Homilija na đakonskom ređenju Hrvoja Zovka 15.10.2017. Ispis E-mail
Nedjelja, 15 Listopad 2017 14:31
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na đakonskom ređenju Hrvoja Zovka

Sisačka katedrala, 15. listopada 2017.

 

/Čit.XXVIII.nkg A: Iz 25,6-10a; Ps 23,1-6; Fil 4,12-14.19-20; Mt 22,1-14/

Dragi Hrvoje, dragi roditelji i sestro našeg Hrvoja, draga rodbino i prijatelji, poštovani Rektore NBS mons. dr. Košćak, poštovani prefekte NBS dr. Kutleša, poštovani gen. vikaru mons. Cvitkušiću, dragi katedralni župniče, draga braćo svećenici, dragi bogoslovi, sjemeništarci, draga braćo i sestre vjernici!

Danas je lijep dan za sve nas! Dan „što ga učini Gospodin“ (Ps 118), ne tek po toplom listopadskom suncu, nego još više po darovanoj nam milosti. Ipak Tebi, dragi Hrvoje, Bog daje najviše milosti danas po sakramentu reda đakonata koji ti se daje po mojim rukama i po molitvi Crkve.

No, raduje se i naša Sisačka Crkva jer se tako obogaćuje u svojem sakramentalnom svećeništvu prvog stupnja koji Ti primaš.

Zanimljivo da možemo razmišljati i o đakonatu – i svećeništvu – kada danas, na 28. Nedjelju kroz godinu razmatramo Božju riječ koju smo čuli.

U prvom čitanju iz Knjige Izaije proroka (Iz 25, 6-10a) čuli smo kako Gospodin priprema na svojoj svetoj gori gozbu, na koju zove sve narode kojima će otrti svaku suzu i skinuti sramotu te će svi u onaj dan govoriti:  »Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!«

Ako se pitate, braćo i sestre, gdje je ta gora i koji je to dan kada će se to dogoditi, onda je odgovor: ovdje se to upravo događa, u Sisku i baš  - danas. Naime, Gospodin nas je sve sabrao na ovu svoju euharistijsku gozbu na kojoj nas hrani sami sobom i tješi nas u svakoj našoj nevolji te nam daruje spasenje. No, za tu svoju gozbu Gospodin treba pomoćnike, treba služitelje - biskupe, svećenike i đakone. I upravo se pod ovom svetom gozbom događa uvođenje u službu đakona našeg brata Hrvoja. On će biti „služitelj kod stola“, kako su na početku u prvoj Crkvi definirali službu đakona. A taj stol je i stol na kojem blaguju naše obitelji – pa je zato od početka đakonska služba zapravo karitativna djelatnost, služenje siromašnima i rubnima u našim zajednicama, ali je to i Euharistijski stol kod kojega đakon služi biskupu i svećenicima da bi se s tog stoga hranila naša duša samim Kristom u liku kruha i vina. Zato zaista imamo razloga i mi danas reći: „Kličimo i veselimo se spasenju Božjemu, jer ruka Gospodnja na ovom mjestu počiva!“

Evanđelje pak po Mateju (Mt 22, 1-14) govori nam o svadbenoj gozbi koju kralj priređuje svojemu sinu. Mnogi pozvani ne odazvaše se… izgovaraju se da moraju na svoju njivu ili u svoju trgovinu. Nije li, braćo i sestre, i danas tako? Okupljeni smo na nedjeljnu Euharistiju, gozbu Sina Božjega Isusa Krista, našega Gospodina. Pa makar je tako uzvišena gozba, na koju smo osobno svi koji smo kršteni pozvani, mnogi se ne odazivaju. A slika čovjeka koji je ušao u svadbenu dvoranu ali bez svadbenog ruha te je zbog toga bio izbačen, govori nam isto što i zadnje Isusove riječi: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«

