negoli na kraljev dvor – u Jeruzalem. No, tamo bi bolje bilo da nisu došli, pomislili su uskoro, jer su razjarili kralja Heroda, koji se boji, koji u tom dolasku i njihovom pitanju vidi prijetnju za svoje prijestolje, a što je zanimljivo, kako kaže evanđelista, „s njim se uznemirio i sav Jeruzalem“. Znači svi oni koji ovise o kralju, boje se. I građani Jeruzalema strepe, što će sad biti.

Međutim tri mudraca ne odustaju, pa kralj zove svoje pismoznance i oni na pitanje, gdje bi se trebao roditi Mesija, odgovaraju: u Betlehemu, jer tako prorok Mihej prorokova: „A ti, Betleheme, Efrato, nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izići onaj koji će vladati Izraelom“ (Mih 5,1)…. Mudraci sretni što su dobili odgovor odlaze.

Dakle, mudraci su dirnuli u sam vrh politike. Svoju su vjeru htjeli podijeliti s narodnim prvakom, mislili su tu naći novoga kralja, ali su se prevarili. Tu nema ništa, samo surova strast za vladanjem i želja da se eliminira svaki rival kao protivnik koji diktatora može ugroziti.

Kad mudraci napuštaju vlastodršca Heroda, vodi ih ponovno zvijezda, jer oni imaju pred sobom jaku svjetlost, koja ih sjajem svojim privlači. Oni su opet radosni jer znaju da je to Božji znak, da su na pravom putu. I stvarno, dolaze u Betlehem i nalaze Dijete i darivaju ga.

Njihovi su darovi znakoviti, kao i čitavo njihovo traganje, čitav njihov put: zlato, tamjan i smirna. Oni zapravo označuju njihovu vjeru da je to djetešce stvarno Bog, da je kralj i da će mu trebati pomast kad umre, da bi treći dan uskrsnuo. Tako sveti oci tumače ta tri dara i prepoznaju vjeru svetih mudraca koju ti darovi označuju.

Dakle, i na ovaj način ovi sveti ljudi su prešli prag svoje vjere, očitovali su je i javno, zadrli su u društvo i poručili su što oni vjeruju, što su otkrili i kakav je to Mesija kojemu su se poklonili.

I na kraju, veoma zanimljivo, ne vraćaju se više Herodu, nego – po anđelovoj preporuci – odlaze u svoju zemlju drugim putem, zaobilaze zločinca, kralja koji smišlja kako ubiti Isusa. U stvari time pokazuju svoju neposlušnost civilnoj vlasti jer im je kralj naložio da mu poslije dođu javiti za dijete. Između slušanja kralja i poslušnosti Bogu oni izabiru radije se pokoriti Bogu. Oni time pokazuju građanski neposluh koji bismo i mi kao vjernici trebali pokazivati prema vlasti u slučajevima kad ona nalaže ono što se protivi našoj savjesti i kršćanskim načelima, npr. u ozakonjenju abortusa.

U tome možemo prepoznati činjenicu da su vlastodršci stvarno u napasti da žrtvuju istinu, da ubiju jedinog pravog vladara, Krista Gospodina, da unište nadu – i zato ih se treba kloniti. I to je neka vrsta odnosa prema javnosti, premda može izgledati kao uzmicanje od angažiranosti, kao bijeg pred onim koji ne razumije, a ima veliku moć koju može iskoristiti za zlo, a ne samo za dobro.

Na početku nove građanske godine, trebamo imati na pameti važne probleme koji su na prvom mjestu našega opstanka te se moramo i moliti za njihovo ispravno rješavanje ali i sami se založiti da stanje bude bolje. Mislim u prvom redu na izumiranje našega naroda, na manje rođene djece nego prijašnjih godina, na tzv. demografsko pitanje. To se vidi i u našim godišnjim izvještajima o broju krštenih koji je uvijek i sve manji od broja umrlih. To pitanje mora biti broj jedan svih pitanja i na stolu onih koji odlučuju o sudbini naše Domovine, ali i sviju nas koji na bilo koji način sudjelujemo u mogućnosti da se to popravi.

Možemo reći da je s tim pitanjem povezana i otvorenost koju bi konačno naša država trebala pokazati prema iseljenoj Hrvatskoj, milijunima naših ljudi koji su morali zbog ovog ili onog razloga tijekom prošlog stoljeća napustiti domovinu. Njima bi trebalo omogućiti bez posebnih uvjeta da se uključe i u politički i gospodarski život naše zemlje. Nije li neprimjereno da tri milijuna naših ljudi ima samo tri zastupnika u Saboru? Zatim ogromne administrativne barijere pri otvaranju poslovanja u Hrvatskoj velik su kamen spoticanja za naše sunarodnjake koji bi iz tuđine željeli doći raditi u svojoj domovini, kao i još gore sveprisutna korupcija, mito i nelegalno postupanje…

Ali sad ću vam, braćo i sestre, citirati dijelove pisama koja sam ovih dana dobio (el. poštom), a koja govore o nekim pitanjima u našem društvu, o našim prilikama, u kojima svi mi živimo i o kojima moramo, ako smo kršćani zauzeti za proširenje Kristova kraljevstva na zemlji, razmišljati i dati također neke odgovore:

