Homilija na prvim zavjetima i jubileju 60. godina zavjeta Ispis E-mail
Ponedjeljak, 02 Listopad 2017 07:13
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na prvim zavjetima: s. Ane-Marije, s. Andreje i s. Vesne te jubilej 60. godina – s. Eveline i s. Blaženke

Svetište Majke Milosrđa, Kloštar Ivanić, 1. listopada 2010.


Prvi zavjeti: s. Ane-Marije, s. Andreje i s. Vesne te jubilej 60.godina – s. Eveline i s. Blaženke (i 60 godina Novicijata /prve novakinje)

Čit.: I. Hoš 2,21-25; II. 2 Kor 4,6-10.16-18; Ev: Iv 15,4-10

Drage sestre zavjetovanice, drage sestre jubilarke koje slavite 60 godina svoje vjernosti Kristu u Vašoj redovničkoj zajednici, draga provincijalna glavarice sestro Kata, draga rodbino sestara koje daje prve zavjete, draga  braćo i sestre!

Danas svakoj od vas koje polažete svoje prve redovničke zavjete po proroku Hošei Bog progovara srcu: „Zaručit će te sebi dovijeka“. Čin zaruka kao da se u novije vrijeme izgubio, ali to je važan trenutak u životu svakog mladog čovjeka. Ako i nema formalnih zaruka kada bi budući mladenci započeli svoju pripravu za ulazak u ženidbenu zajednicu, svakako postoji trenutak kada jedno drugom mladi koji se vole obećavaju svoju vjernost i želju da započnu zajednički život. I to je obećanje uvijek, baš uvijek, popraćeno zavjetom ili barem željom da ta ljubav traje vječno. Tako je i u redovništvu: kada se polažu prvi redovnički zavjeti čistoće, siromaštva i poslušnosti – to je poput zaruka – neizostavna je pri tom želja da se uđe u taj život koji će takav biti zauvijek. Biti zauvijek nije ljudska nego božanska kategorija jer znamo, mi smo ljudi privremeni u svemu, dapače i naše su odluke često promjenjive, ovise o okolnostima pa ih mijenjamo, danas ovako, sutra onako. Međutim, kao i u sakramentu ženidbe, tako i u vjernosti obećanjima u redovničkom životu moguće je ostati stalan, nepromjenjiv ali samo oslonjen na Boga koji jedini može dati da čovjek, koji je krhko i relativno biće, bude vjeran i da ustraje u svojoj odluci bilo u braku, bilo u duhovnom zvanju. Tako je i s vama, drage sestre! A imate i konkretan primjer, vaše starije sestre koje danas slave 60 godina vjernosti svome pozivu. Sigurno, okolnosti su bile drukčije u kojima su one dale svoje prve zavjete, negoli što su to danas. Pa ipak, Krist je isti, jučer, danas i sutra! A o tome se radi. Ne polazite vi za nekim pravilima, ne slijedite vi nikoje ljudske uredbe, običaje niti stvari, vi ste pošle za osobom, za osobom Isusa Krista.

Zato vas želim ohrabriti, drage sestre, da je moguće ići za njim, da je on dovoljan, da je lijepo njemu pripadati i da je on kadar zadovoljiti sve naše želje i očekivanja za srećom i ispunjenim životom.

Sveti Pavao u poslanici Korinćanima nama svima, a mogli bismo danas reći osobito vama, drage sestre zavjetovanice i jubilarke, govori da mi „uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu“. Doista je nemoguće proći kroz život, a ne ponijeti i križ, ne osjetiti trpljenje i patnju, nikada ne zaplakati, ne biti ranjen. Jednom reče na duhovnim vježbama jedan pater kako se naša kršćanska ascetika svodi u biti na to da prihvatimo umrijeti. Mene je to, moram priznati, pogodilo. Mi, i to s pravom, planiramo živjeti, radujemo se životu i znamo da je Bog stvoritelj života, da je Sin njegov došao „da život imamo, u izobilju da ga imamo“, da nam je poslao i svoga Svetog Duha koji Životvorac. Pa ipak znamo, nema uspjeha bez muke, nema ni sretnog života bez križa i žrtve. Ali mi ne nosimo te terete niti umiranja zato da to bude naš cilj ili svrha života, ne! Mi prihvaćamo umiranje Kristovo, dakle, onako se žrtvovati kako se to žrtvovao Krist naš Gospodin jer ako sudjelujemo na njegovim patnjama, sudjelujemo i u njegovom vječnom uskrsnulom životu.

