Homilija na primanju bogoslova u službu akolita i lektora 8.12.2017. Ispis E-mail
Subota, 09 Prosinac 2017 14:26
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na primanju bogoslova u službu akolita i lektora

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BDM

Zagreb, Bogoslovija, 8. prosinca 2017.


/Čit.: Post 3,9-15.20; Ps 98,1-4; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38/

Dragi Rektore, poštovani poglavari, dragi bogoslovi, osobito dragi kandidati za primanje službe lektora i akolite!

Danas Crkva slavi svetkovinu Marijina bezgrješnog začeća. Riječ je o posebnoj milosti kojom je Marijin život obdario Bog od samog njezina začeća u utrobi njezine majke Ane. Anđeo Gabrijel koji Mariji naviješta u čitanju današnjeg Evanđelja da će začeti Spasitelja, Mariju naziva „keharitomene“, što znači „preobilno ispunjena milošću“. I još ponavlja: „našla si milost u Boga“. Ta preobilna milost je Marijino izabranje – upravo nju, poniznu nazaretku djevicu, Bog je izabrao da bude roditeljica Sina Božjega, da se upravo u njezinoj utrobi utjelovi Sin Božji te tako Bog postane čovjekom. Za tu je ulogu Bog pripremio Mariju, ispunio ju je preobilnom milošću. Zašto? Jer joj je želio povjeriti posebnu zadaću, da bude Majka Sina Božjega, da bude Majka Božja, Bogorodica.

Sveti Pavao u poslanici Efežanima govori nam da je Bog zapravo sve nas obdario posebnom milošću izabranja, sve nas koji smo po krštenju postali učenici Sina Božjega Isusa, sve nas koji smo djeca Božja i koji smo u Kristu pozvani – kako Apostol veli – biti sinovi Božji: „u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome“. Prelijepe su to riječi koje se, dakako, u prvom redu odnose na Mariju, a onda i na sve nas, koji smo postali „sinovi u Sinu“. Biti „zamilovan u Ljubljenome“ znači da nam je Božje prijateljstvo i njegova milost tj. ljubav dana u Isusu, njegovom ljubljenom Sinu…

Zašto smo izabrani, kako sveti Ivan prenosi Isusove riječi u svome Evanđelju: „ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ i dodaje radi čega: „da idete i rod donosite i rod vaš da ostane“ (Iv 15,16).

Vi ste, dragi uskoro lektori i akolite, pozvani od Boga da budete u službi Crkve nositelji poslanja samog Gospodina našega Isusa Krista, vi želite biti članovi ministerijalnog svećeništva, osjećajući da vas na to zove sam Gospodin. Na putu prema primanju svetog reda, najprije đakonata pa potom i prezbiterata, Crkva vam daje službe lektora i akolite. Na taj način potvrđuje se vaš odaziv autoritetom Crkve koja prihvaća taj vaš put kojim napredujete do primanja svetog sakramenta. Ove su službe poput stepenica kojima trebate ići da biste se popeli do sakramenta svetoga reda. Važno je, čini mi se, uočiti upravo ovo: to su službe, ali ne u smislu „službenog“ ili tek nekog formalnog i institucionalnog odnosa, već u smislu „služenja“, na koje vas poziva sam Gospodin kada kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da budem služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mt 10,43-45) Tu se upravo odigrava borba dobra i zla o kojoj govori današnje prvo čitanje (Post 3,9-15.20). Prijevara zmije tj. sotone sastoji se u tome da nas uvjeri kako je veličina u tome da nam drugi služe, a ne mi drugima, međutim toj je bolesti ljudskog roda Bog dao lijek poslavši poniznog svoga Sina koji se rodio u pastirskoj štali, koji nije imao gdje bi glavu naslonio, koji premda je bio Kralj nije nosio krunu od zlata nego je dobio trnovu krunu na glavu, koji nije imao prijestolje nego je zakraljevao na križu, raspet i umro da bismo mi živjeli.

Služenje na koje ste pozvani treba uvijek biti blago, ponizno i sa zahvalnošću. Vi lektori imat ćete zadaću naviještati – čitati Riječ Božju: dijelove knjiga Staroga zavjeta, te Djela apostolska, sve poslanice i Otkrivenje iz Novoga zavjeta, već prema lekcionaru kako je predviđeno u liturgiji. Vaše naviještanje treba biti proživljeno, da „što čitaš vjeruješ, što vjeruješ učiš, a što učiš to i živiš“. Zato je potrebno prije nastupa pred vjernicima pročitati i u tišini meditirati o Riječi koju treba navijestiti, da to ne bude mehaničko prenošenje riječi, nego proživljeno svjedočenje one vjere koju i sami vjerujete, i to zato da vas slušatelji čuju, da vas razumiju i da i oni povjeruju. Meni je uvijek neobično kad čitaju najčešće laici, posebno djeca, krizmanici, koji ne razumiju što čitaju i čitaju tako da se jedva razumije što su izgovorili, kad se na kraju „ugase“ da se ni ne čuje što su rekli, a to treba biti usklik: „Riječ Gospodnja!“ Kako mogu vjernici odgovoriti ako nisu čuli poziv, a on mora biti istaknut, uskliknut! Vi trebate svjedočiti da vjerujete da je to što ste pročitali – Riječ Gospodnja. To je veoma važno. Netko će reći sitnica, ali bitna. Znate kako psalmista govori o čitanju Božje Riječi? Da mu je ona kao med u ustima, on se ushitno izražava o Riječi koju čita: „Kako su slatke nepcu mom riječi tvoje, od meda su slađe ustima mojim.“ (Ps 119,103) Isti psalam kaže i ovo: „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.“ (ib.,105) Inače je čitav taj, najduži 119.psalam posvećen Riječi Božjoj. Najprije vi morate – rekao bih – uživati u Riječi, da ju onda proživljeno, razgovjetno i dodat ću: ushitno prenesete slušačima. Da u pročitanoj vašoj riječi bude Božja Riječ, pomazana Duhom tj. razumijevanjem i da ne bude „tek riječ i ništa više“, kako pjeva jedna pjesma, nego riječ puna sadržaja, riječ u kojoj je život, riječ utjelovljena.

