Homilja na Božić 2017. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 25 Prosinac 2017 12:22
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Božić

Sisačka katedrala, 25. prosinca 2017.


Sretan vam Božić, draga braćo i sestre!

Neka vas ispuni radost zbog dolaska Gospodnjega!

Neka vas Utjelovljena Riječ, Sin Božji, Svjetlo istinsko prosvijetli i obdari vjerom u smisao i radost života!

O radosti govori prorok Izaija koji nas u prvom čitanju, koje smo čuli, poziva (Iz 52, 7-10): „Kličite, zajedno se radujte jer se na Sion vraća Gospodin … Neka svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.“

Dakle, razlog naše radosti treba biti i jest upravo Božić, naime istina da je Bog došao među nas, da ga mogu vidjeti svi ljudi i svi krajevi zemlje, da bi mu se mogli pokloniti.

Utjelovljenje Sina Božjega velika je novost i neočekivan događaj za koji mi ljudi nismo ni slutili da je moguć. Bog je postao čovjekom, uzeo je lik sluge, postao nama jednak, u svemu osim u grijehu… Kad se pitamo, zašto je Bog postao čovjekom, mogli bismo ovako odgovoriti: budući da čovjek može poći samo za čovjekom, i Bog je postao čovjekom da bi čovjek mogao poći za Bogom (I. Golub). A taj hod čovjeka za Bogom, odnosno s Bogom, zapravo je sažetak čitave ljudske povijesti. Čovjek, ma koliko to nijekao i bježao od te istine, dijete je Božje i ne može bez Boga. Čovjekov oslonac nije i ne može biti sam čovjek, on treba oslonac u Drugome, onome tko je veći od njega. Zato je Bog postao Emanuel – S nama Bog. O tome govori i početak Poslanice Hebrejima:

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“ (Heb 1, 1-6)

Bog je u Starom zavjetu ljudima slao svoje riječi i poruke po izabranim ljudima, prorocima, ali je u „ove dane“ nama progovorio u Sinu. Poslao je dakle samog sina svoga da on bude njegova riječ, da u njemu nama govori: tko je on, tko smo mi, koji je naš životni cilj i smisao.

Početak svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 1, 1-18) upravo to prelijepo opisuje: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“

Bog je u sebi zajedništvo: Oca, Sina i Duha Svetoga. I Sin Božji je vječna Očeva Riječ, on izriče Boga Oca, on je Božji „glasnogovornik“. Grčki izraz „Logos“, koji upotrebljava sv. Ivan evanđelista, može se prevesti i kao „riječ“, ali i kao „misao/ znanje, znanost“ (-logija) i kao „smisao“ (logika). Osim Riječi, bilo bi dobro promotriti baš ovaj posljednji prijevod: Bog je u početku bio Smisao… i sve je postalo po Smislu i bez Smisla ništa nije postalo …“ Krist je dakle Smisao svemu što živi.

Danas mnogi ljudi pate od osjećaja besmisla. Kažu da depresija postaje već treća najbrojnija bolest na svijetu. Ljudi, pa čak i mladi ljudi, a što je neobično, i u bogatim zemljama više negoli u siromašnima, pate od te bolesti i kao da uzalud traže – i ne nalaze smisao svoga života. Dakako, da bolest treba liječiti, no najbolje je spriječiti takva stanja tako da pronađemo životni smisao. A Smisao je došao, on je među nama: zove se Krist Gospodin, novorođeni Isus naš Spasitelj. Kako je to velika i radosna vijest: treba samo doći k njemu, pronaći ga u betlehemskoj štali, u jaslama i pokloniti mu se.

Postoje i tzv. blagdanske depresije koje su uzrokovane prevelikim očekivanjem za velike blagdane, a posljedica su medijskih promidžbi koje ne ukazuju na bitno, nego komercijalno ljude upućuju samo na povećanje kupovanja i nude često nepotrebne stvari. Kao da bi dobar Božić trebao biti da se može svojim bližnjima poklanjati velike i skupe darove, kao da je Božić u tome da se potroši što više novaca, da se na blagdanski stol stavi sve što se nudi u trgovačkim centrima. Smisao Božića je prije svega u molitvenom ozračju susreta sa živim Bogom koji je došao k meni da me spasi, da mi pokaže svoju ljubav i neizmjerno povjerenje koje ima u mene. Zamislite, Bog vjeruje u mene, da ja mogu uspjeti, da ja mogu biti dobar čovjek, da se ja mogu spasiti! To je stvarno dovoljno da budemo radosni i da doživimo svoju vrijednost, svoj smisao.

Također u blagdansku depresiju mogu pasti one osobe koje su same, koje provode inače svoj život uglavnom usamljeno. Kao da nemaju nikoga, njihovi su ih bližnji napustili, otišli ili umrli, te najviše vremena samuju i onda su još tužniji kad se na televiziji neprestano promiče zajedničko druženje, darivanje, obilni zajednički obroci. No, kršćanin ne bi smio povjerovati ni tim medijskim poluistinama. Doduše istina je da je čovjek stvoren da ne bude sam i da ima obitelj, da ima prijatelje i da ne živi osamljen, ali ta osamljenost je prvenstveno vlastiti subjektivni doživljaj. Ako je čovjek vjernik, on zna da nikada nije sam, on se veseli i kad nije okružen drugim ljudima, može se moliti i pjevati, zna da ga Bog sluša kad mu govori, kad pred njim izlijeva svoje srce. A onda, kršćanin dolazi u zajednicu vjernika, s njima slavi sv. misna otajstva, ispovijeda se, prima samoga Spasitelja u Sv. Pričesti, jednom riječju – nikad nije sam.