Prvo, jedan gospodin mi piše:

„Ostat će nam pusta lijepa naša ako ne dignete glas  protiv  na primjer  Ovršnog  Zakona, koji je notorna pljačka. Gotovo pola iseljenih u posljednjih cca 10 godina bilo je blokirano i  nisu gotovo imali što jesti!!!  Zatim  je rastrošnost političara prevelika, a porezi najveći na svijetu. To su razlozi što i moja djeca  i drugi  žele otići iz  RH. Zar vam nije žao da čovjeka koji je dužan pet tisuća blokiraju s pedeset tisuća? Znate li da je komunalna pristojba za gradnju kuće u ZGB poskupila za 20 godina oko 20 PUTA! Sretni blagdani!“

Drugo pismo: „Gospodine mons. Košić, Božić je, a ja se ponukana tugom svoje djece odlučujem pisati Vama … prije godinu dana postali smo baka i djed prekrasne djevojčice, ponos i veselje cijele bliže i dalje obitelji. Došla je baš u vrijeme kada su joj oba roditelja završila fakultete, pa je veselje bilo trostruko. Tata joj je prije godinu dana počeo odrađivati stručno usavršavanje …jer nije imao drugog izbora, ali je zadovoljan i voli svoj posao i oni su prezadovoljni njime, za 2600 kn mjesečno. Moja predivna, vrijedna, skromna ...snaha je danas odradila 10. razgovor za posao u par mjeseci … i opet je došla doma pretužna jer kad poslodavcu spomene svoje dijete, dobije kolutanje očima i razgovor je završen.

Upravo je s knedlom u grlu otišla poslati molbe za posao u Irskoj i još nekoliko zemalja EU, koje su čekale u ladici, u nadi da neće bit poslane.

… A naše ponosne i vrijedne majke su nas tako odgajale, pa i mi svoju djecu da je uvijek bilo: samo Bog, poštenje i svojim radom ćeš imati sve, ali očito smo i mi, a i one prije nas pogriješile. U našoj Domovini to tako ne ide… Sretan vam i blagoslovljen Božić… naš će biti, okruženi svojom djecom, a dogodine kako Bog da. Pozdrav.“

Treće: „Ma zamislite što o časnom vjeroučitelju K. B. pišu i govore jugokomunističko-udbaško-bezbožno-protudomoljubni mediji u Hrvatskoj. A Vi šutite. Javite se u odbranu našeg 'časnog' hrvatoljubno-bogoljubnog sluge. LP“

Četvrto pismo: „Kao prosječnog vjernika, iznenadila me informacija o zabrani služenja sv. mise za dušu pokojnog generala HVO i HV gospodina Slobodana Praljka, od kanonika nadbiskupije Stuttgart, a koja je upućena Hrvatskim katoličkim misijama na prostoru te nadbiskupije (kako su javili mediji). Nevjerojatno je da je jedna takva zabrana upućena prije svega katoličkom kleru, koji u duhovnom poslanju ima temeljnu zadaću spašavanje duša svih ljudi. O ovome bi svakako bila nužna reakcija samog vrha hijerarhije Rimokatoličke crkve, jer zabrane održavanja sv. Mise za pokojne unosi unutar Crkve strahovitu zabunu kod vjernika i o tome svakako Crkva treba zauzeti jasan i nedvosmislen stav. Osobno se pitam (kao vjernik), ako je u vjerskom nauku bit svega življenja i djelovanja spas duša Božjih stvorenja  - to jest svih ljudi jer je Isus došao na svijet kako bi spasio sve ljude od grijeha i podnio žrtvu za sve a ne samo za odabrane, onda ova zabrana jeste čin suprotan Isusovom životu na Zemlji.“

Draga braćo i sestre, ovo su neke teme koje zaokupljaju duše naših ljudi, naših vjernika i mi bismo trebali o njima razmišljati.

Najprije se pitamo, kamo vodi to iseljavanje mladih iz Hrvatske i tko je za to kriv. Sigurno, ne možemo zatvarati oči pred tom tužnom pojavom, ali čini se da „naši“ mediji o tome izvješćuju gotovo pozivajući mlade neka samo odu iz zemlje!? Kao da je nekome stalo da se to nastavi i tako isele Hrvati iz svoje domovine. Nitko o toj medijskoj pristranosti ne govori, a ja mislim da je to jednako veleizdaji domovine i da bi to trebalo spriječiti. No, najveću krivnju sigurno imaju oni koji u četvrt stoljeća nisu stvorili preduvjete da svaki mladi čovjek ima svoj dobar i dobro plaćen posao u domovini i da ne mora ići trbuhom za kruhom u bijeli svijet. A to su sve političke elite koje su se izmjenjivale na vlasti i očito se brinule više za sebe negoli za svoj narod. Ljudi su razočarani: korupcijom, još uvijek prevladavajućim zakonom veza i privilegija, a to često uživaju prije svega „djeca komunizma“, dok djeca branitelja i katolika ne vide perspektive jer su opet – i u ovoj državi – nepoželjni i domoljubi i katolici. Kao da najbolji sinovi i kćeri odlaze, i to tjerani još uvijek sveprisutnom udbaško-jugokomunističkom elitom i njihovim potomcima… No, izlaz postoji: to je promjena tih samozadovoljnih elita koje sve određuju, pa čak do te mjere da se i čistačice namještaju prema partijskom odnosno stranačkom ključu… Treba jasno reći: treba nam zakon o lustraciji, koji bi već jednom zauvijek uklonio iz javnog života ljude koji su bili dio represivnog aparata prošlog sustava; i treba nam promjena izbornog zakona koji bi dao šansu svima, a ne da se na vlasti izmjenjuju samo jedni te isti, bez obzira na sposobnost i stručnost, te se samo brinu za sebe, a na narod zaboravljaju!