I ne samo da je na Euharistiju mnogo zvanih, a malo izabranih, nego je tako i u duhovnom pozivu. Gospodin neprestano zove, ali se svi ne odazivaju. Ti si se, Hrvoje, odazvao. Ja Ti želim da budeš svjestan uzvišenosti poziva ali i obveza koje primaš. A to je da se i sam odazoveš, ali i da druge pozivaš na gozbu Gospodnju. U svojstvu sudionika kojeg je sam Krista pozvao i Ti si dužan bdjeti nad time da uvijek na Euharistiju i u svojem đakonskom zvanju imaš „svadbeno ruho“ tj. da živiš u milosti Gospodnjoj, da se trudiš da se neprestano ispravljaš i obraćaš, da budeš Božji prijatelj i da Gospodina slušaš i u život provodiš njegove riječi. S druge pak strane Tvoj se poziv ovim svetim sakramentom koji danas primaš proširuje i na obvezu da svojoj braći i sestrama budeš pozivatelj, da i njih dovedeš Isusu, da i oni radosno sudjeluju u zajedništvu onih koji Krista slave svojim životom i osobito Euharistijom.

Drugo čitanje iz Poslanice Filipljanima (Fil 4, 12-14.19-20) donosi nam riječi sv. Pavla kojima on utvrđuje svoje vjernike, a dobra su poruka i nama danas. On kaže da zna i oskudijevati i obilovati jer se na sve naviknuo: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Zaključak je predivan: „Sve mogu u Onome koji me jača!“ To je potrebno svima nama, braćo i sestre, u našem svakodnevnom kršćanskom životu – prihvaćati i dobro i zlo oslanjajući se na Gospodina jer on jača naš život, daje nam snagu i učvršćuje naše korake kada je teško, a svjesni smo da je s nama i kada nam je dobro i lijepo. Jer sve dolazi iz Njegove ruke.

Ipak svetom Pavlu je drago što su Filipljani imali razumijevanje za njegovu nevolju pa im stoga želi od Boga ispunjenje svih njihovim potreba. O kojoj je nevolji riječ ne znamo, ali znamo da ih je bilo mnogo.

Razmišljajući o ovim porukama svetoga Pavla prvim kršćanima u Filipima dolazimo mislima k Tebi, dragi Hrvoje. Ti se danas sigurno pred Bogom ponizno pitaš, hoćeš li moći vršiti sve ono što danas obećavaš Bogu i Crkvi, hoćeš li moći podnositi ne samo radost nego i žalost, ne samo prihvaćanje nego i odbijanje, ne samo dobronamjerne savjete nego i zlonamjerne kritike. Ali ne boj se! Krist svojih ne ostavlja, on će Ti dati da „sve možeš u onome koji Te jača!“ Doista, dok se mnogi vesele odajući se svjetovnim užicima, mi smo kršćani pozvani na radost duhovnu i trajnu; dok drugi traže materijalnu korist i sve daju za to da zgrabe bolje položaje u društvu, nama Gospodin poručuje da to nije važno, da je jedino važno biti s njime. A on će se pobrinuti da sve bude dobro i da mi izdržimo sve kušnje koje nas snađu.

Danas, draga braćo i sestre, 15. listopada, je i spomen sv. Terezije Avilske, djevice i crkvene naučiteljice. Od njezina bogata duhovnog života navest ću samo jednu, a možemo reći i najpoznatiju i najvažniju, njezinu poruku: “Solo Dios basta - Samo je Bog dostatan!”

Ako sa svetom Terezijom Velikom, kako ju volimo zvati, znamo prihvaćati sve što jesmo i imamo, sve što steknemo i sve koje sretnemo, kao dar Božji ali i kao naš samo relativni izvor radosti, jer je samo Bog jedini pravi i apsolutni izvor života, istinske duboke radosti i svakog dobra, tada smo pred svim ljudima i događajima mirni i ne dajemo se uznemiriti nikim i ničime.

Sjetimo se prvih đakona u Crkvi koje su apostoli izabrali među muževima „na dobro glasu i punih Duha Svetoga“. Među tom sedmoricom bio je i sveti Stjepan, prvi mučenik za Krista. Sjetimo se i u prvoj Crkvi najpoznatijem đakona svetog Lovre koji je također svoju ljubav prema Kristu posvjedočio mučeništvom.