A vi, akolite, bit ćete služitelji oltara. Vas Crkva promiče još bliže Gospodinu koji se nakon Riječi daje na oltaru svojim vjernima, pod prilikama Kruha i Vina. I vi ostajete služitelji, dakle oni koji poslužuju drugima, koji drugima donose Kruh života. Zato vaše služenje kod oltara mora odražavati ljepotu blizine s Gospodinom, svečanost i radost zbog tog dara, da onda s darivanjem Euharistije vjernicima, onima kojima poslužujete, dajete, kako sv. Pavao kaže „ne samo Evanđelje nego i duše naše“ (1 so 2,8) tj. svoje. Posluživanje Euharistije, kako slavitelju tako i primateljima, treba biti takvo da se iz toga vidi vaša vjera, vjera u realnu prisutnost Kristovu na oltaru i u radosti da se njome sami možemo hraniti i njome drugima poslužiti najveće moguće sjedinjenje s Kristom, svetu Pričest. Pri tom je važno da decentno i dostojanstveno služite pri oltaru, da pripremate s đakonom darove za Euharistiju smireno i s razumijevanjem, razmišljajući i zahvaljujući u sebi na daru dolaska Sina Božjega k nama u Presvetom Sakramentu. Stoga trčanje oko oltara ne dolazi u obzir. Mogu se dogoditi geste zbunjenosti i treme pa stvari krenuti naopako, ali to se vidi, je li to stoga što se od liturgije čini teatar ili od strahopoštovanja koje se osjeća zbog važnosti trenutka i čina u kojem se sudjeluje. Neka najprije vas, dragi uskoro akolite, ispunja radost dolaska Kristova, da biste uvjereno i smireno, s poštovanjem prema obredu svete Žrtve i Gozbe, u pomaganju svećeniku i đakonu, te u Pričesti svakom pričesniku dostojno posredovali ne samo fizičku podjelu svetog Kruha, nego i vjeru u Kristovu prisutnost i milost.

Molimo zagovor naših velikih štovatelja Euharistije, bl. Alojzija Stepinca i bl. Ivana Merza, da i naše služenje u liturgiji bude sveto i da ljudima posreduje Kristovu blizinu.

Biskup Fulton Sheen je - nedavno smo to mogli gledati na Laudato TV, dakako u reprizi – govorio kako je učio propovijedati pred nekim vrsnim propovjednikom. Imao je spremljen kratak govor, nekoliko minuta, ali kad bi ga izgovorio, učitelj nije bio zadovoljan i vraćao ga je toliko puta da je taj kratki govor ponavljao više od dva sata. Na kraju svakog puta učitelj ga je pitao: zna li zašto ne valja, a kad bi on odgovorio da ne zna, morao je govor ponoviti. Na kraju je ipak shvatio i rekao: znam, nisam naravan. Doista, to da naše naviještanje bude naravno vide naši slušatelji, tako da prepoznaju ono što je tek naučeno znanje, a ne i naše uvjerenje, pa to ne donosi ploda. Tako bih i ja vama rekao, dragi kandidati za službe lektora i akolite, bude naravni, ne glumite, ne budite teatralni, ne krećite se po svetištu kao baletani, nego s poštovanjem i proživljenošću govorite i služite Euharistiji i ljudima. I to će biti prepoznato i to će biti dobro. Uvijek dakako u tome rastemo i napredujemo, ako smo svjesni da neprestano trebamo učiti, da nikada nismo sve svladali i naučili. Nisu vaši ispiti dovoljni, dragi bogoslovi. Oni su samo početak polaganja puno težih i stalnih ispita: pred Bogom i ljudima. I toga trebamo biti svjesni te ponizni u učenju da bismo neprestano napredovali i bili oruđe spasenja za naš narod, za one kojima smo poslani.

Papa Benedikt XVI., kad je bio izabran, rekao je zanimljivu rečenicu, kako je on „nesavršeno oruđe u rukama Božjim“, ali da vjeruje da se Bog i njime može poslužiti da učini nešto dobro pa s tim pouzdanjem prihvaća novu službu. „Strumento insuficiente – nedovoljan alat /nesavršen instrument“ – to smo mi. Trajno, uvijek, ali ako imamo tu svijest, mi smo kadri rasti… Bog nas može upotrijebiti jer Bogu je sve moguće.

Braćo, danas slavimo dvostruku radost: Marijino bezgrješno začeće i postavljanje vas izabranih bogoslova u nove službe, naviještanja Božje Riječi i služenja kod oltara. Neka ovi darovi kod svih pobude zahvalnost, poniznost i ustrajnost u traženju i vršenju Božje volje poput Blažene Djevice Marije. Amen.

 

Twitter