U svakom slučaju mi kršćani trebamo se založiti i da se promijeni tzv. ovršni zakon koji tjera na prosjački štap one koji imaju kredite i njihove male dugove pretvara u velike i pljačka im njihovu često teško stečenu imovinu. Ta nepravda već godinama vapije u nebo i tražimo čestite ljude da ju isprave što prije!

Što se tiče medija, oni se dakako – jer su protucrkveni – sa slašću obrušavaju na crkvene ljude, svećenike, redovnice i vjeroučitelje, tražeći u njihovim riječima materijal za linč. Istina, naše riječi ne bi im smjele dati povoda za to – i u konkretnom slučaju, ako je rečeno što su prenijeli mediji, onda treba reći da je to apsolutno neprihvatljiv govor, ali dok se to ne dokaže, ne bi trebalo linčovati čovjeka, a tu su se  - i to isti dan: i ministarstvo, i DORH, i mediji, i škola – svi spremno uključili u javnu i pravosudnu osudu, dok se istovremeno ne osuđuju puno veći prijestupnici, npr. oni koji su počinili veleizdaju prema domovini i doveli kako brojne pojedince tako i čitav narod u bezizlaznu situaciju…

Što se tiče zabrane mise za pok. generala Praljka, suglasan sam s gospodinom koji kaže da je to nedopustivo jer je Crkva uvijek molila za sve pokojne, i to upravo za grješnike, da im se oproste grijesi… To je očito politička odluka jedne biskupije, i ta joj odluka nije na čast.

Nas, draga braćo i sestre, bole mnoge rane. I pojedince i naš narod. Boli nas i svađa sa Slovencima, o kojoj slušamo i gledamo u medijima svaki dan. A ona je izbačena u javnost da se ne bismo bavili onime od čega živimo. Granica je tamo gdje ona jest, to narod dobro zna, i tu nikakvi sud, pa ni arbitražni, posebno ne takav koji se zasniva na varanju i prijevari, ne može promijeniti činjenicu koja postoji stoljećima: da ljudi s jedne i s druge strane granice znaju što je čije, i baš zato se međusobno poštuju i kao katolici i kao ljudi razvijaju dobre odnose. Inače bi bili kradljivci koji žele uzeti što je tuđe, što im ne pripada. Međutim, vladajućim slovenskim političarima je očito stalo da se ti dobri odnosi pokvare. Možda zato jer su svi iz udružene ljevice koja još funkcionira pod znakom crvene zvijezde, pod kojom je 1945. u Sloveniji pobijeno pola milijuna Hrvata?

Molimo se, braćo i sestre, da budemo – poput svetih mudraca koje danas slavimo – i mi spremni poći u potragu za Mesijom, poći i na vrata političkih dvora, da budemo uporni i da vjerujemo svojoj zvijezdi vodilji, a to je naša vjera, te da nađemo Spasitelja i poklonimo mu se. Iznesimo mu danas i naše strahove i naše tjeskobe, molimo za naše mlade i budućnost naše Domovine, ne dopustimo da nas zavedu crne i negativne vijesti i medijski i politički trikovi, da se borimo za istinu i dobro, da na kraju kleknemo pred Spasitelja i dopustimo njemu da on nas dariva – i to čvrstom vjerom, nepokolebljivom nadom i ustrajnom ljubavlju.

Molimo se također da nas u ovoj godini zagovara i štiti naš sveti blaženik kard. Alojzije Stepinac kojemu je posvećena tekuća pastoralna godina u našoj Biskupiji. Neka on, koji je štitio i spašavao nezbrinutu djecu i sve ugrožene, koji je ideal pomaganja braći u nevolji, osobito mladima, čuva naše obitelji i naše mlade da ne odlaze iz Domovine. On koji je uzor domoljublja, čovjekoljublja i bogoljublja neka ove godine dobije svoj spomenik u ovome gradu! A sveta tri kralja, što dare nose, neka nam, zajedno s bl. Alojzijem, izmole hrabrost, vjernost i ustrajnost u dobru, u borbi za istinu i pravednost, poklonstvo Spasitelju i spremnost da za njega svjedočimo.

Amen.

 

Twitter