To je dakako velika mudrost koju ne stječemo odjednom, koju ne učimo iz knjiga, to je životna škola, nauk koji se stječe iskustvom. Povjerenje u Krista jedino je kadro osmisliti naše patnje i dati nam snagu da izdržimo kad je teško. Jedino Krist Gospodin, naš spasitelj i naš najveći i najbolji prijatelj, najbolje zna što je za nas potrebno i jedini nam pruža smisao i patnji i daruje kroz patnju radost. On je rekao da se žalost okreće u radost, da je to smisao žalosti, kao kada žena rađa i žalosna je, ali kad rodi, ne sjeća se više svojih boli jer je rođeno novo biće, novi čovjek koji je donio neizmjernu radost majci.

U Ivanovu evanđelju Gospodin Isus nama, svojim učenicima, poručuje: „Ostanite u meni i ja u vama… kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze… Uistinu bez mene ne možete učiniti ništa… Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici… Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi, kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga.“

Vaše zavjetovanje, polaganje prvih zavjeta, sestro Ana-Marija, sestro Andreja i sestro Vesna, velik je vaš korak prema ostvarenju Božjeg plana s vama, ali još je veći dar Božji i Božji korak prema vama. Naime, nismo mi oni koji prvi izabiru. Gospodin je rekao svojim učenicima i ove riječi:

„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas…“ Kad smo dakle od samog Boga izabrani za duhovni život, biti redovnica, posvetiti se Bogu u služenju Crkvi u redovničkoj zajednici, što drugo reći nego: Evo me, Gospodine!

Biti svjestan, svjesna da bez Isusa ne možemo učiniti ništa, da je sve što jesmo i što imamo od njega, čini nas sretnima i opuštenima. Ne moramo se tjeskobno brinuti, jer briga je njegova. Naše je samo ustrajati biti s njim. Povezani kao loze s trsom. Ako se loza odreže ili otkine od trsa, osušit će se i uvenuti te neće donijeti roda. No, ako je povezana, dapače ucijepljena u trs i s njim jedno, tada iz trsa dolaze životni sokovi i hrane lozu, a loza rađa grožđem i daje svoje plodove.

Vi se, drage sestre, odričete danas u svome životu roditi materijalni rod, rađati vlastitu djecu, stjecati zemaljska imanja i gajiti vlastitu volju, ali ćete po milosti Božjoj donositi plodove duhovnih radosti za djecu, za mlade, za odrasle i stare i bolesne. Vi ćete se koristiti zemaljskim dobrima, ali ih nećete prisvajati, bit ćete slobodne i nenavezane na zemaljsko. Svoju volju podložit ćete volji Božjoj. Tako vi postajete ono osmišljenje i stalno upozorenje svima koji žive svoj kršćanski život u svijetu da ne zaborave ono što je najvažnije, a to je Krist, to je duhovni život iz koga se rađa ono najvažnije, a to je duhovni čovjek. Premda u svijetu vi niste od svijeta, vi želite živjeti snagom koju daje Bog i zato u svijetu postajete znak novog, Božjeg Kraljevstva, života koji je oslonjen na duhovno a ne na tjelesno.

Bez duše, bez duhovnosti i nutarnjeg života izvanjski život i tjelesnost ne bi ništa vrijedili. Naš život je vrijedan jedino kada ga ispunja nutarnji život, u radosti i milosti.

Danas je i blagdan sv. Terezije od Djeteta Isusa i Božjega Lica. Ona je od djetinjstva željela sva pripadati Isusu te je tražila svoje mjestu pod suncem i kad ga je našla, rekla: „Želim biti srce u tijelu Crkve.“ To budite i vi, drage sestre: srce, toplo koje ljubi i grije, koje suosjeća i kuca za Krista i Crkvu.

Hvala vam, drage sestre, za vaše svjedočanstvo, za vaš odaziv. Čule ste Božji poziv i odazvale se. Čestitam vam na tome i zahvaljujem jer tako usmjeravate pogled čitave Crkve i svega svijeta na ono bitno, da ne zaboravi Boga i da svaki čovjek živi povezan s njime. I mi smo sretni zbog toga i obogaćeni vašom milošću. Ne zaboravite to nikada. Neka vas čuva Bog i zagovara i prati uvijek Blažena Djevica Marija, Majka Milosrđa. Amen.

 

Twitter