Homilija na davanju doživotnih zavjeta Karmelićanski BSI 2.7.2017. Ispis E-mail
Četvrtak, 06 Srpanj 2017 06:26
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na davanju doživotnih zavjeta Karmelićanski BSI

Hrvatski Leskovac, 2. srpanj 2017.

 

  • Čit.: Pj 2, 8-14; Ps45 (44), 11-12.14-15.16-17; 1 Pt 1, 3-9; Iv 15, 1-8

 

Draga sestro provincijalna glavarice, drage sestre koje danas dajete svoje doživotne zavjete - s. Marija Gabrijela, s. Marijana, s. Ana Marija i s. Iva, dragi roditelji i članovi obitelji iz kojih dolaze sestre zavjetovanice, draga braćo svećenici, draga braćo i sestre vjernici!

Ovo jedinstveno misno slavlje, pod kojim ove četiri sestre polažu svoje vječne zavjete – kako se to običava reći, ispunja nas zahvalnošću Bogu i ljudima. Bogu jer on je jedini pozivatelj u redovnički život i darivatelj svih milosnih darova srca i duše, kojima je obdario naše sestre te se one s radošću mogu i odazvati na njegov poziv, ali zahvalni smo i mnogim dobrim ljudima koji nam u našim životima neprestano iskazuju ljubav i dobročinstva te pokazuju i Božju blizinu i put koji i nama donosi mir i radost. Svaka od vas, drage sestre zavjetovanice, ima svoj životni put protkan mnogim ljudima, roditeljima, braćom i sestrama, bakama i djedovima, susjedima, učiteljima, prijateljima, časnim sestrama koje su vam bile prvi primjer, ali i svećenicima koji su vas upućivali na put posvećenja Bogu te se za vas molili, ali i tolikim znanim i neznanim dušama koje su vam pružale i pružaju potporu koja je toliko dragocjena da bez nje ne biste mogle često učiniti ni koraka prema Bogu ni prema ljudima.

Za svaki se novi korak, drage sestre, traži hrabrost. Zanimljivo, hrabrost je jedna od četiri stožerne kreposti, još iz vremena starogrčke filozofije, a što je i kršćanstvo uzelo kao svoje i veoma ju cijeni. Uz hrabrost tu su još: razboritost, pravednost i umjerenost. Hrabrost je jedan od važnih darova Duha Svetoga, najčešće ga spominjemo kao jakost. Kad podsjećam krizmanike na taj dar, kažem im kako nije on u fizičkoj jakosti nego u duhovnoj izdržljivosti i snazi. Hrabar čovjek bio je naš sveti blaženik Alojzije Stepinac. Jednom sam upitao sad pokojnog svećenika, ne znam je li to bio Mato Sakač koji je vama bio misnik na Vrhovcu ili je to bio Josip Kovač koji je bio župnik u Sunji pa u svećeničkom domu na Kaptolu, no znam odgovor: on se nije bojao jer nije mislio na sebe nego uvijek na druge. Kako je to lijepa definicija čovjeka Božjega – onaj koji misli na druge. To nam nije uvijek moguće ostvariti, jer se moramo brinuti i za sebe. Konačno i sam Gospodin nam je zapovjedio da ljubimo svoje bližnje kao sami sebe, što znači da nam je zapovjedio i da prvo ljubimo sebe i dobro želimo sebi, da bismo onda jednako tako voljeli i druge i činili im dobro. Ali da je naš sveti Blaženik mislio malo na sebe, a više na druge govori nam više primjera iz njegova života.

Prije tjedan dana, na blagdan sv. Ivana Krstitelja, mladomisnicima koje sam redio u mojoj sisačkoj katedrali ponovio sam riječi bl. Alojzija koje je on napisao svojim kolegama u Germanicum, nakon što se vratio kao svećenik iz Rima i dobio službu nadbiskupijskog ceremonijara u Zagrebu: „Ja se držim načela sv. Franje Saleškoga: nil petere nil recusare – ništa ne tražiti, ništa ne odbiti. Je li srce zadovoljno, to je posve nebitno.“ Kad je pak za vrijeme Drugog svjetskog rata nudio zagrebačkom židovskom rabinu dr. Freibergeru zajedno sa čitavom njegovom obitelji mjesto u svom nadbiskupskom dvoru, da se skloni od progona, znao je da riskira reakciju vlasti NDH, o čemu svjedoči rabinov tajnik Amiel Shomrony, jednako kao i kada je iz Zagreba doletio zrakoplovom u Rim donoseći u torbi dokumente o zločinima talijanskih fašista i njemačkih nacista u Hrvatskoj i noseći ih Svetom Ocu papi, o čemu je svjedočanstvo zapisao slavni kipar Ivan Meštrović koji ga je sreo u tom dolasku na aerodromu. Upitao ga je: „Zašto niste to poslali po tajniku?“, a on je odgovorio: „Nisam jer smatram da imadem pravo samo svoj život stavljati na kocku a ničiji drugi… Zbogom, po svoj prilici se više nećemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti sada ili komunisti kasnije.“ Tako je govorio i djelovao hrabri pastir Alojzije.