I na Tebi je, dragi Hrvoje, da prihvatiš žrtvu za Krista i da slijediš časni primjer prvih svetih đakona. Ne želimo Ti mučeništvo u smislu davanja života odjednom za Krista, ali davati život za Krista i svoju braću uvijek je neka vrsta mučeništva jer to traži žrtvu i odricanje. No, ne boj se toga, svaka ta žrtva je nagrađena i onome tko ju prinosi donosi nutarnji mir i radost. Kao i svetom Franji Asiškome, koji je također bio samo đakon, a koji nije podnio mučeništvo za Krista, ali je primio i Kristove rane i premda ga doživljavamo kao raspjevana pjesnika Božje veličine i ljubavi, on se u svom životu znao radikalno, do bola oprijeti napastima ovoga svijeta. Neka Ti svi oni budu zagovornici i nadahnuće. Neka nam Tvoje đakonsko ređenje svima bude radost, dragi Hrvoje, a najviše Tebi.

Želim još ovim mislima pridodati nekoliko rečenica ohrabrenja koje je napisao naš sveti blaženik kardinal Alojzije Stepinac iz zatočeništva u Krašiću 1954., a pismo naslovljeno „Marija i svećenik današnjice“ poslao je svećenicima okupljenima na duhovnoj obnovi u svetištu MB Remetske. Kako je naime ova godina jubilarna po 100-toj godišnjici događaja u Fatimi, mislim da je dobro čuti ove riječi. Evo nekih:

„… Ali ovo naše doba kao da je nadvisilo svu zloću svih vremena do sada. Stari je poganin barem u iskrenosti srca priznavao: 'Video meliora proboque, deteriora sequor – Vidim i kušam što je bolje, ali slijedim ono što je gore.'… ali današnji poganin se diči svojom zloćom i pokvarenošću. I ne samo to, da se sam diči svojim prljavim djelima. Ne, on hoće da čitav svijet učini pokvarenim, kao što je i sam, i da svi priznaju zajedno s njime da je svijet do sada bio u zabludi, a tekar sada spoznao istinu… Ako tako duboko padnu laici, nije se puno čuditi. Ali ako padnu i svećenici, a mogu pasti i padaju često, onda je to strašna stvar…Sveti Franjo Asiški makar sam nije bio svećenik, ipak je tako živo osjećao tu potrebu da je svojoj redovničkoj braći svećenicima doviknuo: 'Molim u Gospodu svu svoju braću, koji su svećenici Svevišnjega, da budu kadgod služe Misu čisti, i pravu žrtvu tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista čisto prinose?' A što je sveca potaklo da tako govori? Izvan svake sumnje misao na Djevicu Mariju koja je Isusa po Duhu Svetom začela… To nas sve zajedno uči Marija. Pazite dakle na svoju svećeničku čast! Ali nije čistoća jedina stvar koju nas uči Marija. Ona je bila duboko svjesna da je neposluh skrivio svu tragediju čovječanstva. Jer da su Adam i Eva poslušali glas Svemogućeg Boga u raju zemaljskom, ne bi nikad bilo one poplave grijeha što ga danas gledamo na zemlji. Ne bi bilo umorstva Abela… Svećenik se na poslušnost zakleo i pred oltarom, kad mu je biskup ruke stisnuo u svoje ruke i upitao prigodom ređenja: Promittis Ordinario tuo reverentiam et oboedientiam? I on je svečano odgovorio pred biskupom, svećenstvom i pukom: Promitto! A što je ostalo danas kod mnogih svećenika od tog obećanja, od te svečane zakletve?... Ali poslušnosti nema bez žrtve. To je treća pouka koju nam Marija pruža u našim danima… Presv. Djevica Marija nam dakle doziva danas napose u pamet žrtvu. Svećenik koji nije u stanju ništa žrtvovati za Boga i Crkvu njegovu, nije shvatio niti kršćanstva a kamoli bit svećeništva.“ Blaženi Alojzije, moli za nas svećenike i đakona Hrvoja, moli za našu Crkvu u Sisku i u našoj domovini Hrvatskoj. Amen.

 

Twitter