Možda je u tome za neke ljude i problem, što ne znaju gdje treba tražiti Smisao života pa ga traže u raznim zemaljskim prolaznim stvarima, a one ne mogu zadovoljiti čovjekove duboke čežnje. Sveti je Augustin rekao: „Nemirno je srce moje, Bože, dok se ne smiri u tebi.“

A kada u Isusu pronađemo svoj životni smisao, tada to znači da trebamo prihvatiti i posljedice tog nalaženja. To pak znači: ako je Isus naš smisao, tada je i naš put – kao što je bio i njegov – skromnost i poniznost, a ne raskoš i bahatost, tada i nama treba biti daleka svaka oholost i nadmetanje, tada je i naš put u malenosti i služenju drugima, a ne u vladanju i gospodovanju nad drugima. On premda jedini dostojan zvati se vladarom i kraljem svega svijeta, došao je k nama ponizan i malen kao dijete, rođen u posve skromnim i siromašnim uvjetima – u pastirskoj štali, gdje su mu se poklonili pastiri, a prepoznali su ga i vol i magarac, dok ga njegov narod nije prihvatio niti mu se poklonio. Betlehem ga je naime odbacio: k svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A mi, koji smo ga primili, postali smo djeca Božja.

Rođenje Krista, Logosa, daje smisao svemu što postoji, svakom živom biću, a posebno svakom čovjeku kao osobi. Kad je dakle on, koji je Bog, mogao i htio doći k nama živjeti s nama kao čovjek, i mi ljudi smo na ovom svijetu s nekim važnim ciljem, nismo tu bez smisla, bez svrhe. Tu svrhu samo trebamo pronaći, ali ona je u nama jer mi smo slika Isusa Krista. On je prvorođenac, prvi koji je od nas ljudi ostvario puninu čovještva, da bismo i mi njega slijedili i živjeli ispunjeno kao pravi i potpuni ljudi, da bismo ostvarili „puninu mjere Kristove“.

Dostojanstvo djece Božje čovjek ima samo ako vjeruje, i to ako vjeruje u Krista Gospodina. Tako veli sv. Ivan evanđelista: „onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi ni od volje muževljeve, nego – od Boga“. To naše novo rođenje je krštenje, u kojem smo preporođeni te ne živimo više samo ovaj ljudski, zemaljski život, nego u njemu dosežemo vječni nebeski, božanski život. Ali to naše krštenje neprestano trebamo potvrđivati, svakom svojom odlukom mi ili potvrđujemo ili odbacujemo da smo Kristovi, da živimo novim njegovim životom.

„Sin je Božji /Riječ, Smisao /tijelom postao i nastanio se među nama“ (Iv 1,14) – središnja je rečenica naše vjeroispovijesti. U Kristu se spojio Bog i čovjek, nebo i zemlja. On, Riječ i Smisao svega, postao je zemaljska, vidljiva stvarnost, jedan od nas ljudi. Tako više Boga ne treba tražiti daleko, iznad zvijezda, u nekoj njegovoj nedohvatnosti i transcedenciji.

Bog je u Kristu Isusu, u Bogočovjeku, sinu Marijinu, našem učitelju i Gospodinu koji je „s nama u sve dane, do svršetka svijeta“ (Mt 28,20).

Ni jedna filozofija i ni jedna religija nema što mi, kršćani imamo: inkarnaciju tj. utjelovljenje. Ta dodirljivost, blizina i neposrednost Božje nazočnosti, vidljivost Božja u Isusu Kristu, nije postojala samo tih 33 godina kako je on živio na zemlji. Od njegova rođenja Bog je trajno nastanjen na zemlji: i poslije svoje smrti i uskrsnuća, on je ostao s nama. Zemlja više nikad nije što je prije njegova rođenja bila. Na njoj ljudi nisu više sami, prepušteni sebi i svojim sposobnostima. Među nama je od sada i to trajno Bog koji je i čovjek, Bog koji je uzeo našu sudbinu i od nas učinio svoju ljubljenu djecu koja mogu nadići sve granice i premostiti sva ograničenja prostora i vremena.

Biti kršćanin tako postaje veličanstven zadatak, braćo i sestre. Mi spoznajemo i živimo ono što je nemoguće, ono što je bilo svim ljudima oduvijek čežnja, ali neostvarena – dok nije došao Krist. On nas je doista povezao s Bogom i uzdigao u svoj božanski život.

Ima li veće časti i većeg dostojanstva za ikojeg stvora?

Zahvalni zato za dolazak Gospodinov postanimo svjesni svojega dostojanstva, kako lijepo kaže sveti papa Lav Veliki: „Kršćanine, upoznaj svoje dostojanstvo!“

Braćo i sestre, radost Božića neka nas ispunja i vodi sve dane i nadolazeće nove godine. To je također, kao i svaka, godina Gospodnja! A novost i nastupa upravo zato jer se Krist utjelovio, jer je Bog postao čovjekom. O tome pjeva i naša najstarija hrvatska božićna pjesma Narodi nam se Kralj nebeski, kad u refremu kaže: „na to mladom ljetu veselimo se!“ Rođenje nebeskog Kralja i mlado ljeto tj. nova godina povezani su – zbog Kristova je rođenja sve novo, i svaka godina baš tu započinje i zato je posvećena njegovim dolaskom. Godina i uopće naše vrijeme na zemlji jest samo onda novo ako u njemu Krist prebiva, ako u njemu s Kristom i od njega živimo.

U to vrijeme godišta mir se svijetu naviješta… Ta vam se sreća danas dogodi… I ti, svijete čitavi, Spasitelja pozdravi!“ Amen.

 

Twitter