Čuli smo Riječ Božju.

U Pjesmi nad pjesmama u simboličnom govoru riječ je o ljepoti zaručništva u kojem iskazuju međusobno divljenje zaručnik i zaručnica. Zapravo u toj slici ljubavi naznačena je ljubav Krista i Crkve, Kristove zaručnice, kako sv. Pavao naziva Crkvu Božju. Riječ je o svima nama koji pripadamo Kristovoj Crkvi. A vi ste, drage sestre, na poseban način danas pred nama kao živa slika tog zaručničkog odnosa Crkve i Krista. On vas je privukao i on vam jamči da vas iznad svega voli, a vi ga tražite i slijedite jer mu želite uzvratiti ljubav. Ta je ljubav jaka, ona nije tek sentimentalna već prije svega životna i puna iskrene želje da se bude u svakoj prilici zajedno: da Crkva bude uvijek blizu Krista, svoga zaručnika. I vi ne možete ništa učiniti same osim u blizini Krista Gospodina. To nije ograničavajuće, nego to je zapravo obogaćujuće iskustvo jer ono znači da je naša egzistencijalna vrijednost potvrđena u prihvaćanju koje nam jamči sam Gospodin. Danas mnogi pate i psihički se razbolijevaju jer nemaju samopouzdanja, jer tuguju misleći da nikome nisu važni, da ne vrijede i da se nikome ne sviđaju. A vi svjedočite, drage sestre, da to nije istina jer vi ste se odazvale biti neprestano u blizini onoga koji vam govori koliko mu vrijedite, da ste mu drage, da vas voli: „Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi… golubice moja… da ti čujem glas jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno.“ Da, drage sestre, vi ste najljepše i najdraže našem Gospodin, ali i nama, Crkvi Kristovoj, koju predstavljate danas pred Gospodinom Zaručnikom jer vaše je ljepota duhovna, vaša je vrijednost u ljubavi kojom uzvraćate onomu koji je nas prvi ljubio i život dao za nas. Svjedočite o tome radosno, cijeloga života.

Sveti Petar apostol u svojoj poslanici poziva nas na radost, koja treba biti utemeljena na Isusovom uskrsnuću po kojem smo svi rođeni za životnu nadu i što je razlog našeg zahvaljivanja Bogu. A ako dođu i neke teškoće i žalosti, to je zato da se prokuša naša vjera – koja je dragocjenija od zlata, a koje se također u vatri kuša. Kako lijepo poučava i vas, drage sestre, ovaj tekst poslanice svetoga Petra. Budite stoga radosne, pa makar morale i trpjeti. Bit će to samo put sazrijevanja da radost vaša bude potpuna. A s vašom radošću bit će i naša radost veća, radost vaših susestara i radost čitave Crkve Božje.

Isus nam u evanđelju (Iv 15,1-8) govori u slici životne povezanosti trsa i loze. Kao što ne može loza bez trsa, jer ako se grana otkine od stabla posušit će se i umrijeti, tako ni mi ne možemo bez Krista. On je naš trs, a mi smo njegove loze. Sestre drage, ostanite uvijek u Kristu i donosit ćete mnogo roda, što je volja Oca nebeskoga. Vaš rod neće biti vaša djeca, ali vaš rod bit će mnoga duhovna djeca i mnogi duhovni plodovi koje nabraja sv. Pavao kada kaže: „plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.“ (Gal 5,22-23).

Neka vas i sve nas po vama i vašem životu i svjedočanstvu izobilno blagoslovi Bog te ostanemo zauvijek životno povezani s Kristom, kao što loza ostaje na trsu i samo tada donosi obilne plodove.

Bio vam svima zagovornik sveti naš blaženik Alojzije Stepinac, vaša blažena majka Marija Terezija, sveti utemeljitelji i obnovitelji karmelskoga reda sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa, sv. Ilija. Amen.

 

Twitter